Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2716/17 (M. Č.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2716/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2716/17, rješavajući apelaciju M. Č., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Č.

protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015016 17 Rev od 14. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Č. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 015016 17 Rev od 14. juna 2017. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi (Vanjsko-trgovinska komora BiH i I. M.) nad apelantom izvršili diskriminaciju, te da se naloži tuženim da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplate određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelant podnio tužbu radi zaštite od diskriminacije na radnom mjestu u skladu sa članom 3. Zakona o zabrani diskriminacije, a koja se odnosi na posrednu i neposrednu diskriminaciju, tj. mobing kao oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji je propisan članom 4. stav 3. navedenog zakona. Sud BiH je ukazao da mora postojati kontinuitet ponavljanja radnji koje imaju karakter diskriminacije da bi se radilo o mobingu, jer se prema vremenskom kontinuitetu može cijeniti da li se radi o pojedinačnom incidentu ili o ponašanju čija je namjera ugrožavanje ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta ličnosti zaposlenika i njegove eliminacije iz radnog okruženja. Sud BiH je pojasnio, da je apelant morao označiti životni događaj izvan radnje disciplinskog postupka (koji se vodio protiv apelanta) i radnji preduzetih u istom, kako bi se moglo zaključiti da je tužena po bilo kom osnovu diskriminirala apelanta, što apelant nije učinio. Naime, da iz stanja spisa proizlazi da su sve činjenice usmjerene na disciplinski postupak i na radnje koje su preduzete u istom. Sud BiH je istakao da je disciplinski postupak hitne prirode pa da stoga nema nepravilnosti u dostavljanju poziva putem kurira i u kratkom vremenskom periodu, a činjenica da je apelant suspendovan dok se nalazio na bolovanju ne može se tumačiti kao vid uznemiravanja apelanta dok se nalazio u svom domu. Ukazano je da status bolovanja nije smetnja za suspenzijom osim u slučajevima profesionalnih oboljenja, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Nadalje, da poništenje odluke poslodavca o suspenziji i prestanku radnog odnosa apelanta, samo po sebi ne znači da je provedeni disciplinski postupak imao za posljedicu diskriminaciju u smislu odredbe člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Zatim, da apelant pogrešno karakteriše mjeru zabrane ulaska u prostorije tuženog kao mobing, jer da se radi o ocjeni poslodavca da tokom vođenja disciplinskog postupka udalji apelanta sa radnog mjesta, pa da taj izolovani pojedinačni događaj nema bitan element instituta mobinga, odnosno nema vremenskog kontinuiteta u kome se radnje ponavljaju. Naglašeno je, da u konkretnom slučaju mora postojati referentna grupa za utvrđivanje nejednakog postupanja što je u slučaju apelanta izostalo, odnosno da je trebalo utvrditi da apelantu, u odnosu na druge osobe protiv kojih je vođen disciplinski postupak, nije pruženo uživanje određenih prava na isti način i u istom obimu kao i drugim osobama. Sud BiH je ocijenio da nema osnova apelantov prigovor u pogledu nejednakog postupanja u odnosu na V. P. koji je uz apelanta jedan od 13 zaposlenika protiv kojih je pokrenut disciplinski postupak. Naime, ukazano je da odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantu, u odnosu na odluku da se V. P. rasporedi na neko drugo radno mjesto, ne daje radnjama tužene oblik diskriminacije nego da apelantu pruža mogućnost da pobija odluku o prestanku radnog odnosa, koje pravo je apelant i iskoristio. Zatim, da je ostala nedokazana apelantova tvrdnja da u istoj situaciji u kojoj se on nalazio, pripadnici hrvatske nacionalnosti nisu disciplinski odgovarali. Sud BiH je ocijenio da apelant nije dokazao činjenice da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj kako zbog indirektne tako i zbog direktne diskriminacije, te da i u navodima revizije iznosi samo tvrdnje koje se provedenim dokazima nisu potvrdile kao tačne. Naime, da je isključivo ocjena poslodavca da li se protiv nekih lica koje apelant smatra navodnim počiniteljima trebao voditi disciplinski postupak, te da pozivanje na nacionalnu segregaciju je ostalo nedokazano. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant smatra da je dokazao da je izvršena diskriminacija u predmetnom disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega, te da je to dokazano i pravosnažnom presudom kojom su kao nezakonite poništene odluke tužene, donesene u navedenom disciplinskom postupku. Zatim, da su proizvoljno primijenjene odredbe o teretu dokazivanja, da su sudovi pogrešno ocijenili relevantne činjenice u odnosu na pravo na nediskriminaciju, da mu nisu osigurali proceduralna prava stavljajući mu pretjeran teret dokazivanja činjenica. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Sud BiH prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek, te da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2716/17 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio