Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-346/18 (E. Š.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-346/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-346/18, rješavajući apelaciju Emira Šuke, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Šuko protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055420 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Šuko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055420 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba tužitelja (Amila Maglajlić, Alma Maglajlić i Samir Maglajlić) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055420 P 4 od 31. marta 2017. godine tako što se utvrđuje da su tužitelji suvlasnici na stanu (preciznije označen u obrazloženju osporene odluke) i to tužiteljica Amila Maglajlić sa 7/36 dijela umjesto sa 1/8 dijela, tužiteljica Alma Maglajlić sa 7/36 dijela umjesto sa 1/8 dijela i tužitelj Samir Maglajlić sa 14/36 dijela umjesto sa ¼ dijela što su apelant i Merima Šuko dužni priznati i trpjeti da Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Banjaluka izvrši upis prava suvlasništva tužitelja na navedenom stanu sa utvrđenim suvlasničkim dijelovima. Osim toga, osporenom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta i Merime Šuko i preinačena presuda Osnovnog suda te su obavezane tužiteljice Amila Maglajlić i Alma Maglajlić da apelantu i Merimi Šuko predaju u suvlasništvo i suposjed, te slobodno raspolaganje predmetni stan i to apelantu 16/108 dijela, a Merimi Šuko 8/108 dijela, dok je potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva (kojim su apelant i Merima Šuko tražili da se utvrdi da su vlasnici predmetnog stana i to apelant Emir Šuko sa 2/3 dijela i Merima Šuko sa 1/3 dijela, kao i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelanta i Merime Šuko da se obavežu tužiteljice da im solidarno na ime naknade štete (izgubljene dobiti) po osnovu nezakonitog korišćenja predmetnog stana plate iznos od 400,00 KM za svaki mjesec počev od 1. januara 2008. godine). Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti tužiteljicama Amili Maglajlić i Almi Maglajlić da podnesu prijedlog za izvršenje Presude Okružnog suda broj 71 0 P 055420 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine, a da Osnovnom sudu zabrani da odobri eventualno podneseni prijedlog za izvršenje Presude Okružnog suda od 13. decembra 2017. godine od strane tužiteljica.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je 1964. godine predmetni stan dodijeljen Fuadu Maglajliću (preminuo 1999. godine) od njegovog preduzeća, po osnovu radnog odnosa, a da su članovi njegovog domaćinstva u to vrijeme bili supruga Fatima Maglajlić (preminula 1978. godine) i sinovi Senad Maglajlić i Samir Maglajlić, iz čega proizilazi da su Fuad Maglajlić i Fatima Maglajlić bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu odredaba člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je navedeno da nema sumnje da se stan koji je dodijeljen u toku trajanja braka i na kojem oba supružnika imaju stanarsko pravo smatra njihovom zajedničkom imovinom u smislu odredaba člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, bez obzira što je predmetni stan nakon smrti Fatime Maglajlić i Fuada Maglajlića otkupila Hatidža Šuko 2004. godine (Fuad Maglajlić 1984. godine zasnovao novu bračnu zajednicu sa Hatidžom Šuko). Takođe je navedeno da se status zajedničke imovine na ovako stečenom stanu ne mijenja ni u situaciji kada je predmetni stan otkupila Hatidža Šuko na osnovu ugovora o otkupu, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, a koji stan je uknjižila na svoje ime i koji su nakon njezine smrti naslijedili apelant sa 2/3 dijela, a Merima Šuko sa 1/3 dijela na osnovu rješenja o nasljeđivanju (na osnovu rješenja su upisani kao suvlasnici sa navedenim dijelovima kod RUGIP Banjaluka, PJ Banjaluka). Dakle, Okružni sud je ukazao da je Fuad Maglajlić bio sunosilac stanarskog prava sa ½ dijela, koji dio treba uvećati za 1/6 nakon smrti Fatime Maglajlić, koliko je pripalo i njihovim sinovima Senadu Maglajliću i Samiru Maglajliću, dok je nakon smrti Fuada Maglajlića njegov dio od 4/6 na jednake dijelove pripao njegovim sinovima i Hatidži Maglajlić Šuko. Stoga, nakon otkupa predmetnog stana Senadu Maglajliću i Samiru Maglajliću pripadaju dijelovi od po 14/36 dijela, odnosno tužiteljicama Amili Maglajlić i Almi Maglajlić (predmetni stan drže u posjedu) koje su naslijedile Senada Maglajlića pripada po 7/36 dijela, a razlika od 8/36 dijela pripadala je Hatidži Maglajlić koju su naslijedili apelant i Merima Šuko i kojima na ime njihovih naslijeđenih dijelova pripada 16/108 dijela, odnosno 8/108 dijela. S obzirom na činjenicu da apelantu pripada pravo suvlasništva na predmetnom stanu od 16/108 dijela, a Merimi Šuko od 8/108 dijela, Okružni sud je primjenom odredaba člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku djelimično usvojio njihov zahtjev i obavezao tužiteljice da im predaju u suvlasništvo, suposjed i slobodno raspolaganje predmetni stan u skladu sa veličinom suvlasničkih dijelova. Osim toga, Okružni sud je ukazao da su apelant i Merima Šuko već upisani kao suvlasnici i suposjednici na stanu, pa je pravilno odbijen njihov zahtjev da se utvrdi da su vlasnici tog stana, iako je protivtužbu u tom dijelu trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa apelanta i Merime Šuko. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je na predmetnom stanu upisan kao suvlasnik sa 2/3 dijela, dok je u konkretnom slučaju naloženo tužiteljicama da mu predaju u suposjed predmetni stan, te da je trebalo naložiti da mu se preda cjelokupan stan, kao i da se tužiteljice isele iz tog stana. Apelant, u suštini, smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-346/18 (E. Š.) | Sudska praksa | Aktio