Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2812/17 (L. A.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2812/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2812/17, rješavajući apelaciju Lazara Avakumovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Lazar Avakumović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004282 14 Uvp od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lazar Avakumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Mirko Blagojević, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004282 14 Uvp od 30. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Skupština Grada Bijeljina), kojim je apelant razriješen dužnosti direktora JU „Centar za kulturu Semberija“ (Centar) iz Bijeljine.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora razrješenje apelanta kao direktora javne ustanove čiji je osnivač tužena, koje je uz prethodno proveden postupak i razmatranje Izvještaja o radu i Izvještaja o finansijskom poslovanju te ustanove, izvršeno na osnovu odredbe člana 11. stav 2. Odluke o utvrđivanju kriterijima za izbor, imenovanje i razrješenje organa u javnim preduzećima i ustanovama čiji je osnivač Skupština Grada Bijeljina (u daljnjem tekstu: Odluka). Naime, da je navedenom odredbom propisano da direktora u javnim ustanovama čiji je osnivač tužena, razrješava tužena, u slučajevima propisanim tom Odlukom. Nadalje, da su ti slučajevi propisani u odredbi člana 7. Odluke i to: istek mandata na koji je izvršeno imenovanje, neusvajanje Izvještaja o radu i Programa rada Javne ustanove od strane Skupštine grada i poslovanje pravnog subjekta sa gubitkom. Zatim, da su istovjetni kriteriji za razrješenje direktora propisani i određenim odredbama Odluke o osnivanju Centra i Statuta Centra. Vrhovni sud je istakao da iz podataka spisa proizlazi da je na sjednici Skupštine grada Bijeljina, razmatran Izvještaj o radu i Finansijski izvještaj o poslovanju Centra za 2012. godinu, te da je donesen zaključak o neusvajanju navedenih izvještaja. Nadalje, da pomenuti izvještaji nisu usvojeni prvenstveno zbog negativnog revizorskog izvještaja, kojim su utvrđene brojne nepravilnosti u poslovanju te ustanove (neusklađenost aktivnosti planiranja i izvještavanja kulturnih događaja sa propisanim Pravilnikom i procedurama, zaduženje ustanove za nabavku automobila bez konsultacije Upravnog odbora, finansijski izvještaj nije zasnovan na stvarnom stanju, popis nije izvršen u skladu sa Pravilnikom i nije donijeta odluka o usklađivanju knjigovodstvenog sa stvarnim stanjem, finansijskim izvještajem je prikazan akumuliran gubitak koji u odnosu na ukupni kapital ustanove je gubitak iznad vrijednosti kapitala). U vezi s tim je zaključeno da direktor kao lice koje rukovodi radom ustanove, stara se i odgovara za zakonitost njenog rada i korištenje, raspolaganje imovinom ustanove, nije rukovodio ustanovom u skladu sa važećim propisima, što je i osnov za prijedlog za razrješenje apelanta sa funkcije direktora. Iz naprijed navedenih činjenica, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da je postupak razrješenja apelanta u potpunosti proveden u skladu sa odredbama Odluka i Statuta. Prema tome, da nije osnovan apelantov prigovor da je osporenim rješenjem pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je pogrešno primijenjena Odluka i Statut koji su izmijenjeni u junu 2013. godine, a s obzirom da su isti postojali u vrijeme odlučivanja o prijedlogu za njegovo razrješenje. Naglašeno je, da iz razloga za njegovo razrješenje proizlazi da on u vrijeme obavljanja dužnosti direktora Centra nije obezbjedio uslove za zakonito i uspješno poslovanje, već je poslovanje bilo sa finansijskim gubitkom i mnogim pomenutim nepravilnostima, koje su za posljedicu imale neusvajanje izvještaja, pa čak i da to nije bilo propisano kao uslov za razrješenje, da je takvo nezakonito i neuspješno poslovanje opravdan osnov za njegovo razrješenje. Vrhovni sud je istakao da je apelant nakon podnošenja zahtjeva, podneskom obavijestio sud da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-10/14 od 28. januara 2015. godine utvrđeno da čl. 3.,4.,5.,7.,8.,13. i 17. Odluke nisu u suglasnosti sa Ustavom RS, Zakonom o sistemu javnih službi, Zakonom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o javnim preduzećima. Međutim, da s obzirom na pravno dejstvo odluka Ustavnog suda RS propisanog u odredbama člana 68. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu RS, te kod činjenice da je prije donošenja navedene odluke predmetni postupak pravosnažno okončan, proizlazi da je u vrijeme donošenja osporenog akta postojala mogućnost primjene navedenih odredaba Odluke.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da se stav Vrhovnog suda, da odluke Ustavnog suda RS nemaju retroaktivni karakter, ne može primijeniti na konkretni slučaj, jer se radi o jednom procesnom kontinuitetu odnosno činjenici da je apelant nezakonito razriješen na osnovu neustavne i nezakonite Odluke, zbog čega je i pokrenuo upravni spor u kojem je precizno isticao neustavnost i nezakonitost Odluke na kojoj je tužena temeljila svoju odluku o razrješenju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Odluke i Zakona o Ustavnom sudu RS na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2812/17 (L. A.) | Sudska praksa | Aktio