Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4181/17 (S. T. M.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4181/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4181/17, rješavajući apelaciju Silvane Tadić Mijaljica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Silvana Tadić Mijaljica protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 058032 16 Gž od 20. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Silvana Tadić Mijaljica (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnijela je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 058032 17 Rev od 19. juna 2017. godine kojom je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 058032 16 Gž od 20. januara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1401/17 od 15. juna 2017. godine, u odnosu na predmet AP-1711/17, konstatuje se da je presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 058032 14 P od 3. decembra 2015. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi S. A. da joj na ime duga isplati iznos od 10.000,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da su apelantkinja i tuženi 17. decembra 2013. godine zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine (stambeni objekat – kuća i okućnica), da je ugovor ovjeren kod notara i da je u ugovoru navedena kupoprodajna cijena u iznosu od 10.000,00 KM. Dalje je ukazano da je na ime kupoprodajne cijene tuženi isplatio apelantkinji iznos od 25.000,00 KM, dok apelantkinja tvrdi da je stvarna kupoprodajna cijena 35.000,00 KM, te da je iz nekih razloga (nagovor supruge tuženog zbog manje plaćenih troškova ovjere i provođenja ugovora i manje plaćenog poreza) u ugovoru navedena cijena od 10.000,00 KM. Međutim, Okružni sud je ukazao da apelantkinja za svoje tvrdnje da je stvarno ugovorena cijena u iznosu od 35.000,00 KM nije ponudila dokaze na osnovu kojih bi se na pouzdan način to moglo utvrditi, naročito imajući u vidu činjenicu da je tuženi istog dana kada je ugovor ovjeren kod notara isplatio apelantkinji iznos od 25.000,00 KM. Osim toga, Okružni sud je ukazao da apelantkinja nije dokazala, a što je bila njezina obaveza u smislu odredaba člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, postojanje činjenica i okolnosti na kojima je zasnovala tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 KM. Okružni sud je naveo da je na apelantkinji teret dokazivanja da je stvarna cijena 35.000,00 KM, koja nije navedena u ugovoru niti je isplaćena, dok s druge strane tuženi za svoju tvrdnju da je stvarna cijena 25.000,00 KM nije morao ni predlagati niti izvoditi dokaze jer je on navedeni iznos isplatio, a što i nije sporno među strankama. Pored toga, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se iz iskaza svjedoka koji nisu bili prisutni potpisivanju ugovora (N. M. - apelantkinjin suprug) i svjedoka koji nisu bili prisutni prilikom dogovaranja kupoprodajne cijene (V. K. - apelantkinjin ujak i N. R. - apelantkinjin sestrić) ne može na pouzdan način utvrditi da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 35.000,00 KM. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 7. ZPP i nije brižljivo i savjesno cijenio izvedene dokaze.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba ZPP, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantkinja (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njen tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman