Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2906/17 (S. T.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2906/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2906/17, rješavajući apelaciju Save Topića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savo Topić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 126605 17 Kž 2 od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 126605 17 Kž 2 od 4. aprila 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. Krivičnog zakona RS, za koje mu je izrečena uslovna osuda, tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke (i optužbe i odbrane) saglasni da je apelantovo vozilo u predmetnu raskrsnicu ušlo kada je za njega bilo zeleno svjetlo na semaforu, te da je tada za pješake koji su prelazili ulicu bilo upaljeno crveno svjetlo na semaforu. Zatim, da je vještak optužbe S. V. u svom nalazu i mišljenju naveo da je pješak M. Š. započeo prelaziti kolovoz po obilježenom pješačkom prelazu, idući od lijeve ka desnoj strani kolovoza, na 69,50 metara ispred vozila kojim je upravljao apelant. Nadalje, da je u nastaloj situaciji, a u uslovima noći i mokrog kolovoza, apelant imao uslove da zapazi i uoči kretanje pješaka na 35 metara ispred svoga vozila. Međutim da iz nekog razloga, sa navedene daljine nije uočio kretanje pješaka, već da ga je uočio na oko 13,88 metara ispred vozila, tako da je udar u pješaka mogao izbjeći samo brzinom manjom od 28 km/h, ali kako se kretao brzinom 50 km/h da nije imao biofizičke uslove da izbjegne nalet vozila na pješaka. Okružni sud je istakao da je vještak odbrane M. B. naveo da je pješak kolovoz prelazio sa desne na lijevu stranu, mimo obilježenog pješačkog prelaza, da se apelant se kretao brzinom 35 km/h, koja brzina je bila bezbjedna za date uslove u saobraćaju, te da je ulazak pješaka u putanju nailazećeg apelantovog vozila nekontrolisana, opasna radnja, koja je u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode. Nadalje, da je tim vještaka, koje je odredio sud, u svom nalazu i mišljenu naveo da se apelant svojim vozilom kretao brzinom 50 km/h i da je mogao uočiti pješaka na najmanje 30 m ispred vozila, te da je imao tehničke mogućnosti za izbjegavanje saobraćajne nezgode samo ukoliko je pješak prelazio kolovoz sa lijeve na desnu stranu. Naime, da bi u tom slučaju nastanak saobraćajne nezgode bio u uzročnoj vezi sa propustima apelanta, međutim ako je pješak prelazio sa desne na lijevu stranu kolovoza, da apelant ne bi imao tehničke mogućnosti da izbjegne predmetnu saobraćajnu nezgodu. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru nalazu vještaku optužbe S. V., koji je naveo da povrede koje je zadobio pješak i oštećenja na vozilu, koja su nastala prilikom kontakta, pouzdano ukazuju da je vozilo naletilo na pješaka, u trenutku kada se pješak kretao od lijeve ka desnoj strani kolovoza. Zatim, da je takav stav potvrdio i vještak dr. D. N., koji je izjavio da je primaran kontakt ostvaren između vozila i pješaka spoljašnjom stranom gornje polovine desne potkoljenice, odnosno unutrašnjom stranom lijeve potkoljenice, što ukazuje upravo da se pješak kretao sa lijeve prema desnoj strani kolovoza, jer je bio okrenut prema nadolazećem vozilu desnom stranom tijela. U vezi s tim je istaknuto, da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak, da je apelant, upravljajući motornim vozilom i postupajući suprotno saobraćajnim propisima iz blanketnih normi iz člana 28. stav 2. i člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu. Ukazano je da je članom 28. navedenog zakona propisano da je vozač dužan u toku upravljanja vozilom da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz, a članom 43. stav 1. istog zakona da je predviđena obaveza vozača da brzinu kretanja vozila prilagodi saobraćajnoj situaciji, tako da vozilo može blagovremeno da zaustavi pred svakom preprekom koju, pod datim uslovima može predvidjeti. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da se ne može osporiti zaključak u prvostepenoj presudi da su radnje apelanta u uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom saobraćajnom nezgodom, jer se apelant nije pridržavao obaveze da kada prilazi raskrsnici mora da vozi sa naročitom opreznošću, da vozilo vozi takvom brzinom da ga u slučaju potrebe može zaustaviti ispred pješačkog prelaza, te je u uslovima noći, mokrog kolovoza upravljao vozilom sa brzinom koja nije bila prilagođena brzina datim uslovima, čime je stvorio opasnu situaciju pješaku koji se kretao kolovozom preko obilježenog pješačkog prelaza, bez obzira što je kretanje pješaka bilo nepropisno.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da osporena odluka Okružnog suda nema razložno obrazloženje, a da je primjena Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH potpuno proizvoljna jer u situaciji kada apelant, očigledno ne krši ni jedan blanketni propis (jer je apelant imao odgovarajuću dozvolu, nije bio pod uticajem alkohola, vozilo mu je bilo ispravno, te je prošao kroz predmetnu raskrsnicu kada mu je bilo upaljeno zeleno svjetlo i u trenutku kontakta sa oštećenim kretao se dozvoljenom brzinom), a oštećeni očigledno krši blanketni propis, sud oglašava apelanta krivim za krivično djelo iz oblasti bezbjednosti saobraćaja na putevima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman