Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5076/17 (N. Đ.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5076/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-5076/17, rješavajući apelaciju Neđe Đokića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Neđo Đokić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 025355 17 Rev od 10. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neđo Đokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 025355 17 Rev od 10. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu (D. L.) na ime duga po osnovu ugovora o zajmu isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je po mišljenju drugostepenog suda, tužilac potvrdom, od 22. novembra 2001. godine, dokazao i osnovanost i visinu svog potraživanja, polazeći od toga da apelant nije osporavao svoj potpis u dijelu gdje se navodi dužnik, ali da nije „izričito osporavao da je i ostali dio teksta u potvrdi koji je ispisan rukom lično napisao... već je izjavio da nije siguran, odnosno da misli da on to nije napisao". Nadalje, da je drugostepeni sud stava da je na apelantu, a ne na tužiocu, teret dokazivanja da on nije napisao svojom rukom dijelove potvrde koji su u pisanom tekstu. Zatim, da je osnovanost potraživanja, kako cijeni drugostepeni sud, potvrđena i iskazom svjedoka B. M. koji je kod apelanta bio na radnom mjestu rukovodioca službe za ekonomsko-finansijske poslove, te koji je potvrdio dobru poslovnu saradnju preduzeća stranaka, ali i njihovog ličnog odnosa i da zna da je apelant „za sebe lično“ pozajmljivao novac od tužioca. Vrhovni sud je istakao da koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud odlučuje po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka (član 8. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, da odredba člana 123. ZPP obavezuje obje stranke da iznesu činjenice i izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode ili dokaze protivne strane, a da se odredba člana 126. ZPP odnosi na primjenu pravila o teretu dokazivanja kada sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu. Vrhovni sud je ukazao da činjenice koje se moraju utvrditi u postupku, ne određuje ZPP već materijalno pravo i da su uvijek u neposrednoj vezi sa pravnim odnosom ili pravom stranke, o kome sud raspravlja. Naime, da je tužilac radi dokazivanja činjenice o postojanju duga izveo dokaz čitanjem potvrde od 22. novembra 2001. godine koja, suprotno od tvrdnji apelantove revizije, sadržajem potvrđuje ko je povjerilac, a ko dužnik, koji novčani iznos je u pitanju i kada je taj odnos definisan. U vezi s tim je istaknuto, da apelant priznaje da je na toj potvrdi njegov potpis na mjestu označenom za dužnika, a u pogledu ostalog dijela potvrde (kako kucanog tako i pisanog dijela) ne tvrdi da on nije upisao svoje ime kao dužnika, iznos duga i datum sačinjavanja potvrde, već da u to „nije siguran... da misli da nije pisao...da nije siguran da je to njegov potpis“. Vrhovni sud je ocijenio da kod takvih tvrdnji apelanta, da pravilno drugostepeni sud cijeni da je teret pobijanja tog dokaza na apelantu, a što je, pored datog iskaza, mogao činiti i izvođenjem dokaza grafološkog vještačenja (što nije predložio). Nadalje, da korištenje izraza ,,dug“ u potvrdi ukazuje da apelant ima tačno određenu novčanu obavezu prema tužiocu kao svom povjeriocu, a da to što nije naveden datum kada je dužan dug isplatiti da nema uticaja na njegovu obavezu vraćanja, jer da dolazi u obavezu kad bude pozvan da to učini (član 559. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je istakao da je bitna činjenica da se iz potvrde može vidjeti koje povjerilac i ko dužnik, te iznos duga, a da apelant nije van razumne sumnje osporio vjerodostojnost potvrde. Takođe je navedeno da je na okolnosti osporavanja tužbenog zahtjeva, apelant izveo dokaz čitanjem ugovora o zajedničkoj izgradnji i aneksa tog ugovora, te predložio saslušanje parničnih stranaka, te da tim dokazima nije uspio osporiti dokaze tužioca o postojanju duga i njegovoj visini. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, da predmetna potvrda ne daje elemente na osnovu kojih bi se moga izvesti zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zajmu, da tužilac u konkretnoj parnici nije dokazao pravni osnov iz kojeg proizlazi navodno potraživanje, te da je teret dokazivanja bio na tužiocu a ne na apelantu kao tuženom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i drugostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te da se o teretu dokazivanja izjasnio i Vrhovni sud povodom apelantove revizije protiv drugostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman