Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5177/15 (J. R.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5177/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5177/15, rješavajući apelaciju J. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija J. R., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 039820 15 Gž od 22. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 23. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 039820 15 Gž od 22. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužiteljke Opštine Derventa (u daljnjem tekstu: tužiteljka), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Doboju zatraženo je 18. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljka su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. januara do 2. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud je Presudom broj 84 0 P 039820 13 P od 18. marta 2015. godine usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke, tako što je naloženo apelantu da tužiteljki preda u posjed i na slobodno raspolaganje, slobodne od lica i stvari, nepokretnosti pobliže označene kao u izreci presude ( u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), upisane u zemljišne knjige i katastarski operat, a koje čine „ekonomsko dvorište“, kuća i zgrada, površine 797 m2, i dvorište, površine 2947 m2. Istom presudom apelantu je naloženo da tužiteljki nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.400,00 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužiteljka podnijela tužbu tom sudu protiv apelanta 1. februara 2013. godine radi iseljenja i predaje predmetne nepokretnosti. U toku postupka Osnovni sud je Rješenjem broj 84 0 P 039820 13 P od 25. septembra 2014. godine prihvatio prijedlog i učešće umješača na strani apelanta „Vučjak“ a.d. Brod (u daljnjem tekstu: preduzeće „Vučjak“) i „Vizo komerc“ d.o.o. Brod (u daljnjem tekstu: preduzeće „Vizo komerc“) i stupanja u parnicu na strani apelanta, nalazeći da oni imaju pravni interes da apelant uspije u predmetnoj parnici. Nakon sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant u posjedu predmetnih nepokretnosti, koje su u vlasničkom listu u zemljišnim knjigama upisane kao svojina tužiteljke, a da je među navedenim strankama sporna zakonitost pravnog osnova korišćenja predmetnih nepokretnosti tužiteljke, te samim tim i osnovanost tužbenog zahtjeva kojim tužiteljka traži da joj apelant preda navedene nepokretnosti zbog toga što apelant sa tužiteljkom nije zaključio ugovor kao sa zemljišnoknjižnim vlasnikom tih nepokretnosti. Dalje je utvrđeno da je u vlasničkom listu zemljišnoknjižnog uloška kao vlasnik predmetnih nepokretnosti upisana tužiteljka sa dijelom 1/1, dok je u posjedovnom listu kao posjednik istih nepokretnosti upisan apelant sa dijelom 1/1, što proizilazi iz uvjerenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Brod od 16. januara 2013. godine, kao i da katastarska parcela navedene nepokretnosti odgovara gruntovnoj parceli. Takođe, iz ugovora o kupoprodaji Osnovni sud nalazi da je apelant u posjed predmetnih nepokretnosti došao na osnovu zaključenog ugovora od 15. aprila 2011. godine, ovjerenog u notarskoj kancelariji Branka Đurića (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je apelant navedene nepokretnosti kupio od umješača, preduzeća „Vizo komerc“ kao prodavca za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 68.330,00 KM. Ocjenjujući taj ugovor Osnovni sud je utvrdio da je u njegovim prethodnim napomenama navedeno da je preduzeće „Vizo komerc“, kao prodavac i posjednik nepokretnosti, njih prodao apelantu na osnovu posjedovnog lista, preciznije označenog kao u obrazloženju presude, da je članom 9 predmetnog ugovora, koji nosi oznaku „zemljišnoknjižni zahtjevi“, definisano da je postignuta saglasnost između prodavca i apelanta kao kupca, navodeći da će se apelant kao kupac u zemljišnim knjigama upisati kao vlasnik tih nepokretnosti sa dijelom 1/1 kada se za to ostvare zakonom traženi uslovi. Istovremeno, članom 10 navedenog ugovora apelant je upozoren da će tek upisom u zemljišne knjige postati vlasnik nepokretnosti koje su predmet zaključenog ugovora. Takođe, uvidom u Ugovor broj 2/2005 od 10. novembra 2005. godine i aneks tog ugovora broj 1/05 od 10. novembra 2005. godine Osnovni sud je utvrdio da je između umješača na strani apelanta u ovom postupku, preduzeća „Vučjak“, i prodavca, preduzeća „Vizo komerc“, zaključen ugovor kojim je umješač na strani apelanta preduzeće „Vučjak“ predmetne nepokretnosti prodao preduzeću „Vizo komerc“, takođe upisane u posjedovnom listu, iz čega slijedi da su između navedenih ugovornih strana predmetne nepokretnosti prometovane po pravu posjeda, a ne po pravu svojine, odnosno da one nisu bile upisane u zemljišnoknjižnim evidencijama kao svojina umješača i prodavca, preduzeća „Vučjak“.
7. Na osnovu sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelantu upisan posjed na predmetnim nepokretnostima, da je upisan u posjedovnom listu i da se nalazi u posjedu navedenih nepokretnosti. Takođe iz zemljišnoknjižnog uloška utvrđeno je da je u vlasničkom listu kao vlasnik predmetnih nepokretnosti upisana tužiteljka sa dijelom 1/1. Dakle, iz navedenog proizilazi da tužiteljka ima pravni osnov kojim od apelanta traži predaju u posjed i na slobodno raspolaganje navedenim nepokretnostima na osnovu čega je Osnovni sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 23 stav 1 Zakona o stvarnim pravima određeno da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, dok je stavom 2 istog člana propisano da pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu. Takođe, odredbom člana 53 stav 1 citiranog zakona propisano je da se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišne knjige ako zakonom nije drugačije određeno. Navedeno je da je članom 126 stav 1 Zakona o stvarnim pravima određeno da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. Takođe, članom 127 stav 1 tog zakona je propisano, da bi vlasnik ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se nalazi u državini tuženog. Osim navedenog, Osnovni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u vrijeme zaključenja ugovora između apelanta i umješača, preduzeća „Vizo komerc“ nisu postojale zemljišne knjige na osnovu čega bi se moglo utvrditi stanje svojine na predmetnim nepokretnostima. Stoga, Osnovni sud je zaključio da iz navedenog slijedi da tužiteljka ima jači pravni osnov na predmetnim nepokretnostima, jer je ona upisana u zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik, dok se apelant vodi kao posjednik tih nepokretnosti i upisan je u posjedovnom listu sa dijelom 1/1. Pri tome Osnovni sud je zaključio da je tužiteljka dokazala da je vlasnik predmetnih nepokretnosti koje apelant drži u posjedu.
8. Osnovni sud je dalje odbio kao neosnovane navode apelanta i umješača da je dugogodišnjim korišćenjem predmetnih nepokretnosti, tj. „izgradnjom investicionog objekta, odnosno adaptacije i proširenja upravne zgrade“, umješač „Vučjak“ stekao pravo korišćenja građenjem građevinskog objekta na toj nepokretnosti, slijedom toga i pravo svojine održajem, primjenom odredbe člana 344 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Naime, taj sud smatra da umješači na strani apelanta nisu mogli održajem steći pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti zbog toga što se nije moglo računati vrijeme držanja dok su na snazi bile odredbe koje su isključivale održaj, budući da je odredba člana 29 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je primjenjivan u vrijeme kada je navedena nepokretnost prometovana između umješača, isključivala sticanje prava svojine na stvari u društvenoj svojini putem održaja. Prema tome, Osnovni sud je primjenom odredbe čl. 126 i 127 Zakona o stvarnim pravima zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljke osnovan a primjenom odredbe čl. 23, 52, 53, 126, 127 i 344 Zakona o stvarnim pravima je odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu čl. 386 stav 1, 396 st. 1, 2 i 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 039820 15 Gž od 22. septembra 2015. godine žalba apelanta i umješača na strani apelanta je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda od 18. marta 2015. godine potvrđena.
10. Okružni sud je odbio žalbene navode apelanta i umješača na strani apelanta kojim su ukazivali da je presuda prvostepenog suda zahvaćena povredama odredaba ZPP iz člana 209 u vezi sa članom 8 tog zakona. U vezi s tim je navedeno da je prvostepeni sud dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza i ispravno izveo zaključak da je tužiteljka dokazala da je upisana kao vlasnik na predmetnim nepokretnostima, a da se tuženi na tim nepokretnostima vodi kao posjednik, te da osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljke ima uporište u odredbi člana 127 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Osim navedenog, taj sud je ukazao da žalbeni navodi apelanta i umješača nemaju uporište u odredbi člana 58 Zakona o stvarnim pravima, kojim je regulisano da samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog održaja. Naime, Okružni sud smatra da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant u posjedu predmetnih nepokretnosti od 15. aprila 2011. godine, dakle, od zaključenja ugovora sa preduzećem „Vizo komerc“, kao prodavcem, koji je „imao pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu“ u preciziranoj površini, što proizilazi iz Aneksa Ugovora broj 1/05 od 10. novembra 2005. godine, zaključenog između umješača. Dakle, pošto je Zakon o stvarnim pravima stupio na pravnu snagu 1. januara 2010. godine a apelant je ušao u posjed tih nepokretnosti na osnovu ugovora od 15. aprila 2011. godine, Okružni sud je naveo da smatra da nije istekao rok od 10 godina za sticanje prava svojine prema odredbi člana 58 stav 1 i odredbi člana 344 stav 4 Zakona o stvarnim pravima na koje odredbe zakona se, po ocjeni tog suda, pravilno pozvao prvostepeni sud, pa je primjenom člana 226 ZPP žalbu apelanta i umješača na strani apelanta odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te u vezi s tim ističe da iz izvedenih dokaza nesporno proizilazi da je promet nepokretnosti izvršen tokom 2005. godine, a „da u to vrijeme nije bila uspostavljena zemljišnoknjižna evidencija“, zbog čega mu je bilo onemogućeno da predmetne nepokretnosti uknjiži kao svoju svojinu, jer mu je jedino bila dostupna katastarska evidencija. Prema tome, apelant ukazuje da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i da ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer nepostojanje zemljišnoknjižne evidencije u vrijeme sačinjavanja kupoprodajnog ugovora ne može biti na njegovu štetu. Smatra da je tužiteljki omogućeno da na nezakonit način preuzme predmetne nepokretnosti, zbog čega, kako ističe, trpi ogromnu štetu jer mu je naloženo da ih preda tužiteljki.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, da su razlozi za donošenje osporene presude dati u obrazloženju presude, te da navedeni sud u cijelosti ostaje pri navedenim razlozima.
13. Osnovni sud, takođe, smatra apelantove navode neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju tužiteljka ističe da apelantove navode smatra neosnovanim i da oni ničim ne dovode u pitanje pravilnost osporene odluke. Tužiteljka ukazuje da su netačni apelantovi navodi da je tužiteljka upisana u zemljišne knjige nakon stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, jer je kao vlasnik predmetne nepokretnosti bila upisana još u vrijeme prvog prometovanja predmetne nepokretnosti između dva nevlasnika, tj. umješača na strani apelanta, preduzeća, „Vizo komerc“ i preduzeća „Vučjak“. Dalje, ističe da apelant prilikom kupovine nije izvršio provjeru da li su predmetne nepokretnosti upisane u zemljišnim knjigama i da svako ima pravo i obavezu da se pouzda u tačnost javne evidencije o nepokretnostima. Dalje ukazuje da, prema odredbi člana 23 Zakona o stvarnim pravima, pravo svojine se stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa, kao i nasljeđivanjem, odnosno upisom u zemljišne knjige, i da sticalac prava svojine pravnim poslom ne može steći to pravo u većem obimu od onoga koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno. Dakle, pošto je apelant predmetne nepokretnosti kupio od nevlasnika, smatra da ne postoji pravni osnov za sticanje prava svojine. Takođe, ističe da su netačni apelantovi navodi da tužiteljka nije uspostavila pravo svojine na predmetnim nepokretnostima u zemljišnoknjižnoj evidenciji tokom 2005. godine, jer je zemljišna knjiga uspostavljena mnogo ranije, te da je ona kontinuirano podložna promjenama upisanih prava uz postojanje pravnog osnova. Stoga, tužiteljka predlaže da se apelantova apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 [od 27. decembra 2008. godine], 3/09, 58/09, 95/11) u relevantnom dijelu glasi: Sticanje svojine Član 23. st. 1, 2.
(1)Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
(2)Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.
Sticanje prava svojine na nepokretnostima Pravni osnovi sticanja Član 52. stav 1.
(1)Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige.
Sticanje na osnovu pravnog posla Sticanje uknjižbom Član 53. st. 1. i 2.
(1)Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.
(2)Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.
Sticanje održajem Član 58. stav 1.
(1)Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
Zaštita prava svojine Vlasničke tužbe Član 126. stav 1.
(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. stav 1.
(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
Dejstvo zakona Član 344. st. 1. i 4.
(1)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovog zakona primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(4)U rok za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa se vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali održaj.
16. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 84 0 P 039820 15 Gž od 22. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na predaju u posjed predmetnih nepokretnosti tužiteljki iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Okružnog suda, tvrdeći da je utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
26. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
28. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred prvostepenim sudom usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke i obavezan apelant da tužiteljki preda u posjed predmetne nepokretnosti, slobodne od lica i stvari, koje odlučenje je kao ispravno prihvatio i Okružni sud u osporenoj odluci, tako što je žalbu apelanta i umješača izjavljenu protiv presude tog suda odbio kao neosnovanu.
29. U vezi sa apelantovim navodima da je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer u vrijeme kada je izvršen promet predmetnih nepokretnosti sa preduzećem „Vizo komerc“ (2011. godine) nije bila uspostavljena zemljišnoknjižna evidencija, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom dato jasno i argumentovano obrazloženje da apelant ove navode nije dokazao tokom trajanja postupka. Ovo zbog toga što iz ugovora o prodaji navedenih nepokretnosti jasno proizilazi da je prodavac na tim nepokretnostima imao pravo posjeda kojom činjenicom je apelant upozoren „da je navedenim ugovorom stekao pravo posjeda na predmetnim nepokretnostima a da će pravo svojine na nepokretnostima steći kada za to budu postojali zakonski uslovi“. Prema tome, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je Okružni sud u obrazloženju svoje presude, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, detaljno obrazložio svoj zaključak da prodavac, u smislu odredaba Zakona o stvarnim pravima, na apelanta nije mogao prenijeti više prava nego što ih je sam imao, pri tome imajući u vidu činjenična utvrđenja iz kojih proizilazi da je tužiteljka već tada u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasnik predmetnih nepokretnosti. Okružni sud je, takođe, jasno obrazložio da je tužiteljka bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik navedenih nepokretnosti još 2005. godine, kada su te nepokretnosti prometovane između preduzeća „Vučjak“ i „Vizo komerc“. S tim u vezi je ukazao da umješač i prodavac, preduzeće „Vučjak“, održajem nije stekao pravo svojine na tim nepokretnostima zbog toga što se nije moglo računati vrijeme držanja dok su na snazi bile odredbe koje su isključivale održaj, budući da je odredba člana 29 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je primjenjivan u vrijeme kada je navedena nepokretnost prometovana između umješača, isključivala sticanje prava svojine na stvari u društvenoj svojini putem održaja. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je prometovanje predmetnim nepokretnostima u oba pravna posla-ugovora (onog iz 2005. godine, koji je zaključen između umješača, i onog iz 2011. godine, koji je zaključen između preduzeća „Vizo komerc“ i apelanta) vršeno isključivo po osnovu posjeda, a ne po pravu svojine. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći u vezu nesporna utvrđenja da je tužiteljka upisana u vlasničkom listu zemljišnoknjižnog uloška kao vlasnik predmetnih nepokretnosti sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima (čl. 126 i 127 kojim je regulisan institut vlasničke tužbe), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Okružnog suda kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke kao vlasnika predmetnih nepokretnosti i kojom odlukom je apelant obavezan da navedene nepokretnosti preda tužiteljki. Pri tome Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni sud, kao i Okružni sud u osporenoj presudi detaljno razmotrili i apelantove navode da je održajem stekao pravo svojine, te da su, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava (član 29 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i čl. 58 i 344 stav 4 Zakona o stvarnim pravima), dali razloge zašto su neosnovani ovi apelantovi navodi.
30. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju navedene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno i razložno obrazloženje zašto je obavezao apelanta da tužiteljki preda predmetne nepokretnosti, odnosno zašto je zaključio da su primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava neosnovani apelantovi navodi da je, u okolnostima konkretnog slučaja, održajem stekao pravo svojine. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propis na kojem je ona utemeljena, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman