Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4160/15 (M. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kamata
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4160/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4160/15, rješavajući apelaciju Melihe Smailović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Melihe Smailović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 135071 14 Gž od 15. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Meliha Smailović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vanja Lakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 135071 14 Gž od 15. juna 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tužitelja A.D. za informativnu, izdavačku i grafičku djelatnost „Glas srpski“ Banjaluka (prvotužitelj), AD „Glas srpski-trgovina“ Banjaluka (drugotužitelj) i AD „Glas srpski-grafika“ Banjaluka (trećetužitelj) (svi u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 14. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelji su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 21. do 26. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je drugotužena, kao apelanticin advokat, tokom 2009. godine u izvršnom postupku naplatila sa računa tužitelja novčani iznos od 26.202,06 KM po osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda od 8. decembra 2008. godine, koja je preinačena odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 7. jula 2010. godine na način da je revizija tužitelja usvojena i apelanticina tužba kojom je tražila isplatu navedenog iznosa odbačena. Kako je zahtjev tužitelja za protivizvršenje koji je istaknut u izvršnom postupku odbačen kao neblagovremen, tužitelji su upućeni na parnični postupak.
6. Tužitelji su, shodno iznesenom u prethodnoj tački, 30. decembra 2011. godine podnijeli tužbu protiv apelantice, kao prvotužene, i Melihe Filipović, advokata iz Banjaluke, kao drugotužene, kojom su tražili da sud obaveže tužene da tužiteljima solidarno isplate iznos od 26.202,06 KM po osnovu sticanja bez osnova.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 135071 11 P od 15. novembra 2013. godine apelantica je obavezana da tužiteljima na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 26.202,06 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, te na naknadu troškova parničnog postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena isplata zakonske zatezne kamate na glavni dug od 4. septembra 2009. godine, pa do dana presuđenja, te dio zahtjeva koji predstavlja razliku između dosuđenih i traženih troškova postupka (sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude). Stavom 2. iste presude odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, te su tužitelji obavezani da joj naknade troškove parničnog postupka.
8. Na temelju ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je pravosnažnom presudom Okružnog suda od 8. decembra 2008. godine potvrđena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 20.010,00 KM na ime glavnog duga i iznosa od 5.100,00 KM na ime troškova postupka, zatim, da je apelanticu u navedenom postupku (radni spor) zastupala drugotužena na čiji račun je 4. septembra 2009. godine u izvršnom postupku uplaćen ukupan iznos od 26.202,06 KM, da je drugotužena navedeni iznos prebacila na apelanticin račun, da je presudom Vrhovnog suda od 7. jula 2010. godine uvažena revizija tužitelja i presuda Okružnog suda ukinuta u dijelu kojim su tužitelji obavezani na isplatu duga i troškova postupka, da je zahtjev tužitelja za protivizvršenje odbačen kao neblagovremen, te su tužitelji upućeni na parnični postupak. Osnovni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da su u okolnostima konkretnog slučaju ispunjeni uslovi iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je apelantica primila sporni novčani iznos na ime osnova koji je naknadno otpao. U vezi sa dosuđenim kamatama, Osnovni sud je pojasnio da je prilikom odlučenja imao u vidu da je apelantica do donošenja presude bila savjesna, jer nije znala da novčani iznos mora vratiti, budući da tužitelji nisu dokazali da joj je presuda Vrhovnog suda uručena, pa su, shodno tome, dosuđene i kamate od dana presuđenja.
9. U vezi s istaknutim prigovorom nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je osnovan, jer drugotužena nije pasivno legitimisana u predmetnom postupku zbog toga što tuženi nisu dokazali da je drugotužena, kao apelanticina punomoćnica, za sebe zadržala isplaćeni novčani iznos prihvativši u vezi s tim iskaz drugotužene da je radni spor koji je vodila u apelanticino ime trajao niz godina, odnosno od 1993. godine, i da je apelantica troškove zastupanja plaćala unaprijed, zbog čega nije zadržala isplaćeni iznos ni u dijelu koji se odnosio na troškove postupka.
10. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio primjenom člana 386. stav 1. ZPP, kao i primjenom Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa).
11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 135071 14 Gž od 15. juna 2015. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvo i trećetužitelja koji su istovremeno obavezani da apelantici naknade troškove postupka, kao i troškove drugostepenog postupka, dok je u ostalom dijelu apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o glavnoj stvari kojom je apelantica obavezana da drugotužitelju na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 26.202,06 KM, a shodno tome apelantica je obavezana da drugotužitelju naknadi troškove postupka. Istom presudom djelimično je uvažena žalba tužitelja, tako što je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, te je apelantica obavezana da drugotužitelju na iznos glavnog duga isplati i zakonsku zateznu kamatu počev od 30. decembra 2011. godine, od dana podnošenja tužbe, umjesto od dana presuđenja, dok je žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka da im se priznaju troškovi za sastavljanje žalbe (troškovi žalbe privremenog zastupnika apelantice), odnosno odgovora na žalbu (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Okružni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 210. ZOO, koju je citirao, pojasnivši da je pretpostavka za sticanje bez osnova, u smislu citirane zakonske odredbe, utvrđenje da je nastupilo povećanje imovine od strane obogaćenog lica, da je došlo do smanjenja imovine na strani osiromašenog lica, da za taj prelazak imovine ne postoji punovažan pravni osnov, ili da je on kasnije otpao, ili se nije ostvario.
13. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje među parničnim strankama nije sporno, da je apelantica u redovnim postupcima uspjela u sporu, da joj je dosuđen novčani iznos, da je drugotužena naplatila taj iznos od drugotužitelja, te da je po vanrednom pravnom lijeku, i to reviziji tužitelja, apelantica bar u pogledu naknade štete izgubila spor, jer je njena tužba u tom dijelu odbačena kao neblagovremena. Okružni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da je osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužitelja (koji je izvršio isplatu iz izvršnog naslova), jer je apelantica isplaćeni novčani iznos zadržala za sebe, za čiju isplatu je naknadno otpao pravni osnov, čime se apelantica za navedeni iznos obogatila, a drugotužitelj za isti iznos osiromašio, te se stoga, prema ocjeni Okružnog suda, u takvoj situaciji prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana
210. ZOO.
14. U vezi s apelanticinim žalbenim prigovorima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbe člana 122. ZOO, prema ocjeni Okružnog suda, on nije osnovan, jer citirana odredba govori o istovremenom ispunjenju obaveza iz dvostranih ugovora, dok u konkretnoj situaciji nema govora o bilo kakvom dvostranom ugovoru. U vezi s tim je još navedeno da apelanticino insistiranje u žalbi na tome da bi ona bila obavezna da vrati navedeni novčani iznos tek u slučaju kada tužitelji ispune svoju obavezu iz presude, odnosno vrate je na posao, prema ocjeni Okružnog suda, nema uporište u odredbi člana 122. ZOO. Naime, kako je pojasnio Okružni sud, predmet spora u konkretnom slučaju je sticanje bez osnova, jer se apelantica obogatila za novčani iznos za koji je naknadno otpao pravni osnov jer je tužba iz radnog odnosa u odnosu na ta potraživanja odbačena, pri čemu apelantica svoja prava iz izvršne isprave - vraćanje na posao može ostvariti u izvršnom postupku.
15. U vezi sa žalbom tužitelja u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, Okružni sud je zaključio da je žalba djelimično osnovana, te se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 214. ZOO koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da tokom postupka nije dokazano da je apelantica imala saznanje da je otpao pravni osnov po osnovu kojeg je primila novčani iznos koji je predmet spora (drugotužitelj nije dokazao kada je presuda Vrhovnog suda apelantici dostavljena), a pogotovo nije dokazano da je apelantica imala saznanje da ne duguje predmetni novčani iznos na dan kada joj je on isplaćen. Stoga, budući da tokom postupka nije dokazano da je apelantica bila nesavjesna, apelantica, kao obogaćena, shodno odredbi člana 214. ZOO, postaje nesavjesna od momenta kada je osiromašeni (tužitelj) podnio tužbu protiv nje, odnosno zahtjev za restituciju. Upravo zbog tog razloga je Okružni sud djelimično uvažio žalbu tužitelja odredivši da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos teče od dana podnošenja tužbe (30. decembar 2011. godine), pa do isplate.
16. Preinačavajući odluku o glavnoj stvari u odnosu na apelanticu, Okružni sud je, shodno tome, preinačio i odluku o troškovima postupka koje je apelantica dužna isplatiti drugotužitelju, imajući u vidu odredbe člana 386. stav 1. i člana 397. stav 2. ZPP. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu vrijednost spora (26.202,06 KM) i opredijeljeni zahtjev tužitelja tako da su mu dosuđeni troškovi za sastavljanje tužbe, zastupanje na ročištima, odsustvovanje iz kancelarije i troškovi koji su bili predujmljeni, i to u ukupnom iznosu od 2.955,00 KM (sve iscrpnije navedeno na strani 6. obrazloženja presude).
17. Nadalje je Okružni sud naveo da je apelantica u cijelosti uspjela u odnosu na prvo i trećetužitelja, pa kako je apelanticu pred prvostepenim sudom zastupao privremeni zastupnik, apelantici su priznati troškovi prvostepenog parničnog postupka, i to za sastavljanje odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima i odsustvo iz kancelarije i to u ukupnom iznosu od 2.370,00 KM (o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio na strani 7. obrazloženja presuda), pri čemu su apelantici priznati i troškovi na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 600,00 KM (2/3 od traženog iznosa od 900,00 KM), jer je apelantica uspjela sa žalbom koju je podnio advokat Vanja Lukić u odnosu na prvo i trećetužitelja.
18. U vezi sa zahtjevom apelanticinog privremenog zastupnika za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.050,00 KM, Okružni sud je zahtjev odbio, jer je apelantica u žalbenom postupku angažovala punomoćnika, advokata, u kojem slučaju privremeni zastupnik gubi svoju ulogu, shodno članu 297. stav 2. ZPP, bar u fazi žalbenog postupka, pa se stoga troškovi drugostepenog postupka privremenog zastupnika ne mogu uzeti kao nužni i potrebni za vođenje parnice. Konačno, odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu, jer on nije bio od značaja za zaštitu prava stranke koja je dala odgovor. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, zatim, u nedostatku obrazloženja presuda, u kršenju stečenih prava (legitimna očekivanja) i suđenju u razumnom roku. Apelantica je imala potrebu da pojasni šta je prethodilo predmetnom postupku, pa je u tom pravcu navela da je protiv tužitelja vodila radni spor, da je taj spor trajao vrlo dugo, i to od 1993. godine, da je Vrhovni sud svojom odlukom od 7. jula 2010. godine djelimično uvažio reviziju tužitelja i odbacio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na dosuđeni novčani iznos na ime naknade štete, dok je potvrđena odluka nižestepenih sudova u dijelu kojim su tužitelji obavezani da apelanticu vrate na posao i rasporede je na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, što tužitelji nisu ispoštovali, pa je na taj način nastala obaveza i na strani tužilaca, da apelanticu vrate na posao, a apelantica da vrati uplaćeni iznos koji je naknadno otpao, pa se u vezi s tim apelantica poziva na odredbu člana 122. ZOO koja se odnosi na uzajamne obaveze. Budući da tužitelji apelanticu nisu vratili na posao, apelantica nije dužna ni da vrati tužiteljima dosuđeni iznos, jer je pravilna primjena člana 122. ZOO nalagala redovnim sudovima da odbiju tužbeni zahtjev dok tužitelji ne ispune svoje obaveze prema apelantici. Nadalje, apelantica tvrdi da, pošto je osporenom presudom odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvo i trećetužitelja, to je ona trebalo da bude obavezana na isplatu trećine traženog iznosa, odnosno 8.734,02 KM. Shodno tome, kako je istakla apelantica, nisu pravilno odmjereni ni parnični troškovi, jer oni nisu mogli biti veći od 985,00 KM (1/3 dosuđenog iznosa). Zatim, apelantica problematizira i odluku o zakonskoj zateznoj kamati koja teče od dana podnošenja tužbe, te se u tom pravcu poziva na odredbu člana 60. stav 1. ZPP i ukazuje da je momentom dostavljanja tužbe ona postala nesavjestan sticalac, a ne danom podnošenja tužbe. Zatim, apelantica tvrdi da je odluka Okružnog suda nepravilna i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se u apelaciji pozvala, osporena presuda ukine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno odlučivanje, istovremeno tražeći i naknadu troškova pred Ustavnim sudom u iznosu od 1.000,00 KM, shodno Advokatskoj tarifi.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je apelacija neosnovana, jer je taj sud u obrazloženju osporene presude dao obrazloženje pri kojem i dalje stoji. Još je navedeno da je apelantici bio omogućen pristup sudu, raspravljanje pred sudom, te da je taj sud svoju odluku utemeljio na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te stoga predložio da se apelacija odbije ili odbaci.
21. Osnovni sud je naveo da, prema njegovoj ocjeni, apelantici pred redovnim sudovima nije povrijeđeno prava na pravilno suđenje i pravo na imovinu s obzirom na to da je postupak proveden u skladu sa odredbama ZPP, a odluka utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
22. Punomoćnik tužitelja je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neutemeljenim smatrajući da u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do kršenja prava na koja se apelantica neutemeljeno pozvala, predloživši da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.
(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla. (2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.
Sticanje bez osnova Opšte pravilo Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Obim vraćanja Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/53, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Postojanje parnice Član 60. stav (1) (1)Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.
Član 297.
(1) Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika.
(2) Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik vrši sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staraoca.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda. Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 396. st. (1) i (2) (1) O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
Član 397. st. (1) i (2) (1) Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 135071 14 Gž od 15. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin privremeni zastupnik je primio 20. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. U konkretnom slučaju primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije sporna, jer se radilo o postupku građanskopravne prirode. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U vezi s ključnim prigovorima apelantice koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
35. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
36. Dovodeći prethodno iznesene standarde u kontekst raspoloživih dokumenata i apelacionih prigovora, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, pri čemu nije izostalo ni relevantno obrazloženje sudova za stavove koje zastupaju. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja (apelantica i ne obrazlaže u čemu se ogleda suština prigovora o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju) utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanticu, jer je tokom postupka utvrđeno da su se u činjeničnim i pravnim okolnostima ispunili svi uslovi za primjenu odredaba člana 210. ZOO (sticanje bez osnova), što su redovni sudovi detaljno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud, koji je suštinski prihvatio stav prvostepenog suda o ispunjenosti uslova iz člana 210. ZOO, djelimično uvažio žalbe stranaka, te, shodno tome, djelomično preinačio odluku prvostepenog suda, a razloge za takav stav je, suprotno apelanticinim tvrdnjama, dovoljno jasno obrazložio u svojoj odluci. U vezi s prigovorima kojima apelantica osporava stav Okružnog suda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, usvajajući žalbu tužitelja, imao u vidu odredbu člana 214. ZOO koja propisuje da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je sticalac nesavjestan od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu da je Okružni sud utvrdio da je apelantica bila savjesna sve do dana podnošenja tužbe, upravo onako kako propisuje citirana odredba (od dana podnošenja zahtjeva), Ustavni sud u obrazloženju Okružnog suda da zakonska zatezna kamata teče od trenutka podnošenja tužbe ne uočava bilo kakvu proizvoljnost, pa stoga ni pozivanje apelantice na odredbu člana 60. stav (1) ZPP u okolnostima konkretnog slučaja ne može biti relevantno. Ustavni sud, također, zapaža da su prigovori koje apelantica ističe u apelaciji, a tiču se primjene člana 122. ZOO (pravilo istovremenog ispunjenja u dvostranim ugovorima) bili predmet ocjene Okružnog suda koji se o neprimjenjivosti citirane odredbe na konkretnu pravnu situaciju detaljno izjasnio u obrazloženju odluke, pa u takvim okolnostima Ustavni sud ne vidi potrebu da dodatno pojašnjava ovaj prigovor. Ustavni sud, također, smatra da je odluka Okružnog suda o troškovima postupka donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZPP (čl. 386. i 397) za šta je dato detaljno obrazloženje, pri čemu je jasno obrazloženo i zbog čega je odbijen zahtjev za naknadu troškova privremenog zastupnika (primjenom člana 297. stav 2. ZPP). Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava koje su redovni sudovi primijenili u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u njihovoj primjeni, pri čemu nije izostalo ni argumentovano obrazloženje za stavove koje su redovni sudovi iznijeli.
37. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da ovaj prigovor apelantica ničim nije obrazložila, niti se takav prigovor u okolnostima konkretnog slučaja čini relevantnim s obzirom na to da je predmetni postupak na dvije sudske instance pravosnažno okončan nakon tri godine i šest mjeseci (tužba podnesena 30. decembra 2011. godine, a presuda Okružnog suda donesena 15. juna 2015. godine). Ustavni sud, stoga, pretpostavlja da apelantica ovaj prigovor veže za radni spor koji je ona vodila protiv tužitelja, pa takav prigovor ne može biti relevantan u ovom predmetu, budući da Ustavni sud ocjenjuje postupak koji je apelantica osporila predmetnom apelacijom.
38. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazalo na kršenja apelanticinih prava na pravično suđenje, pa stoga Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje apelantice o kršenju ovog prava suštinski svodi na proizvoljnu primjenu prava, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
Naknada troškova postupka
40. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju presude Okružnog suda, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelanticinih prava u segmentima na koje je neutemeljeno ukazala, uključujući i segment suđenja u razumnom roku.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman