Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4903/15 (S. Ž.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4903/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4903/15, rješavajući apelaciju Sanje Žučko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanje Žučko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 101489 11 Gž od 2. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 101489 09 P od 17. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanja Žučko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 101489 11 Gž od 2. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 101489 09 P od 17. februara 2011. godine. Apelantica je 21. decembra 2016. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Općinskom sudu da odloži izvršenje u predmetu broj 65 0 I 605619 16 I“ do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4903/15 od 11. januara 2017. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobranilaštva Općine Centar kao zakonskog zastupnika tužene Općine Centar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 11. i 14. septembra 2017. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 22. juna 2009. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđenja.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 101489 09 P od 17. februara 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla sva prava i obaveze po Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) koja ima nosilac stanarskog prava, i to na stanu koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Dolina broj 1/2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tužena dužna priznati i trpjeti. Istom presudom je odbijen i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je građenjem stekla pravo suvlasništva na predmetnom stanu, te da je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelantica nakon provedenog postupka etažiranja upiše kao suvlasnik predmetnog stana s dijelom 72/100 (stav I izreke presude). Usvojen je dio protivtužbenog zahtjeva tužene, pa je utvrđeno da je ništavo rješenje d.j.l. „Forma comerc“ od 24. oktobra 1996. godine kojim je apelantici dodijeljen na korištenje predmetni stan (stav II izreke presude). Odbijen je preostali dio protivtužbenog zahtjeva tužene kojim je tražila da se naloži apelantici da iseli iz predmetnog stana i da taj stan slobodan od lica i stvari preda tuženoj (stav III izreke presude).

8. U obrazloženju presude, Općinski sud je prije svega iznio tvrdnje iz tužbe prema kojima je apelantica predmetni stan dobila na korištenje 24. oktobra 1996. godine od d.j.l. „Forma comerc“, da je tužena na d.j.l. „Forma comerc“ 7. oktobra 1996. godine prenijela pravo jednokratnog raspolaganja stanom, te da je apelantica nakon dodjele stana izvršila totalnu rekonstrukciju i sanaciju stana. Kako s tuženom nije zaključila ugovor o korištenju stana, njen zahtjev za otkup je od strane tužene obustavljen, čime je opravdala pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe.

9. Tužena je osporila tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe člana 30. ZSO ukazujući da od 24. oktobra 1996. godine kada je apelantica uselila u predmetni stan pa do 6. decembra 2000. godine do kada je po Zakonu bilo moguće steći stanarsko pravo nije protekao osmogodišnji rok korištenja stana. Osim toga, tužena je u pismenom podnesku od 9. decembra 2009. godine istakla protivtužbeni zahtjev kojim je predloženo utvrđenje ništavosti rješenja o dodjeli stana apelantici, te zatražila iseljenje iz predmetnog stana i predaju u posjed tuženoj kao vlasniku. Tužena je u protivtužbi naglasila da je apelantica u vrijeme dodjele bila maloljetna osoba i da stoga nije ni mogla zaključiti ugovor o korištenju stana, da je prilikom razvoda braka njenih roditelja povjerena na odgoj, čuvanje i vaspitanje majci koja je bila sunosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu u Ulici Kralja Tomislava broj 32 (sada Koševo broj 32) koji je njena majka kasnije i otkupila.

10. Na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je, kako je u presudi obrazloženo, utvrdio sljedeće nesporne činjenice: da je Komisija za dodjelu stanova tužene 7. oktobra 1996. godine preduzeću d.j.l. „Forma comerc“ (u daljnjem tekstu: preduzeće) dala saglasnost za prenos prava jednokratnog raspolaganja na dva skoro 100% devastirana stana, i to jednim jednosobnim površine 52 m i jednim trosobnim površine 63 m ; da je istom odlukom data saglasnost da navedeno preduzeće jednosoban stan pretvori u poslovni prostor, a trosoban dodijeli svom radniku; da je apelantici u vrijeme dodjele predmetnog stana rješenjem preduzeća od 24. oktobra 1996. godine, koji je trebao biti pretvoren u poslovni prostor, bilo šesnaest godina (rođena 21. januara 1980. godine); da je predmetni stan vlasništvo tužene koja je na navedeno preduzeće prenijela pravo jednokratnog raspolaganja; da je apelantici stan dodijeljen po Pravilniku o dodjeli stanova tog preduzeća zbog neriješenog stambenog pitanja; da su se apelanticini roditelji razveli 1995. godine i da je presudom o razvodu braka apelantica povjerena na odgoj, čuvanje i vaspitanje majci; da je apelanticina majka rješenjem Općinskog suda koje je pravomoćno 21. oktobra 2008. godine određena za nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Ulica Koševo broj 32 koji je stečen za vrijeme trajanja braka apelanticinih roditelja, te da predmetni stan u koji je apelantica uselila, čiji je raniji nosilac stanarskog prava bio Hamdija Agić, nije bio proglašavan ni privremeno ni trajno napuštenim. Osim toga, iz apelanticinog iskaza kao parnične stranke i iskaza svjedoka F. K., očuha apelantice i direktora preduzeća, proizlazi da je apelantica u navedenom preduzeću počela raditi 1997. godine, da je kao zaposlenik preduzeća prijavljena 1998. godine (po stjecanju punoljetstva), da je predmetni stan u potpunosti rekonstruiran jer je bio devastiran, da je apelantica finansirala rekonstrukciju, da prilikom izvođenja radova niko od strane tužene nije dolazio u kontrolu radova i da za radove na rekonstrukciji nije tražena nikakva dozvola od organa tužene.

11. Odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (glavnog i alternativnog), Općinski sud je zaključio da nisu osnovani, pa ih je kao takve i odbio iz sljedećih razloga. Naime, u pogledu osnovnog zahtjeva, Općinski sud je imao u vidu da utvrđeno činjenično stanje ukazuje da se radi o stanu tužene koja je aktom raspolaganja od 7. oktobra 1996. godine prenijela pravo jednokratnog raspolaganja na preduzeće radi pretvaranja u poslovni prostor, da je predmetni stan odmah nakon toga 24. oktobra 1996. godine aktom preduzeća dodijeljen tada šesnaestogodišnjoj apelantici, čime je preduzeće stan na koji mu je preneseno jednokratno raspolaganje za pretvaranje u poslovni prostor dodijelio u namjenu stanovanja. U vezi s tim, ponovljen je sadržaj apelanticinog glavnog tužbenog zahtjeva kojim je zatražila utvrđenje prava i obaveza na predmetnom stanu, dakle prava koja shodno odredbama ZSO pripadaju nosiocima stanarskih prava i mogla su se steći do 6. decembra 2000. godine i alternativnog kojim je zatraženo utvrđenje da je građenjem na predmetnom stanu stekla suvlasništvo. Cijeneći neosnovanost prvog (glavnog) zahtjeva, Općinski sud je istakao relevantne odredbe ZSO (član 11) prema kojima se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan koje podrazumijeva zaključenje ugovora o korištenju stana na osnovu odgovarajućeg akta, što suštinski predstavlja punovažan osnov za useljenje. Imajući u vidu da apelantica u okolnostima konkretnog slučaja nije imala punovažan osnov za useljenje jer je rješenje o dodjeli predmetnog stana dobila od preduzeća na koje je tužena prenijela pravo jednokratnog raspolaganja radi pretvaranja u poslovni prostor, pod kojim se ne podrazumijeva dodjela, odnosno davanje stana na korištenje, te imajući u vidu da je apelantica bez punovažnog pravnog osnova u predmetni stan uselila 1997. godine, to, prema mišljenju Općinskog suda, apelantica nije do 6. decembra 2000. godine stekla prava i obaveze koje pripadaju nosiocima stanarskog prava shodno relevantnim odredbama ZSO, zbog čega je tužbeni zahtjev (glavni) odbijen.

12. U pogledu neosnovanosti alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je imao u vidu utvrđene činjenice iz kojih proizlazi da je predmetni stan tokom ratnih dejstava bio potpuno devastiran, da su radovi na rekonstrukciji koštali 44.560,00 KM (prema nalazu i mišljenju vještaka), te da apelantica traži pravo suvlasništva po osnovu građenja. Međutim, u tom pravcu apelantica na kojoj je u smislu čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) teret dokazivanja, osim iskaza datog u svojstvu parnične stranke, nije izvela dokaze i na nesporan način dokazala da je radove u stanu izvela ličnim sredstvima i da je pri tome za izvršeni obim radova pribavila zakonom propisane obavezne saglasnosti (urbanistička, građevinska), zbog čega je ocijenjeno da ni alternativni tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je kao takav odbijen.

13. Odlučujući o postavljenom protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim je tužena zatražila utvrđenje ništavosti rješenja preduzeća od 24. oktobra 1996. godine o dodjeli stana apelantici, Općinski sud je, imajući u vidu gore navedeno nesporno utvrđeno činjenično stanje, ocijenio da je zahtjev osnovan budući da je preduzeće na koje je tužena prenijela pravo jednokratnog raspolaganja, a ne davanja na korištenje, suprotno imperativnim zakonskim normama propisanim članom 5. ZSO, predmetni stan dodijelilo apelantici, zbog čega je takvo rješenje o dodjeli ništavo, pa je sud u tom dijelu postavljeni protivtužbeni zahtjev usvojio.

14. U dijelu protivtužbenog zahtjeva koji se odnosio na iseljenje apelantice iz predmetnog stana, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan jer je tužena propustila takav zahtjev postaviti u zakonom propisanim rokovima u smislu člana 30. ZSO, pa je u tom dijelu zahtjev odbijen.

15. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelantice i tužene, donio Presudu broj 65 0 P 101 489 11 Gž od 2. septembra 2015. godine kojom je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana, dok je žalba tužene djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu III izreke prvostepene presude i apelantici naloženo da se iseli iz predmetnog stana i da ga slobodnog od lica i stvari preda tuženoj u roku od 30 dana. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka, zatim apelanticine žalbene navode kojima je suštinski ukazano na nepravilnu primjenu člana 5. ZSO i žalbene navode tužene, nakon čega je u smislu člana 221. ZPP ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama, u granicama razloga navedenih u žalbama, zaključivši da apelanticina žalba nije osnovana, dok je žalba tužene djelimično osnovana.

16. U vezi s tim, Kantonalni sud je naglasio da su u prvostepenom postupku nakon provedenih dokaza, između ostalog, i saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke, utvrđene relevantne činjenice za rješenje konkretnog spora, te da je prvostepeni sud u tom pogledu dao veoma detaljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu člana 191. tačka 4. ZPP i da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba, pravilno primjenjujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava. Naime, kako je dalje obrazloženo, pravilno je prvostepeni sud zaključio da prenosom prava raspolaganja predmetnim stanom preduzeću „Forma comerc” tužena nije prenijela i pravo dodjele stana na korištenje. Iz stanja spisa proizlazi, kako je ponovljeno u obrazloženju, da je tužena odlukom od 7. oktobra 1996. godine dala saglasnost za prenos prava jednokratnog raspolaganja na dva skoro 100% devastirana stana, jednim jednosobnim stanom, koji je predmet konkretnog spora, te da je protivno toj odluci preduzeće 24. oktobra 1996. godine predmetni stan dodijelio apelantici. Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud u argumentaciji obrazloženja svoje odluke izveo pravilan zaključak prema kojem apelantica nije imala punovažan osnov za useljenje u predmetni stan jer je stan dobila na korištenje od preduzeća na koje nije bilo preneseno pravo dodjele stana na korištenje, da je u stan uselila krajem 1997. godine, te da do 6. decembra 2000. godine nije mogla steći prava i obaveze koja pripadaju nosiocima stanarskih prava. U vezi s tim je ukazano na odredbu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) kojom je propisano da prestaje važenje ugovora o korištenju stana s danom 6. decembar 2000. godine i time prestaje stanarsko pravo, pa apelantica, prema ocjeni Kantonalnog suda, s obzirom na datum useljenja u stan (1997. godine), ni kao korisnik stana bez valjanog pravnog osnova nije mogla steći stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine u smislu odredbe člana 30. ZSO kojom je propisano da lice koje je bespravno uselilo u stan u društvenom vlasništvu stječe stanarsko pravo ako nosilac prava raspolaganja ne podnese tužbu za iseljenje u roku od osam godina od bespravnog useljenja.

17. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio i alternativno postavljeni apelanticin tužbeni zahtjev, primjenom odredbe člana 7. u vezi sa članom 126. ZPP, jer apelantica, na kojoj je teret dokazivanja, nije dokazala da je radove u stanu izvela ličnim sredstvima i radom i da je imala saglasnost tužene za izvođenje radova - rekonstrukciju stana. U vezi s tim ukazano je na nespornu činjenicu prema kojoj je tužena na preduzeće prenijela pravo jednokratnog raspolaganja predmetnog stana radi pretvaranja u poslovni, a ne stambeni prostor, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 25. i 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) za stjecanje prava vlasništva građenjem, posebno imajući u vidu i činjenicu da u konkretnom slučaju nije izgrađena nova stvar, već je izvršena rekonstrukcija stana koji je doveden u stanje u kom je bio prije oštećenja.

18. U pogledu neosnovanosti apelanticinih žalbenih navoda kojima je ukazano na pogrešnu primjenu odredbe člana 5. ZSO, prilikom usvajanja protivtužbenog zahtjeva tužene i utvrđenja ništavosti rješenja o dodjeli predmetnog stana, Kantonalni sud je, prije svega, naveo sadržaj odredbe člana 5. ZSO kojom je propisano da davalac stana na korištenje može svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeti na drugo društveno pravno lice, o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi. U vezi s tim zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio da je preduzeće „Forma comerc”, suprotno ovoj imperativnoj zakonskoj normi, stan dodijelilo apelantici iako pravo davanja na korištenje predmetnog stana od strane tužene nije bilo preneseno na njega, zbog čega je kao takvo ništavo.

19. S druge strane, Kantonalni sud smatra da žalba tužene osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, član 30. ZSO kada je na osnovu činjeničnog stanja, koje je utvrdio, zaključio da je dio protivtužbenog zahtjeva za apelanticino iseljenje iz predmetnog stana neosnovan. Naime, kako je dalje obrazloženo, odredbom člana 43. ZVPO je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvar, čiji povrat traži, ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kako je tužena u toku postupka dokazala ove dvije činjenice, dakle da je predmetni stan čiji je vlasnik u faktičkom posjedu apelantice, ocijenjeno je da žalba tužene osnovano ukazuje da je na konkretni slučaj valjalo primjeniti odredbe ZVPO, zbog čega je prvostepena presude u tom dijelu preinačena i ovaj dio protivtužbenog zahtjeva usvojen, te je apelantici naloženo da se iseli iz predmetnog stana.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelantica ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije je naglašeno da su redovni sudovi osporenim odlukama povrijedili naprijed navedena apelanticina prava jer su pogrešno primijenili odredbu člana 5. ZSO i člana 30. ZSO. U vezi s tim je ukazano na nesporne činjenice utvrđene u postupku, između ostalog, i to da apelantica u smislu odredbe člana 11. ZSO kojim su propisani uvjeti (kumulativni) za stjecanje stanarskog prava nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, dakle da nije imala pravni osnov korištenja u smislu navedene zakonske odredbe. Međutim, kako je dalje navedeno, sudska praksa navedenu zakonsku odredbu tumači kao imovinsko pravo po kojem je za stjecanje stanarskog prava dovoljan nesmetan posjed u trajanju od osam godina. Navedeni stav je podržan, kako smatra, u odlukama Ustavnog suda br. U 14/00, U 102/03 i AP 663/04 u kojima je zauzet stav da činjenica nezaključivanja ugovora o korištenju stana ne predstavlja smetnju da se stan smatra domom i da predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost. Stoga je i njen pravni status isti kao i status osoba koje su zaključile ugovor o korištenju stana budući da joj je njen poslodavac – preduzeće „Forma comerc“, na osnovu odluke tužene kao vlasnika stana, predmetni stan dodijelio na korištenje. Kantonalni sud je, kako je dalje navedeno, propustio ocijeniti da javni interes ne može prevagnuti nad interesom apelantice da koristi stan koji za nju predstavlja jedini dom u proteklih 19 godina. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja očigledno proizvoljno primijenjena odredba člana

30. ZSO budući da je zahtjev tužene za iseljenje i predaju u posjed stana usvojen na osnovu odredbi ZVPO (član 43), a imajući u vidu da je ZSO u konkretnim okolnostima lex specialis u odnosu na ZVPO i da je tužena kao vlasnik njeno iseljenje mogla tražiti samo u smislu odredbe člana 30. st. 2. i 6. ZSO kojom je propisano da je u slučaju nezakonitog korištenja stana deložacija moguća u roku od tri godine po zahtjevu stambenog organa, odnosno u daljnjem roku od pet godina po zahtjevu vlasnika stana.

21. Smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno s dva aspekta: prvo, jer nesmetano korištenje stana u periodu dužem od osam godina stvara čvrst imovinsko-pravni status jednak statusu nosioca stanarskog prava i drugo, jer je u postupku dokazala da je svojim sredstvima izvršila rekonstrukciju predmetnog stana i za novčani iznos koji je uložila u tu svrhu (45.000,00 KM) u vrijeme rekonstrukcije (1996. i 1997) mogla kupiti drugi stan.

22. Predloženo je da se apelacija usvoji, pobijana presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana, zbog čega je predloženo da se ona odbije.

24. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana, da u postupku koji se vodio pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je apelacijom ukazala jer je u postupku i prilikom donošenja presude u svemu postupljeno u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

26. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.

Davalac stana na korišćenje može ovlastiti samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja (u daljem tekstu: zajednica stanovanja) da vrši u ime davaoca stana na korišćenje određena prava i dužnosti izuzev onih koje po svojoj prirodi može da vrši samo davalac stana na korišćenje.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.

Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

27. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.

Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz stave 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

Izuzetno, ugovori o korišćenju stana koji su proglašavani napuštenim ostaju na snazi do isteka roka za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana iz člana 8.a Zakona.

Ugovori o korišćenju stana za devastirane stanove ostaju na snazi do sticanja prava na kupovinu stana u skladu sa odredbom člana 7.a stav (2) ovog Zakona."

Član 46.b Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prijenosa stanarskog prava prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo.

Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenule postupak radi sticanja stanarskog prava imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana koji im je vlasnik dodijelio u postupku izvršenja sudske odluke i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korišćenju stana.

Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

28. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.

Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.

Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

Član 27.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 101489 11 Gž od 2. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila posredstvom svog punomoćnika 30. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda ukazujući da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula radi utvrđenja prava i obaveza po odredbama ZSO, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Nadalje, u vezi s ključnim prigovorima koji se pokreću predmetom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. S tog aspekta, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku, svoj stav o neosnovanosti apelanticine žalbe i djelimične osnovanosti žalbe tužene dovoljno jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, potvrđujući pravilnost i zakonitost odlučenja prvostepenog suda u pogledu tužbenog zahtjeva apelantice (glavnog i alternativnog) potvrdio zaključak da apelantica u okolnostima konkretnog slučaja nije imala punovažan pravni osnov za useljenje u predmetni stan jer je rješenje o dodjeli stana dobila od davaoca (preduzeća) na kojeg je tužena prenijela pravo jednokratnog raspolaganja radi pretvaranja u poslovni prostor, odnosno nije prenijela pravo dodjele stana na korištenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je imao u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, i to: da je apelantica bez punovažnog pravnog osnova u predmetni stan uselila 1997. godine, da kao šesnaestogodišnjakinja u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli stana (rođena 1980. godine, rješenje doneseno 1996. godine) od preduzeća na koje je tužena prenijela pravo jednokratnog raspolaganja nije zaključila ugovor o korištenju stana sa stambenim organom (JSP „Sarajevostan“), da je u smislu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova prestalo važenje ugovora o korištenju stana s danom 6. decembar 2000. godine, a time i stanarska prava, da apelantica, s obzirom na datum useljenja u stan (kraj 1997. godine), ni kao korisnik stana bez valjanog pravnog osnova do navedenog datuma (6. decembar 2000. godine) nije mogla steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30. ZSO (kojom je propisano da lice koje je bespravno uselilo u stan u društvenom vlasništvu stječe stanarsko pravo ako nosilac prava raspolaganja ne podnese tužbu za iseljenje u roku od osam godina od bespravnog useljenja), zbog čega je kao pravilno potvrđeno pravno mišljenje i odluka prvostepenog suda o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, primjenom relevantnih odredbi ZSO. Također je konačnom presudom Kantonalnog suda potvrđena pravilnost prvostepene presude o neosnovanosti alternativnog zahtjeva koji je apelantica zasnovala na pravu građenja, odnosno rekonstrukciji predmetnog stana koji je u vrijeme dodjele bio devastiran i uloženim novčanim sredstvima u iznosu od 44.000,00 KM. U vezi s tim je kao pravilno potvrđeno odlučenje prvostepenog suda prema kojem apelantica u smislu pravila o teretu dokazivanja nije dokazala da je u stan uložila lična sredstva i rad, niti je dokazala da je od tužene (ona ili preduzeće koje je donijelo rješenje) dobila neophodne saglasnosti za rekonstrukciju stana.

40. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud prihvatio stav prvostepenog suda u pogledu usvajajućeg dijela protivtužbenog zahtjeva, s tim da je za razliku od prvostepenog, prihvatio i drugi dio protivtužbnog zahtjeva koji se odnosi na iseljenje apelantice iz stana i predaju u posjed tuženoj. U vezi s tim, Kantonalni sud je, prije svega, naveo sadržaj odredbe člana 5. stav 2. ZSO prema kojoj je moguće da davalac stana na korištenje svoje pravo prenese na drugo pravno lice pri čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi. Imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja preduzeće „Forma comerc“ rješenjem dodijelilo stan apelantici, a da tužena na preduzeće nije prenijela pravo davanja stana na korištenje, već je prenijela jednokratno pravo raspolaganja radi pretvaranja predmetnog stana u poslovni prostor, to je proizašao zaključak da je preduzeće kao davalac stana postupilo protivno navedenoj imperativnoj zakonskoj odredbi, zbog čega je ocijenjen osnovanim protivtužbeni zahtjev za poništenje takvog rješenja o dodjeli stana. Za razliku od prvostepenog suda, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim i drugi dio protivtužbenog zahtjeva kojim je zatraženo iseljenje apelantice iz predmetnog stana budući da su u postupku, između ostalog, nesporno utvrđene dvije odlučne činjenice, i to da je tužena vlasnik predmetnog stana i da je apelantica u faktičkom posjedu stana, zbog čega je na konkretan slučaj primjenjiva odredba člana

43. ZVPO prema kojoj vlasnik (tužena) od posjednika (apelantice) može zahtijevati povrat individualno određene stvari (predmetni stan), pri čemu pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, iz kog razloga je apelantica obavezana da iz stana iseli i preda ga u posjed tuženoj.

41. Imajući u vidu sve navedeno, naročito obrazloženja osporenih presuda u kojima su dati dovoljni, jasni i argumentirani razlozi u kontekstu apelanticinih prigovora koje je istakla u žalbi i ponovila u apelaciji pred ovim sudom, a tiču se prava na pravično suđenje u vezi s pogrešnom primjenom i tumačenjem relevantnih odredbi ZSO, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentima činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani.

Pravo na poštovanje doma

43. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

44. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).

46. Prvo pitanje koje treba razmotriti jeste pitanje da li apelantica može argumentirano tvrditi da je imala pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, odnosno da li se predmetni stan može smatrati njenim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li mjere na koje apelantica ukazuje predstavljaju „miješanje” javnih vlasti u poštovanje toga „doma“. Nakon toga, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je bio neophodno u demokratskom društvu.

47. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f) i Kroon protiv Holandije, stav 31). Pojam „dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu, već predstavlja činjenično pitanje koje zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, između ostalog, i od postojanja dovoljnih i trajnih veza s određenim mjestom (prostorom). S obzirom na to, iz okolnosti konkretnog predmeta nesporno proizlazi da je apelantica bez valjanog pravnog osnova u predmetni stan uselila 1997. godine i u njemu kontinuirano živjela do septembra 2015. godine kada je sudskom odlukom (presudom Kantonalnog suda) naloženo njeno iseljenje. Iz navedenog proizlazi da je apelantica imala dovoljne i trajne veze sa stanom o kojem je riječ da bi se smatrao „domom“ u svrhu člana 8. Evropske konvencije, nezavisno od činjenice da je u njemu živjela bez pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99, Evropski sud, Gustovarac protiv Hrvatske, odluka od 18. februara 2014. godine stav 28).

48. Kod odgovora na pitanje da li je osporenom presudom došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštovanje doma, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom stanu živjela skoro 19 godina i da stoga presuda Kantonalnog suda kojom je naloženo njeno iseljenje iz stana predstavlja miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3439/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 42. i Evropski sud, Odluka o dopuštenosti, Trifunović protiv Hrvatske, odluka broj 34162/06 od 6. novembra 2008. godine).

49. Nadalje se mora ispitati da li je miješanje bilo opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, što podrazumijeva: da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li se tim nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je mjera bila neophodna u demokratskom društvu (op. cit. Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 48).

50. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantici presudom Kantonalnog suda naloženo da se iseli iz stana koji je u njenom faktičkom posjedu i da ga preda slobodnog od lica i stvari tuženoj kao vlasniku stana. Navedena mjera iseljenja je uslijedila u okviru odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu tužene kojom je tužena kao vlasnik predmetnog stana zatražila iseljenje apelantice i predaju u posjed u smislu člana 43. ZVPO kojom je propisano da vlasnik od posjednika tužbom koja ne zastarijeva može tražiti povrat individualno određene stvari, u konkretnom slučaju povrat stana. Kantonalni sud je pri tome imao u vidu činjenično stanje koje je prethodno utvrđeno u okviru raspravljanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu i zaključak o njegovoj neosnovanosti primjenom relevantnih odredbi ZSO, kao i to da su u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđene dvije bitne činjenice, i to da je tužena vlasnik stana i da se stan nalazi u faktičkom posjedu tužene bez valjanog pravnog osnova, što je u okolnostima konkretnog slučaja za Kantonalni sud bilo dovoljno da se protivtužbenom zahtjevu tužene udovolji primjenom navedene zakonske odredbe (član 43. ZVPO). Iz navedenog dalje proizlazi zaključak da je miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma bilo u skladu sa zakonom i da se na taj način nastojao ostvariti zakoniti cilj zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužene kao vlasnika stana.

51. Iz navedenog proizlazi da je suštinsko pitanje u okolnostima konkretnog slučaja pitanje koje se tiče proporcionalnosti miješanja, odnosno odgovora na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju koji se nastoji ostvariti, te stoga „nužno u demokratskom društvu“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda (između ostalog, vidi Evropski sud predmet Ćosić protiv Hrvatske broj 28261/06, stav 18, od 15. januara 2009. godine; predmet Bjedov protiv Hrvatske, broj 42150/09, st. 65. i 68. od 29. maja 2012. godine) u kojima se Evropski sud bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem, konkretno nedostatkom valjanog pravnog osnova za korištenje stana, utvrdivši povredu prava na poštovanje doma u situacijama kada su odlukama redovnih sudova (Hrvatske) naložena iseljenja (aplikanata) zbog nedostatka valjanog pravnog osnova za posjedovanje stana, pri čemu je u potpunosti (od strane redovnih sudova) zanemarena ocjena proporcionalnosti u pogledu izrečenih mjera (iseljenja) koje, između ostalog, podrazumijeva i to da li su aplikanti bili uključeni u proces odlučivanja (da li su na raspravi iznijeli svoje argumente usmeno i pismeno koji bi bili odlučni za ishod postupka) koji je, gledano u cjelini, mogao u značajnom obimu osigurati zahtijevanu zaštitu njihovih interesa (vidi presudu u predmetu W. v. the United Kingdom od 8. maja 1987, serija A, broj 121, str. 29, st. 64; predmet Elsholz v. Germany, st. 52; te predmet T. P. and K. M. v. the United Kingdom, broj 28945/95, stav 72, ECHR 2001-V).

52. Ustavni sud, također, ukazuje i na praksu Evropskog suda u predmetu Gustovarac protiv Hrvatske, zahtjev broj 60223/09 od 18. februara 2014. godine i u predmetu Blečić protiv Hrvatske, zahtjev broj 59532/00 od 29. maja 2004. godine, objavljene na www.mhrr.gov.ba, u kojima je Evropski sud na bazi sličnog činjeničnog i pravnog osnova kao u slučajevima koji su navedeni u prethodnom stavu ove odluke, imajući u vidu nedostatak valjanog pravnog osnova za korištenje stana, izveo drugačiji zaključak, iz čega proizlazi da se slični predmeti ipak mogu razlikovati u nekim ključnim aspektima od kojih u konačnici zavisi zaštita interesa prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.

53. Naime, u citiranom predmetu Gustovarac protiv Hrvatske, Evropski sud je, za razliku od prethodno navedenih (Ćosić protiv Hrvatske, Bjedov protiv Hrvatske) gdje su se aplikanti uselili u stanove u čiji posjed su ušli na osnovu odluka kojima im je odobreno stanovanje u tim stanovima, cijenio ključni argument iz kog proizlazi da su se aplikanti (Gustovarac) u stan o kojem je riječ uselili na osnovu rukom pisane potvrde djelatnika JNA, da su trebali znati da takva potvrda ne može biti pravovaljana prema zakonu jer niti jedan od njih u to vrijeme nije bio zaposlen u JNA ni u kojem svojstvu, da se korištenje stanova JNA moglo odobriti samo djelatnim osobama JNA, bilo vojnim obveznicima ili civilnim djelatnicima, da su morali biti svjesni da rukom pisana potvrda na običnom komadu papira ne može predstavljati odluku kojom im se odobrava korištenje stana, te da svi elementi pokazuju da aplikanti nisu postupali u dobroj vjeri kada su se 1972. godine preselili u stan. Osim toga, Evropski sud je imao u vidu da u ovom predmetu nacionalni sudovi nisu ograničili svoja utvrđenja na činjenicu da aplikanti nisu imali pravni osnov za posjed stana o kojem je riječ, već su također ispitali može li se njihovo pravo na stanovanje u stanu utvrditi na osnovu dugotrajnog korištenja stana i činjenice da su plaćali stanarinu i komunalne račune, te su zaključili, budući da su aplikanti posjed stana stekli krivičnim djelom trećeg lica, i to im je bilo poznato, ostali elementi (dugotrajnost življenja, plaćanje stanarine) nisu mogli opravdati njihovo posjedovanje stana. U tom smislu, Evropski sud nije doveo u pitanje pravo države da donosi zakone čiji je cilj osiguranje vladavine prava, sprečavanjem svakog lica da krivičnim djelima ostvari materijalnu korist i da koristi stečene na taj način protekom vremena postanu zakonite (st. 37. i 38).

54. Sličan zaključak u smislu neophodnosti miješanja izrečenom mjerom iseljenja u situaciji u kojoj je aplikantici nakon dugotrajnog korištenja stana (od 1953. do 1999. godine) otkazan ugovor o korištenju stana na kojem je imala svojstvo nosioca stanarskog prava, Evropski sud je izveo i u predmetu Blečić protiv Hrvatske u kontekstu analize i ocjene proporcionalnosti kroz pružanje garancija aplikantici u procesu odlučivanja, koja podrazumijeva iznošenje argumenata (pismeno ili usmeno) koji bi bili odlučni za ishod postupka. U navedenom predmetu Evropski sud je zaključio da nije došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije jer je aplikantici u postupku pred redovnim sudovima data mogućnost da svoje argumente iznese kako usmeno tako i pismeno, koji su, prema njenom mišljenju, bili odlučni za ishod postupka u mjeri koja je dovoljna da osigura potrebnu zaštitu njenih interesa.

55. U vezi s naprijed navedenim stavovima, Ustavni sud, dovodeći ih u kontekst i okolnosti konkretnog slučaja, zapaža da apelantica nije dovela u sumnju procesne garancije koje je u postupku imala, te u tom smislu, imajući u vidu da je u postupku proveden veliki broj dokaza, da je između ostalog i apelantica saslušana u svojstvu parnične stranke, zaključuje da je apelantici bilo omogućeno da u postupku iznese svoje argumente koji bi u pogledu zaštite njenih interesa mogli biti od odlučujućeg značaja. Osim toga, redovni sudovi su u postupku cijenili sve ključne aspekte koji se tiču prava koja proizlaze iz odredaba ZSO na kojima je apelantica zasnovala svoj zahtjev (glavni i alternativni), te s tim u vezi posebno naglasili da je u vrijeme dodjele stana apelantica bila u dobi od 16 godina i da stoga nije mogla zaključiti ugovor o korištenju stana sa stambenim organom kako propisuje odredba člana 11. ZSO kojom je regulirano na koji način se stječe stanarsko pravo; zatim da pravni osnov njenog posjeda stana u periodu od 1997. godine kada je uselila u stan pa do 6. decembra 2000. godine do kada je prema Zakonu o prodaji stanova mogla steći stanarsko pravo nije bio zakonit, budući da je davalac stana (preduzeće) prilikom dodjele stana apelantici postupio protivno imperativnoj zakonskoj odredbi iz člana 5. ZSO. Navedeno iz razloga što je tužena kao nesporni vlasnik stana na preduzeće prenijela pravo jednokratnog raspolaganja radi pretvaranja predmetnog stana u poslovni prostor, a ne radi davanja na korištenje fizičkom licu, dakle apelantici. S obzirom na ove okolnosti, redovni sudovi su izveli zaključak da je navedeno rješenje o dodjeli ništavo i da, kako je konačno zaključio Kantonalni sud, apelantica treba iseliti iz predmetnog stana u čijem je faktičkom posjedu jer tuženoj kao vlasniku stana to omogućava odredba člana 43. ZSO.

56. Iz naprijed navedenog se može zaključiti da Kantonalni sud nije naložio iseljenje iz stana apelantici i predaju u posjed tuženoj isključivo zato što nije imala valjan pravni osnov za njegovo korištenje, već je pri izricanju navedene mjere iseljenja imao u vidu i sve druge okolnosti utvrđene u prvostepenom postupku (činjenično stanje) iz kog proizlazi da je posjed stana stečen nezakonito (protivno imperativnoj normi člana 5. ZSO), da apelantica u dobi od 16 godina kada joj je stan dodijeljen nije ni mogla zaključiti ugovor o korištenju stana (iako je ta obaveza uspostavljena u stavu II izreke rješenja o dodjeli); da je odlukom o razvodu braka njenih roditelja (pa dakle i u vrijeme dodjele) bila povjerena na čuvanje, odgoj i vaspitanje majci koja je otkupila stan stečen u braku s apelanticinim ocem i da stoga u periodu korištenja od tri godine (od 1997. do 6. decembra 2000. godine) nije mogla steći prava u smislu člana 30. ZSO, odnosno da protekom vremena rješenje o dodjeli nije moglo postati zakonito.

57. U tim okolnostima ne može se reći da je nalaganje iseljenja apelantici bilo neproporcionalno zakonitom cilju koji se nastojao ostvariti ili da nije bilo nužno u demokratskom društvu u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naime, opći interes koji se ogleda u postizanju pravne sigurnosti u smislu prava vlasnika stanova da sami raspolažu svojom imovinom, odnosno u pružanju garancija da treća lica, u konkretnom slučaju apelantica, sa kojim se tuženi kao vlasnik stana ne nalazi ni u kakvom odnosu, ne mogu na račun tuđe imovine stjecati prava koja proizlaze iz obaveza proisteklih iz međusobnih odnosa tih lica i lica koja nisu vlasnici te imovine (u konkretnom slučaju „Forma comerc“). Suprotno tumačenje odredaba relevantnih propisa (ZSO, ZVPO i Zakona o prodaji stanova u svojoj sveukupnosti) bi vodilo ohrabrivanju potencijalnih bespravnih korisnika da svjesno „uzurpiraju“ tuđu imovinu, nadajući se da će na osnovu takvog korištenja ostvariti pravno jaču poziciju od samih vlasnika (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 677/07 od 25. septembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 40). Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 8. Evropske konvencije.

58. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da nije neophodno analizirati stavove Ustavnog suda na koje je apelantica ukazala u predmetima br. U 14/00 i AP 663/04 budući da su činjenične okolnosti u navedenim predmetima (ugovor o udruživanju sredstava radi rješenja stambenog pitanja, službeni stan) potpuno različite od okolnosti konkretnog slučaja. Osim toga, Ustavni sud ponavlja da čak i u veoma sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u svrhu člana 8. Evropske konvencije, ishod postupka, naročito kod ocjene načela proporcionalnosti, zavisi od ključnih elemenata (aspekata) svakog konkretnog slučaja, te stoga i rezultat zaštite prava na dom može biti potpuno drugačiji u naizgled veoma sličnim predmetima.

Pravo na imovinu

59. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u prethodnim tačkama ove odluke povodom razmatranja navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma, Ustavni sud smatra da nije neophodno dodatno razmatrati i navode o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Kantonalni sud svoju odluku povodom žalbi protiv prvostepene presude donio u skladu s relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, konkretno ZSO i ZVPO.

61. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na „dom“ garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije budući da je miješanje sudova bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.

62. Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4903/15 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio