Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5609/15 (R. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5609/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5609/15, rješavajući apelaciju Rifeta Sejdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rifeta Sejdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041838 15 Rev od 22. septembra 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041838 13 Gž 2 od 6. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rifet Sejdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Jasmina Cero, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041838 15 Rev od 22. septembra 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041838 13 Gž 2 od 6. marta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ivanke Rutešić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Mohameda Saida Bajeka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i drugotuženi su u periodu od 7. do 19. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok prvotužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 17. septembra 2007. godine podnio tužbu protiv prvotužene i drugotuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) zaključenog 25. aprila 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između prvotužene kao prodavca i drugotuženog kao kupca.
6. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 041838 12 P 2 od 29. augusta 2013. godine kojom je utvrdio da je predmetni ugovor pravno ništav, te da su prvotužena i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje upisa po tom ugovoru i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje uz naknadu troškova parničnog postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su prvotužena i apelant 21. maja 1991. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina za kupoprodajnu cijenu od 230.000,00 KM od čega je apelant prvotuženoj do početka rata isplatio iznos od 120.000,00 KM. Nadalje je utvrđeno da je po okončanju rata apelant ustanovio da je predmetna nekretnina devastirana, te se obratio prvotuženoj zahtjevom za smanjenje kupoprodajne cijene, ili da se ugovor raskine. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je prvotužena predmetnu nekretninu prodala drugotuženom iako je znala da sa apelantom ima neriješene odnose i pored činjenice da mu je 27. oktobra 2005. godine uputila jednostrani raskid ugovora. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je drugotuženi znao da je nekretnina koju kupuje sporna, odnosno da je bio upoznat sa postojanjem spora na predmetnoj nekretnini. Općinski sud je posebno istaknuo kao relevantan dokaz Presudu Općinskog suda II u Sarajevu broj P-2442/99 kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 21. maja 1991. godine između njega i prvotužene, te da se prvotužena obaveže da mu vrati primljeni iznos dijela kupoprodajne cijene od 120.000,00 KM. U citiranoj odluci sud je obrazložio da je ugovor zaključen između apelanta i prvotužene pravno valjan i zaključen u skladu sa tada važećim propisima, te da je predmetni ugovor izvršen u pretežnom dijelu, jer je apelant isplatio više od polovine ugovorene kupoprodajne cijene. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su se stekli uvjeti da se, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), udovolji tužbenom zahtjevu bliže opisanom u dispozitivu presude.
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 041838 13 Gž 2 od 6. marta 2014. godine žalbu prvotužene i drugotuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Istim rješenjem obavezan je apelant da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka (uočava se da je o žalbi odlučivano meritorno, a da je Kantonalni sud odluku označio kao rješenje).
9. Kantonalni sud je naveo da su prvotužena i drugotuženi u žalbama osnovano istaknuli da je prvostepeni sud donio prvostepenu presudu samo konstatujući da je predmetni ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO, a da pri tome nije naveo činjenicu zbog čega je donesena takva odluka, odnosno nije navedeno da je predmetni ugovor zaključen protivno pravnim propisima, poretku utvrđenom Ustavom ili moralu društva, kao uvjetima koji moraju biti ispunjeni da bi se jedan ugovor proglasio ništavim. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio da ocijeni da apelant nije kao vlasnik stekao osnov za upis predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, dok je drugotuženi, kao novi savjesni stjecalac prava vlasništva, stekao uvjete za upis predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, prema odredbama predmetnog ugovora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije bio ni posjednik predmetnih nekretnina, niti je ispunio ugovornu obavezu o isplati kupoprodajne cijene, dok je, s druge strane, drugotuženi, kao novi stjecalac predmetnih nekretnina, i posjednik tih nekretnina. Kako se apelant nije upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama, jer za to nisu postojali uvjeti zbog neispunjavanja ugovornih obaveza, plaćanja kupoprodajne cijene u cijelosti, Kantonalni sud je zaključio da je drugotuženi, kao novi stjecalac, stekao pravo vlasništva na osnovu predmetnog ugovora s obzirom na to da se, prema članu 9. Zakona o zamljišnim knjigama, moglo primijeniti načelo pouzdanosti o upisu podatka u zemljišnim knjigama. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvotužena kao stvarni vlasnik mogla da raspolaže predmetnim nekretninama s obzirom na to da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora raspolagala valjanim dokumentom o vlasništvu na predmetnim nekretninama. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je žalbe prvotužene i drugotuženog uvažio kao osnovane i prvostepenu presudu preinačio kao u izreci presude, a na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Nezadovoljan navedenom odlukom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 041838 15 Rev od 22. septembra 2015. godine.
11. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da nije osnovan apelantov prigovor o povredi odredaba parničnog postupka kojima je isticao da drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke nije naveo razloge zbog kojih preinačava prvostepenu presudu, niti je iz navedene odluke jasno da li drugostepeni sud prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda ili drugostepeni sud utvrđuje drugačije činjenično stanje, u kojem slučaju je sud trebalo da postupi u skladu sa članom 217. ZPP. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke pravilno, u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP, naveo činjenice koje su mu poslužile kao stvarni osnov za njeno donošenje i njihovu pravnu ocjenu, pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pravilno ocjenjujući da ne postoje razlozi za održavanje rasprave pred drugostepenim sudom, u sjednici vijeća, donio presudu kojom je preinačio prvostepenu presudu, smatrajući da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (član 229. stav 1. tačka 4) ZPP).
12. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je predmet spora apelantov zahtjev da se utvrdi da je pravno ništav predmetni ugovor zaključen između prvotužene i drugotuženog kojim je prvotužena, iako je znala da ima neriješene odnose sa apelantom po osnovu zaključenog ugovora iz 1991. godine, te nekretnine prodala drugotuženom. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio da je ništav predmetni ugovor jer je pravomoćnom Presudom Općinskog suda II u Sarajevu broj P-2442/99 odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji nekretnina od 21. maja 1991. godine, a prvotužena je ponovo prodala te nekretnine drugotuženom s tim da nije riješila sporne odnose iz prethodno zaključenog ugovora sa apelantom. Međutim, drugostepeni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, uvažio žalbu prvotužene i drugotuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da predmetni ugovor nije ništav, u smislu člana 103. ZOO, jer se apelant na osnovu ugovora iz 1991. godine nije upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina i nije ušao u njihov posjed, pa je prvotužena kao vlasnik mogla raspolagati predmetnim nekretninama zaključenjem predmetnog ugovora po osnovu kojeg se drugotuženi upisao u zemljišne knjige kao vlasnik.
13. Vrhovni sud je istaknuo da je u predmetnoj pravnoj stvari apelant tražio utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, a kao razlog ništavosti je isticao nesavjesno postupanje prvotužene koja je drugi put prodala iste nekretnine, a da prethodno nije riješila odnose sa apelantom po osnovu ugovora iz 1991. godine i drugotuženi je znao da su nekretnine koje kupuje sporne.
14. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 103. ZOO kojom je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se razlozi za ništavost ugovora razlikuju od razloga za poništaj rušljivog ugovora, pa se tužba za utvrđenje ništavosti ugovora ne može zasnivati na činjenicama koje predstavljaju razlog rušljivosti, odnosno razlog za poništenje ugovora. Dakle, nesavjesno postupanje (mane volje) prvotužene, kao jedne ugovorne strane, prilikom zaključenja ugovora razlog su rušljivosti koje može istaći druga ugovorna strana, a ne razlog ništavosti ugovora, koji je postavljen u konkretnom postupku. Polazeći od činjeničnih utvrđenja da je prvotužena bila upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, da je kao vlasnik imala sva zakonska ovlaštenja da raspolaže svojim nekretninama, pa i zaključenjem novog ugovora o kupoprodaji, po osnovu kojeg se drugotuženi upisao u zemljišne knjige kao vlasnik, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti iz člana 103. ZOO za ništavost predmetnog ugovora. Naime, razlozi da postoje dva različita pravna posla između različitih stranaka u odnosu na isti predmet stjecanja prava vlasništva, sami po sebi, ne dovode do apsolutne ništavosti jednog od takva dva pravna posla.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo.
16. U vezi s tim, apelant je naveo da je obrazloženje drugostepene odluke nejasno, budući da nije jasno da li je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, ili smatra da je u prvostepenoj presudi utvrđeno činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a imajući u vidu da je taj sud svoje obrazloženje zasnovao na odredbi člana 229. stav 1. tačka 4) ZPP.
17. Nadalje, apelant povredu navedenih prava dovodi u vezu sa pogrešnim zaključkom Vrhovnog i Kantonalnog suda u pogledu ocjene dokaza. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama ocijenili jedino i isključivo činjenicu da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora prvotužena bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik, pri čemu u smislu člana 8. ZPP, sve dokaze nisu doveli u međusobnu vezu, odnosno da nižestepeni sudovi nisu ocijenili sve dokaze.
18. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer i novčana potraživanja predstavljaju imovinu i kao takva su zaštićena Evropskom konvencijom. b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da su svi razlozi za donošenje osporene odluke navedeni u obrazloženju presude od 22. septembra 2015. godine, te da su navodi apelacije neosnovani.
20. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava, jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način, te je predložio da se apelacija odbije.
21. Drugotuženi je, između ostalog, naveo da je u vrijeme kada je zaključio predmetni ugovor prvotužena bila upisana kao jedini vlasnik predmetne nekretnine i da nije mogao pretpostaviti da je ta nekretnina pod određenim teretom.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 191. stav 4.
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 217. st. 1. i 2.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
23. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
24. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 041838 15 Rev od 22. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 23. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant kao tužilac tražio da se poništi predmetni ugovor, te da su prvotužena i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje upisa po tom ugovoru i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje dovodi u vezu sa pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZPP, kao i načina na koji su sudovi obrazložili svoje odluke.
34. Dakle, apelant tvrdi da je obrazloženje drugostepene odluke nejasno, budući da nije jasno da li je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, ili smatra da je u prvostepenoj presudi utvrđeno činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da su identični prigovori bili predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom o kojima se taj sud izjasnio ocijenivši ih neosnovanim uz relevantno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je drugostepeni sud, pravilno ocjenjujući da ne postoje razlozi za održavanje rasprave pred drugostepenim sudom, u sjednici vijeća, donio odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu smatrajući da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (član 229. stav 1. tačka 4) ZPP).
35. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije stekao osnov za upis predmetnih nekretnina u zemljišnu knjigu, da nije bio posjednik predmetnih nekretnina, te da nije ispunio ugovorenu obavezu o isplati kupoprodajne cijene, dok je, s druge strane, drugotuženi isplatio kupoprodajnu cijenu i stekao pravo vlasništva upisom u zemljišnim knjigama, shodno članu 9. Zakona o zemljišnim knjigama. Budući da je prvotužena bila upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, da je kao vlasnik imala sva zakonska ovlaštenja da raspolaže svojim nekretninama, pa i zaključenjem novog ugovora o kupoprodaji, po osnovu kojeg se drugotuženi upisao u zemljišne knjige kao vlasnik, to se nisu stekli uvjeti iz člana 103. ZOO za ništavost predmetnog ugovora. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je nesavjesno postupanje (mane volje) prvotužene, kao jedne ugovorne strane, prilikom zaključenja ugovora razlog rušljivosti koji može istaći druga ugovorna strana, a ne razlog ništavosti ugovora koji tužbeni zahtjev je postavljen u konkretnom postupku.
38. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni procesnog prava i ocjeni dokaza), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nije utvrđeno da su proizvoljno primijenjene odredbe ZPP, te kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud jasno obrazložili osporene odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te ocjene dokaza, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman