Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2806/17 (D. S.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2806/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2806/17, rješavajući apelaciju Damjana Sajlovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damjan Sajlović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 046349 17 Gž od 15. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damjan Sajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Novog Sarajeva, podnio je 6. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Mal 046349 17 Gž od 15. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska – Vlada Republike Srpske), da apelantu po osnovu naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tužena naknadi materijalnu štetu zbog neblagovremenog dostavljanja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, na evidentiranje i naplatu nadležnoj banci. Nadalje, da prema odredbi člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Zatim, da je odredbom člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ trećem licu u vršenju ili u vezi vršenja svojih funkcija. Okružni sud je istakao da su pretpostavke da bi oštećeni mogao osnovano tražiti naknadu štete da je šteta nastala i da je ista posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica ili organa koji obavlja određenu službu odnosno djelatnost. Zatim, da se nezakonit rad manifestuje, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu i opštem aktu ili pak u propuštanju da se zakon drugi propis i opšti akt primjeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Takođe, da se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinom obavljanja djelatnosti, ali pod uslovom da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg. U vezi s tim je istaknuto, da svako nepravilno postupanje u metodu rada samo po sebi bez postojanja navedenog voljnog elementa ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti za štetu pričinjenu na taj način trećim licima. Nadalje, da kod činjenice da je po apelantovom prijedlogu (kao tražioca izvršenja), određeno izvršenje rješenjem o izvršenju od 2. jula 2013. godine, te da je izvršni sud postupio u skladu sa odredbama člana 166. Zakona o izvršnom postupku, kojim se propisuje postupak izvršenja na potraživanju po računu kod banke, po ocjeni Okružnog suda, u toj situaciji se postupanje izvršnog suda ne može definisati kao nezakonit rad. S druge strane, da to što je apelantov prijedlog za izvršenje podnijet prvostepenom sudu 10. avgusta 2012. godine, a rješenje o izvršenju donijeto 2. jula 2013. godine, da se ne može smatrati kao nepravilan rad koji se manifestuje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili prepisanim načinom obavljanja djelatnosti, budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg lica, u konkretnom slučaju apelanta, a bez postojanja tog voljnog elementa ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti za štetu. Okružni sud je istakao da pored naprijed navedenog, iz sadržaja predmetnog izvršnog spisa, proizlazi da je rješenjem od 12. novembra 2014. godine prekinut postupak izvršenja iz razloga što je nad izvršenikom rješenjem Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu od 3. maja 2014. godine otvoren stečajni postupak. Naime, da prema odredbi člana 60. Zakona o stečajnom postupku, stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvariti samo u stečajnom postupku, pa da je stoga apelant, a u skladu sa odredbom člana 50. stav 1. istog zakona, a kako je to navedeno u rješenju o otvaranju stečajnog postupka, mogao u roku od 30 dana da prijavi kod stečajnog suda svoja potraživanja u skladu sa članom 115. istog zakona.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud u odluci koju je osporio pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivne-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivne-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman