Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5275/17 (B. Č. i B. K.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5275/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-5275/17, rješavajući apelacije Bosiljke Čegar i Borke Krčmar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Bosiljka Čegar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001839 17 Rev 4 od 26. septembra 2017. godine i Borka Krčmar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001491 17 Rev 3 od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5275/17
1. Bosiljka Čegar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir Karača, sada preko privremenog vodioca poslova Slavena Jukića, advokata iz Livna, podnijela je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001839 17 Rev 4 od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantici na ime štete na gospodarskim i stambenim objektima isplati određeni novčani iznos.
AP-5276/17
2. Borka Krčmar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Emir Karača, sada preko privremenog vodioca poslova Slavena Jukića, advokata iz Livna, podnijela je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001491 17 Rev 3 od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantici na ime štete na gospodarskim i stambenim objektima isplati određeni novčani iznos.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5275/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantica.
4. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnih sporova zahtjev apelantica za naknadu materijalne štete na njihovim stambenim i gospodarskim objektima, nastale za vrijeme posjedovanja nekretnina od strane tužene (u periodu od 1. februara 1997. godine, kada je tužena započela izgradnju poligona za borbenu obuku, pa do 24. novembra 2003. godine, kada je objavljena Odluka tužene o dopuni Odluke o izgradnji središta za borbenu odluku Vojske Federacije BiH, kojom prestaje opći interes na cijelom prostoru poligona za borbenu obuku i kada je tužena napustila predmetne nekretnine). Nadalje, da je pravni osnov tužbenih zahtjeva utemeljenje na odredbi člana 154. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 31. stav 11. i članom 32. stav 8. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji, kao osnov odgovornosti tužene kao korisnika eksproprijacije, koja za nastalu štetu na nekretninama, koje se nalaze unutar poligona za borbenu obuku odgovara bez obzira na krivicu. Pri tome, da postojanje uzročne veze između posjeda nekretnina od strane tužene i nastale štete se pretpostavlja, a da je na tuženoj teret dokazivanja postojanja okolnosti koje otklanjaju njenu štetnu odgovornost. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su stambeni i gospodarski objekti apelantica izgorjeli, da je šteta na objektima mogla nastati zbog požara, granatiranja, elementarnih nepogoda, neodržavanja i slično. Zatim, da je utvrđeno da je u julu 2000. godine izbio požar sa poligona Barbara, koji je bio pod nadzorom SFOR-a, koji su vršili gađanja i uzrokovali požar. Nadalje, da su bila dva požara, koja su se prenijela i na područje poligona tužene i da je utvrđeno da su gorjela sela, da su požari trajali oko 15 dana i da niko nije smio gasiti požar bez odobrenja SFOR-a. U vezi s tim je istaknuto, da ocijenivši da su oštećenja na stambenim objektima apelantica nastala iz razloga koje navodi vještak građevinske struke, dakle i od požara, koji se proširio na poligon tužene, kao i da su zabrane gašenja požara i eventualna gađanja vršena prema naredbama SFOR-a, da je drugostepeni sud zaključio da su ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 177. ZOO za oslobađanje od odgovornosti tužene. Naime, da šteta potiče od drugog uzroka, od požara, koji se nije mogao predvidjeti ili otkloniti, kao i radnjom trećeg, djelovanjem i posljedicom naredbi i odobrenja SFOR-a. Vrhovni sud je istakao da prema navedenom, kako je tužena dokazala da šteta na objektima apelantica potiče od uzroka koji je izvan njenog djelovanja, odnosno da je za oštećenja nastala po naredbama SFOR-a odgovoran SFOR, kao treći, da je tužena dokazala da nije odgovorna za štetu, pa da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 177. ZOO odbili tužbeni zahtjev apelantica.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnim slučajevima, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelantica. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP-1594/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman