Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2802/17 (J.S.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2802/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2802/17, rješavajući apelaciju J. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 078079 15 Rsž od 5. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 078479 16 Rev od 14. mart 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 078079 15 Rsž od 5. maja 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-544/15 od 10. oktobra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-3312/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, preinačena je prvostepena presuda na način da je tuženi (HNK, Ministarstvo unutrašnjih poslova) obavezan isplatiti apelantu na ime dijela naknade za ishranu, za određeni vremenski period, određene novčane iznose (koji iznosi su manji od onih dosuđenih prvostepenom presudom).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant, između ostalog, traži isplatu razlike naknade za ishranu - toplog obroka, između iznosa koji mu pripada po odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljem tekstu GKU) i iznosa koji mu je tuženi isplatio u utuženom periodu. Nadalje, da osnovano tuženi u žalbi navodi da je apelantu priznata naknada za ishranu u iznosu većem od pripadajućeg propisanog odredbom člana 31. GKU, kojom je propisano “Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.” Naime, da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i objašnjenja na glavnoj raspravi proizlazi da je apelant pripadnik jedinice za podršku (specijalne policije), te da je odlukom Vlade utvrđeno da apelant ima pravo na pojačanu ishranu u iznosu od 6,00 KM koji iznos je apelantu i isplaćivan (što među strankama nije ni sporno), pa je vještak to prikazao u tabeli isplaćenosti po danu i dobila je razliku između obračunatog toplog obroka po GKU tj. 2% od prosječne plaće u F BiH i onog iznosa koji je tužitelju isplaćivan. Kantonalni sud je ukazao da je vještak, prema tome, obračunati topli obrok po GKU uvećao za 6,00 KM dnevno po odluci Vlade i taj iznos umanjio za isplaćeni dio toplog obroka. Nadalje, da prvostepeni sud, u obrazloženju presude u dijelu koji se odnosi na razliku toplog obroka nije dao nikakve razloge zbog kojih smatra da apelantu pripada pravo na topli obrok po GKU uvećan za 6,00KM po odluci Vlade, iako je tuženi taj prigovor isticao tokom postupka. Kantonalni sud je ocijenio da apelantu ne pripada pravo na topli obrok po GKU uvećan za 6,00 KM, već na razliku isplaćenog toplog obroka i onog koji mu pripada po GKU, jer se odlukom vlade ne mogu dati veća prava uposlenicima od onih koji im pripadaju po odredbama GKU. Zatim, da pošto je u tabelama datim u nalazu vještaka finanasijske struke prikazano koliko je dana apelant radio u kojem mjesecu u utuženom periodu, da je Kantonalni sud na osnovu podatka iz nalaza vještaka, dosuđene naknade umanjio za iznos od po 6,00 KM dnevno koliko je apelantu više dosuđeno na ime toplog obroka od pripadajućeg iznosa po GKU i preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te navodi niz drugih presuda tog suda i drugih sudova kojima su isti tužbeni zahtjevi bili usvajani pa da apelantu nije jasno zašto je Kantonalni sud odustao od svoje ranije prakse. Takođe je istakao da je apelant diskriminiran u odnosu na ostale pripadnike službene jedinice za podršku Ministarstva unutrašnjih poslova HNK, kojima je predmetna naknada dosuđivana.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke tj. da u drugim predmetima usvajali isti tužbeni zahtjev, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman