Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4834/15 (O. K.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4834/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP 4834/15, rješavajući apelaciju Omera Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Kapetanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 006288 15 Rev od 6. augusta 2015. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 006288 14 Gž 2 od 14. novembra 2014.
godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 006288 13 P 2 od 7. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, nastanjen u SAD - Clear Circle North Jacksonville, podnio je 2. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 006288 15 Rev od 6. augusta 2015. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 006288 14 Gž 2 od 14. novembra 2014. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 006288 13 P 2 od 7. aprila 2014. godine.
2. U konkretnom slučaju, presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 006288 13 P 2 od 7. aprila 2014. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Opština Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže na isplatu novčanog iznosa na ime naknade štete zbog porušenog objekta (katastarske oznake i površina objekta navedeni u izreci presude) u ukupnom iznosu od 737.600,00 KM koja se sastoji od različitih vidova materijalne štete (vrijednosti porušenog objekta, izgubljene zakupnine, izgubljene zarade zbog nemogućnosti izdavanja pod zakup) čiji su pojedinačni iznosi (štete) navedeni u izreci presude. U obrazloženju presude je nakon izlaganja činjeničnih tvrdnji tužbe i navoda odgovora na tužbu, te nakon analize i ocjene izvedenih dokaza, Osnovni sud ocijenio neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da su prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja osnovani. Naime, kako je navedeno u obrazloženju, u postupku apelant nije dokazao da je porušeni objekat (stambeno poslovni) za koji je zatražio naknadu štete, njegovo vlasništvo niti je dokazao bilo kakva subjektivna imovinska prava na objektu iz kojeg bi proizašla njegova aktivna legitimacija. Osim toga, ocijenjeno je da je i prigovor zastarjelosti potraživanja osnovan, budući da je objekat nesporno srušen 27. decembra 1992. godine, da je apelant već tada imao saznanje o šteti, da u toku trajanja rata u BiH nisu tekli rokovi za podnošenje tužbe radi naknade štete već su uspostavljeni po okončanju rata i neposredne ratne opasnosti – u konkretnom slučaju počev od 19. juna 1996. godine kada je odlukom Narodne skupština RS ukinuto ratno stanje. Imajući u vidu naprijed navedeno i činjenicu da je apelant tužbu podnio 25. marta 2002. godine, proizašao je zaključak da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je između ostalog propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete u svakom slučaju zastarijeva za 5 godina (objektivni rok) jer je od ukidanja ratnog stanja pa do podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina.
3. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 006288 14 Gž 2 od 14. novembra 2014. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna, kako u pogledu zaključka koji se tiče nedostaka aktivne legitimacije koji je proizašao iz dokaznog postupka (apelant nije dokazao vlasništvo na objektu) tako i u pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja, pod pretpostavkom da je apelant imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 006288 15 Rev od 6. augusta 2015. godine, odbijena je apelantova revizija protiv drugostepene presude dok je dopuna revizije odbačena zbog proteka roka za njeno podnošenje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude nakon izlaganja revizije, odgovora na reviziju i činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova zaključio da je drugostepena presuda zasnovana na zakonu jer apelant u postupku nije izvodio dokaze na okolnost vlasništva (ili drugog imovinskog prava) na predmetnom objektu, zbog čega je prigovor nedostatka aktivne legitimacije pravilno ocijenjen osnovanim, a stoga i apelantova tužba odbijena. Također, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, apelant u postupku nije izvodio dokaze na okolnost da je preduzimao radnje kod Komisije za rješavanje imovinskih zahtjeva raseljenih lica i izbjeglica koje bi eventualno dovele do prekida zastarijevanja naknade štete koju je tražio konkretnom tužbom i eventualne primjene odredbe člana 388. ZOO (prekid zastarijevanja) pa je stoga ocijenjeno da je i u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja odlučeno pravilno.
5. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom prava, odnosno, proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o parničnom postupku koji se tiču aktivne legitimacije za podnošenje tužbe i odredbi ZOO koje se odnose na zastarjelost prava potraživanja naknade štete. U veoma opširnoj apelaciji apelant je opisao okolnosti zbog kojih je po izbijanju rata morao iseliti iz kuće u kojoj je sa svojom porodicom (majkom, suprugom, djecom, bratom i njegovom porodicom) živio, i u poslovnom prostoru iste kuće obavljao svoju zanatsku djelatnost, ukazujući da je počev od 1992. do 1996. godine promijenio osam logora i da je 1996. godine, kao bivši logoraš protjeran iz svog grada i kuće zbog počinjenih krivičnih djela i plana etničkog čišćenja ljudi i imovine. Ističe da je u februaru 1999. godine započeo proces povrata porušenog objekta, da se više puta obraćao nadležnim institucijama sa zahtjevom za povrat imovine i da je konačno tužbom iz marta 2002. godine zatražio naknadu štete zbog porušenog objekta, koja je osporenim presudama odbijena. Smatra da navedene presude nisu pravilne i zakonite jer je zbog ratnih okolnosti a ne svojevoljno napustio kuću koja je prethodno srušena, te je predložio da se apelacija usvoji a osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom okolnostima primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da apelant suštinski kršenje navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava, konkretno primjenom odredbe člana 376. ZOO-a, kojom su propisani opšti rokovi zastare potraživanja naknade štete, smatrajući da je prije svega ovlašten (da ima aktivnu legitimaciju) za podnošenje konkretne tužbe i da njegovo potraživanje nije zastarjelo te da je, kako indirektno iz apelacije proizilazi, u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO-a, kojom su propisani tzv. „privilegovani rokovi“ zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom odnosno etničkim čišćenjem.
10. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud prije svega zapaža da su sudovi na tri nivoa bili saglasni u stavu da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje konkretne tužbe jer u postupku nije izveo niti jedan dokaz na okolnost da je porušeni objekat za koji je zatražio naknadu štete bio u njegovom vlasništvu ili da je na tom objektu imao bilo kakva subjektivna imovinska prava iz kojeg bi proizašla njegova aktivna legitimacija. S tim u vezi, redovni sudovi su zaključili da apelant sa tuženom nije bio ni u kakvom materijalnopravnom odnosu iz kog bi izveo svoje pravo koje je tužbenim zahtjevom tražio. S obzirom na navedeno, redovni sudovi su po mišljenju Ustavnog suda u obrazloženjima osporenih odluka za svoje odlučenje u ovom dijelu odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge primjenjujući relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na stvarnu legitimaciju (aktivnu i pasivnu) stranaka i njihov materijalnopravni odnos koji iz tog proizilazi.
11. U pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešan zaključak u primjeni rokova u vezi sa zastarjelošću potraživanja, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci (vidi tačka 29.) Ustavni sud je ukazao na sljedeće: u vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanta poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman