Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4833/17 (M. Đ.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4833/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4833/17, rješavajući apelaciju Momčila Đukarića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momčilo Đukarić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 K 018841 17 Kvlz od 28. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momčilo Đukarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 K 018841 17 Kvlz od 28. avgusta 2017. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 018841 16 Kž od 14. decembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 018841 15 K od 8. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela samovlašće iz člana 397. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U toku krivičnog postupka, utvrđeno je da je apelant 17. januara 2012. godine, smatrajući da drugome pripada pravo služnosti prolaza putem u najširem obimu preko parcele (preciznije opisana u izreci prvostepene presude) vlasništvo oštećenih F. M. i S. S., angažovao R. T. i N. C. koji su dovezli, a nakon toga razgrnuli dva kamiona šljunka i tako po apelantovom nalogu napravili put koji je već ranije u izvršnom postupku bio uklonjen, dakle samovlasno pribavio pravo za koje je smatrao da drugome pripada.

2. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da je saslušanjem svjedoka R. T., pored ostalog, ustanovio da ga je 16. januara 2012. godine apelant pitao da kamionom odveze dvije ture kamena za nasipanje puta u mjestu Pribinić, te da je svjedok 17. januara 2012. godine svojim kamionom u dva navrata izvršio dovoženje materijala radi nasipanja puta, na kojem je zatečen N. C.. Takođe, da je na osnovu izjave svjedoka N. C. ustanovio da je ovaj svjedok 17. januara 2012. godine vršio nasipanje puta, odnosno razgrtanje kamena po putnom pravcu i da ga je za taj posao angažovao apelant i doveo na mjesto izvršenja radova, a da je materijal dovezao kamionom R. T.. Osnovni sud je ukazao da je prevashodno, na osnovu iskaza ovih svjedoka, zaključio da je organizovanje nasipanja puta izvršio apelant, kojom prilikom je za radove angažovao navedene svjedoke. Dalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka R. T. zaključio da je apelant angažovan od strane nekoga ko smatra da ima pravo pravo služnosti puta uprkos pravosnažnoj odluci suda (Presudom Osnovnog suda od 29. marta 2010. godine utvrđeno da je po tužbi, pored ostalih, S. S. i F. M protiv tuženih (Mjesna zajednica Pribinić i S. M.) nije stečeno pravo služnosti preko zemljišta koje je naznačeno u predmetnoj optužnici, dok je 22. decembra 2011. godine provedeno izvršenje uklanjanjem nasutog nasipa i građevinskog materijala). Osnovni sud je ukazao da nije neophodno utvrditi ko je angažovao apelanta za obavljanje poslova nasipanja puta, ali je zaključeno da je angažovan od strane nekoga ko smatra da ima pravo služnosti puta uprkos pravosnažnoj odluci suda, pa i nakon izvršenja sudske odluke.

3. Okružni sud je ukazao, između ostalog, da je prema mišljenu tog suda, apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, jer je mimo pravosnažnih sudskih odluka donesenih u parničnom i izvršnom postupku, nastojao da drugome licu omogući uspostavljanje prava služnosti puta. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o građanskopravnom sporu, iz razloga što o pravu služnosti na predmetnom putu već postoji pravosnažna sudska presuda, tako da svako postupanje suprotno tome predstavlja samovlasno pribavljanje prava.

4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da cijeneći apelantove argumente iz podnesenog zahtjeva proizilazi da on osporava pravilnost ocjene dokaza i time pravilnost činjenične osnove prvosnažne presude, što predstavlja reviziju utvrđenog činjeničnog stanja, po kom osnovu se u smislu odredaba člana 350. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, ovaj vanredni pravni lijek ne može podnijeti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4833/17 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio