Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4307/15 (Mesna industrija „GALAMES“ d.o.o. Beograd i DD „NOVI BIMEKS“ Preduzeće za preradu plastike, mesa i konditorskih proizvoda Brčko)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4307/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4307/15, rješavajući apelaciju Mesne industrije „Galames“ d.o.o. Beograd i DD „Novi Bimeks“ preduzeće za preradu plastike, mesa i konditorskih proizvoda Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mesne industrije „Galames“ d.o.o. Beograd i DD „Novi Bimeks“ preduzeće za preradu plastike, mesa i konditorskih proizvoda Brčko podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 Ps 007601 15 Rev od 13. augusta 2015. godine i 96 0 Ps 007601 13 Pž od 15. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 007601 10 Ps od 27.

februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mesna industrija „Galames“ d.o.o. Beograd i DD „Novi Bimeks“ preduzeće za preradu plastike, mesa i konditorskih proizvoda Brčko (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupaju Nebojša Pantić odnosno Ohro Musić, advokati iz Brčkog, podnijeli su 16. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 Ps 007601 15 Rev od 13. augusta 2015. godine i 96 0 Ps 007601 13 Pž od 15. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 007601 10 Ps od 27. februara 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tuženog Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko BiH, zatraženo je 16. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. augusta, a tuženi 28. augusta 2017. godine, a Apelacioni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 007601 10 Ps od 27. februara 2013. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime prouzrokovane štete isplati, i to; na ime obične štete iznos od 17.340.014,00 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 34.581.620,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2010. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, i troškove parničnog postupka u iznosu koliko stvarno budu iznosili, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I). Stavom II iste presude apelanti su obavezani da tuženom solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 5.135.543,50 KM u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su apelanti 31. marta 2010. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi naknade štete. Na osnovu brojnih izvedenih dokaza (pobrojanih na str. od 7. do 10. obrazloženja presude), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Odredbom člana 155. ZOO propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), dok krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom (član 158. ZOO). Osnovni sud je dalje ukazao da je članom 454. ZOO propisano da je ugovor o kupoprodaji konsenzualan, dvostrano obavezan, kauzalan i neformalan ugovor u kojem se prodavac obavezuje stvar koju prodaje predati kupcu u vlasništvo, a kupac se obavezuje preuzeti stvar i prodavcu platiti određenu sumu kao cijenu. Prema tome, s obzirom na to da je kupoprodajni ugovor po svojoj pravnoj prirodi neformalan, konsenzualan i dvostrano obavezan, smatra se zaključenim samim sporazumom stranaka o prepuštanju predmeta ugovora uz određenu cijenu, njegovim sklapanjem prodavac je preuzeo obavezu predaje, a kupac obavezu isplate cijene, čime je ostvarena svrha prodaje, to jeste da je kupac stekao vlasništvo na kupljenoj robi, a prodavac ovlaštenje da traži isplatu cijene kad je predao (isporučio) robu.

7. U okolnostima konkretnog slučaja Osnovni je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je na osnovu Zakona o privatizaciji preduzeća u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) u aprilu 2005. godine raspisan javni tender za privatizaciju ODP „Bimeks“ Brčko kojim je objavljena prodaja 67% kapitala ODP „Bimeks“ Brčko, precizno naznačeno šta je predmet prodaje, odnosno šta je predmet privatizacije, te koji uvjeti moraju da se ispune da bi ponuda bila prihvaćena. Navedeni tender je zatvoren 6. juna 2005. godine. Na tender se prijavio prvoapelant i kao najpovoljniji ponuđač, s kojim je tuženi kao prodavac nakon usaglašenog nacrta Ugovora o kupoprodaji, dobivenog odobrenja za privatizaciju od strane supervizora za Distrikt Brčko 31. oktobra 2005. godine, zaključio Ugovor o kupoprodaji. U skladu s preporukama iz tenderske dokumentacije naglašeno je da se na postojećim lokacijama ne može obavljati dosadašnja djelatnost, pa je prvoapelant u skladu s preporukama tuženog kao prodavca sačinio Poslovni plan kojim je iskazao svoje idejno-programsko rješenje Proizvodno-uslužnog centra „BREZIK“ od 1. jula 2005. godine. Navedeni plan je činio sastavni dio ponude kupca kojim je predviđeno uvođenje novih proizvodnih programa (proizvodnja konditorskih proizvoda, proizvodnja vlastitih proizvoda i ambalaže, autoguma i dr.), što je po zahtjevima prvoapelanta zahtijevalo adaptaciju postojećih objekata i izgradnju novih. Tuženi je članom 11. tačka 1. tačka 3. Ugovora o kupoprodaji prihvatio ponudu prvoapelanta, a time i Poslovni plan kao sastavni dio ponude, kojim se tuženi kao prodavac obavezao da će donijeti prostorno-planski dokument u skladu s idejnim rješenjem, a sve s ciljem realizacije Poslovnog plana, čije je vrijeme trajanja bilo ugovoreno u periodu od 31. oktobra 2005. do 31. oktobra 2008. godine.

8. U vezi s obavezama prvoapelanta kao ugovorne strana iz predmetnog ugovora o kupoprodaji, Osnovni sud je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, te na osnovu Izvještaja o ispunjenju ugovorenih obaveza na kraju perioda Poslovnog plana koji je sačinila Kancelarija za upravljanje javnom imovinom BDBiH od novembra 2008. godine, utvrdio je da je prvoapelant u toku trajanja trogodišnjeg poslovnog plana u potpunosti izvršio uplatu kupoprodajne cijene, izvršio registraciju novoformiranog pravnog lica, tj. drugoapelanta (DD „Novi Bimeks“ Brčko), konstituirao Skupštinu dioničara i Nadzorni odbor i da je izvršio ugovorenu obavezu po osnovu minimalnih investicionih ulaganja u vrijednosti od 10 miliona KM. Prema ocjeni tog suda, također na osnovu izvedenih dokaza, utvrđeno je da je tuženi u cijelosti ispunio sve obaveze preuzete Ugovorom o kupoprodaji, i to: prenos i prodaju 67% ukupnog kapitala preduzeća ODP „Bimeks“ Brčko, prenos vlasništva na državnom kapitalu, donošenje rješenja kojim se odobrava upis izvršene privatizacije u sudski registar i registar i obavještenje preduzeća o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala (Rješenje broj 096-0-Reg-06-000371 od 18. aprila 2006. godine) kojim je izvršena preregistracija ODP „Bimeks“ Brčko, koji od spomenutog datuma posluje pod nazivom drugoapelanta, sa sjedištem kao u obrazloženju presude), koju preregistraciju mu je omogućio tuženi.

9. Prema nalazu vještaka geodetske struke od 1. oktobra 2011. godine i njegovih dopuna od 7. decembra 2012. i 20. aprila 2012. godine, koji je taj sud prihvatio kao stručan, objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke, definirane su nekretnine iz Ugovora o kupoprodaji (prilog 9. navedenog ugovora) pobliže označene kao u obrazloženju presude (str. 12), koji nalaz nije osporila nijedna od parničnih stranaka. Iz navedenog nalaza proizlazi da je tuženi na prvoapelanta prenio u vlasništvo 67% ukupnog kapitala preduzeća ODP „Bimeks“ Brčko, da mu je omogućio da se u javnim evidencijama nekretnina, novoformirano preduzeće, drugoapelant upiše kao nosilac prava građenja na nekretninama koje su dobivene privatizacijom, kao i na objektima koji su bili predmet Ugovora o kupoprodaji. Osnovni sud je dalje tokom trajanja postupka utvrdio da je prvoapelant slobodno izraženom voljom potpisao Ugovor o kupoprodaji, da je bio upoznat s činjenicom koje nekretnine su bile obuhvaćene navedenim ugovorom, njihovom namjenom, kao i s činjenicom da je za to područje na snazi Urbanistički plan kojim je propisana namjena tih nekretnina. Navedeno je da je drugoapelant Odjeljenju za urbanizam tuženog tek 2009. godine podnio zahtjev naslovljen kao „Prijedlog izmjena urbanističkog plana“ kojim je predložio da se izvrši promjena namjene nekretnina koje su bile predmet Ugovora o kupoprodaji s radne zone na trgovinu, skladišni prostor, laku proizvodnju i usluge. Navedeni zahtjev je odbijen (a upravni spor nije vođen) zato što su predmetni objekti planirani na trasi „pruge i gradske saobraćajnice“, s tim što je utvrđeno da je u istoj zoni Urbanističkim planom omogućeno planiranje urbanističke parcele od 200,947 m , u čijim granicama je bila dozvoljena gradnja fabrike konditorskih proizvoda i za preradu otpadne plastike u skladu s važećim propisima. Osnovni sud je dalje istakao da su apelanti i prije usvajanja Urbanističkog plana za 2007. godinu već investirali u objekte za gradnju dvije fabrike bez propisanih dozvola, i to trasom željezničke pruge i saobraćajnice, iako u Poslovnom planu i idejno-programskom rješenju nije bila precizno utvrđena lokacija gradnje spomenute dvije fabrike, koje idejno rješenje je urađeno tek 2009. godine i koje fabrike su izgrađena bez propisanih dozvola (bespravno). S obzirom na to, Osnovni sud je ocijenio da radnjama tuženog nije pričinjena šteta apelantima, tj. ne postoji odgovornost tuženog za štetu jer apelanti nisu tražili izmjenu Urbanističkog plana prije izgradnje navedenih fabrika. Navedena činjenica je prvoapelantu i drugoapelantu nesporno bila poznata u vrijeme zaključenja Ugovora o kupoprodaji, što slijedi iz činjenice da nijedan od apelanata nije pokrenuo upravni spor, odnosno nije zatražio sudsku zaštitu. Prema tome, iz navedenog slijedi da tuženi svojim postupcima nije ometao drugoapelanta da ostvari svoj Poslovni plan i program revitalizacije rada na objektima i nekretninama dobivenim Ugovorom o kupoprodaji. Prema tome, kako apelanti sve do 2009. godine idejno-programskim rješenjem nisu precizno utvrdili na kojim lokacijama će se graditi dvije fabrike (fabrika za preradu otpadne plastike i proizvodnju konditorskih proizvoda), drugoapelant ih je bespravno izgradio na nekretninama planiranim za izgradnju saobraćajnica i sakralnih površina, bez odobrenja za gradnju i dobivenih upotrebnih dozvola. Stoga je Osnovni sud zaključio da je isključivo na strani drugoapelanta, a ne na strani tuženog odgovornost za to što te dvije fabrike nisu u skladu s njihovim željama i planovima puštene u rad i time ostvarile dobit, odnosno jer apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, kao i činjenicu da drugoapelantu niko ne osporava vlasništvo nad objektima i korištenjem zemljišta, koje i danas nesmetano posjeduje. S obzirom na to da iz navedenog slijedi da se neispunjenje ugovora ne može pripisati krivici tuženog, odnosno jer nije utvrđeno da tuženi nije postupio u skladu sa sadržajem obaveze utvrđene ugovorom, to, prema ocjeni Osnovnog suda, tuženi nije dužan da naknadi štetu koju apelant potražuje.

10. Osnovni sud je na kraju zaključio da apelanti niti jednim valjanim, objektivnim i uvjerljivim dokazom nisu dokazali da su protivpravnim postupanjem ili krivicom tuženog pretrpjeli štetu, koja se ogleda u umanjenju njihove imovine (obična šteta) i sprečavanju njenog povećanja (izmakla korist) i da se radi o dobitku na njihovoj strani koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, i da je ostvarenje tog dobitka spriječen radnjom ili propuštanjem tuženog, zbog čega je zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Taj sud je odluku o naknadi troškova postupka donio na osnovu čl. 119. i 129. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 2. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Pravobranilaštvu Distrikta Brčko BiH, pri čemu je detaljno prezentirao radnje i pojedinačne iznose na koje se navedeni troškovi odnose.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 007601 13 Pž od 15. decembra 2014. godine žalba apelanata izjavljena protiv presude Osnovnog suda BDBiH od 27. februara 2013. godine je odbijena kao neosnovana u dijelu u kojem je odbijen glavni tužbeni zahtjev za naknadu štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka sadržanom u stavu I izreke prvostepene presude koja je u tom dijelu potvrđena. Istom presudom žalba apelanata izjavljena protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržana u stavu II izreke presude prvostepenog suda od 27. februara 2013. godine je uvažena i prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena tako što su apelanti obavezani da tuženom umjesto dosuđenog iznosa od 5.135.543,50 KM naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 5.123.547,50 KM.

12. U obrazloženju presude Apelacioni sud BDBiH je naveo da su apelanti izjavili žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u smislu odredbe člana 330. ZPP, taj sud je odlučio kao u izreci presude. Prema ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i okolnosti za odlučenje o postavljenom tužbenom zahtjevu apelanata, a neosnovanost tužbenog zahtjeva opravdao pravilnim i dovoljnim činjeničnim i materijalnopravnim razlozima. Naime, relevantne činjenice za odlučenje o tužbenom zahtjevu apelanata, prema ocjeni tog suda, je okolnost da su apelanti prije usvajanja urbanističkog plana 2007. godine već investirali u objekte zahvaćene trasom željezničke pruge i saobraćajnice, a da prethodno nisu imali primjedbe na Urbanistički plan za period 2007-2017. godine, niti su tražili njegovu reviziju. Osim toga, kako u Poslovnom planu i idejno-programskom rješenju koji je sačinjen tek 2009. godine nije bilo precizno utvrđena lokacija gradnje spomenute dvije fabrike, te da su navedene fabrike izgrađene bez propisanih dozvola (bespravno), to, prema ocjeni tog suda, radnjama tuženog apelantima nije pričinjena šteta, tj. ne postoji odgovornost tuženog za štetu. Međutim, taj sud također smatra da apelanti osnovano pobijaju odluku o troškovima parničnog postupka, tvrdeći da tuženom ne pripada trošak učinjen vještacima Sadilu Baliću i Snežani Mičević jer je tuženi odustao od izvođenja dokaza njihovim vještačenjem, zbog čega je žalba apelanata u tom dijelu uvažena i odluka o troškovima parničnog postupka preinačena na osnovu odredbe člana 344. stav 1. tačka 3. ZPP.

13. Presudom revizionog vijeća Apelacionog suda broj 96 0 Ps 007601 15 Rev od 13. augusta 2015. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.

14. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud, ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizionih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje primjenom odredbe člana 350. ZPP, zaključio da u donošenju pobijane presude nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. Dalje, reviziono vijeće je ponovilo činjenično utvrđenje prvostepenog suda vezano za zaključenje predmetnog ugovora i njegovu realizaciju, odnosno ispunjenje ugovornih obaveza iz tog ugovora, te utvrđenje da ni Poslovnim planom ni idejno-programskim rješenjem nisu bile precizno utvrđene lokacije na kojima će se graditi dvije fabrike (fabrika konditorskih proizvoda i fabrika za preradu otpadne plastike) iako je prvoapelant u vrijeme kupovine bio upoznat kako s nekretninama koje kupuje tako i s njihovom namjenom propisanom Urbanističkim planom, u smislu da je preko dijela kupljenih nekretnina planirana izgradnja „magistralne pruge i gradska saobraćajnica sa zaštitnim pojasom“. Također je ponovljeno da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su apelanti tek 2009. godine podnijeli zahtjev za izdavanje lokacijskih uvjeta za izgradnju navedene dvije fabrike površine 83.365 m , koji je odbijen jer je gradnja planirana preko zone na kojoj je planirana izgradnja pruge i gradske saobraćajnice, odnosno jer je Urbanističkim planom apelantima bilo omogućeno planiranje izgradnje na parceli površine 200.947 m . Dakle, iz navedenog slijedi da je u navedenim granicama bila moguća izgradnja navedenih fabrika, a ne u zoni na kojoj je bila planirana izgradnja „pruge i gradske saobraćajnice“. Ponovljeno je da iz činjeničnog utvrđenja, međutim, proizlazi da su apelanti prije usvajanja Urbanističkog plana 2007. godine investirali u predmetne fabrike na lokaciji zahvaćenom trasom „željezničke pruge i saobraćajnice“ iako nisu imali primjedbi na Urbanistički plan, dakle da su izgradili navedene fabrike i prije usvajanja tog plana (2007. godine) i bez propisanih dozvola (bespravno), iz kog razloga smatra ispravnim postupanje drugostepenog suda, koji je zaključio da radnjama tuženog nije pričinjena šteta apelantima, tj. ne postoji odgovornost tuženog za štetu jer apelanti nisu tražili izmjenu Urbanističkog plana prije njihove izgradnje. Prema tome, taj sud je ponovio da prvostepeni sud na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje, budući da apelantima od strane tuženog „niko ne osporava uložena sredstva, ali ni vlasnička prava na objektima, odnosno pravo građenja na zemljištu“, da nema odgovornosti tuženog po osnovu zaključenog ugovora, „pa kako nema subjekta odgovornog za nastalu štetu koju [apelanti] potražuju u ovom postupku, cijeni da tužbeni zahtjev nije osnovan pozivajući se na odredbe člana 154, 155, 189. i 454. ZOO“. Navedeno je da je drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelante s tužbenim zahtjevom budući da nisu dokazali postojanje povrede navedene ugovorne obaveze sadržane u članu 11.1.3. predmetnog ugovora.

15. Vijeće Apelacionog suda je dalje istaklo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se pravni odnos povodom zaključenog ugovora ima raspraviti primjenom odredbi ZOO. U vezi s tim je ukazano da se i revizioni prigovori apelanata vezani za pogrešnu primjenu materijalnog prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni ZOO budući da su naveli da drugostepeni sud nije cijenio predmetni ugovor kroz odredbe čl. 17, 124. i 226. ZOO. Apelacioni sud je u vezi s tim ukazao da je odredbom člana 17. ZOO propisano da su učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje, i da se obaveza može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionim odnosima ili na osnovu zakona, kao i načelo poštovanja discipline ugovornih strana u ispunjenju ugovora. Također, odredba člana 124. ZOO regulira pravo na raskid dvostranih ugovora zbog neispunjenja obaveze jedne strane, što, kako je obrazložio Apelacioni sud, nije predmet raspravljanja i odlučivanja u ovom postupku, tj. jer je obaveza suda da odlučuje u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, a odredbom člana 262. ZOO propisano je da je povjerilac u obligacionom odnosu dužan od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti svjesno i u svemu kako glasi, a kada dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je zbog toga pretrpio. Međutim, reviziono vijeće je istaklo da je u postupku utvrđeno da se tuženi u članu 11.1.3. Ugovora o kupoprodaji, na kojoj odredbi su apelanti zasnovali zahtjev za naknadu štete, obavezao da će u periodu investicionog ulaganja (tri godine po zaključenju ugovora) „donijeti odgovarajući planski dokument u skladu sa idejnim rješenjem kupca, koje je dato u ponudi, ali isto tako, da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno (što ne može biti predmet provjere u revizionom postupku) da u Poslovnom planu i idejno-programskom i arhitektonskom rješenju, koji su sastavni dijelovi Poslovnog plana i Ugovora o kupoprodaji, nije precizno određena lokacija gdje će se graditi fabrika konditorskih proizvoda i fabrika za preradu otpadne plastike, već je određeno da je to farma u Brčkom (čija je površina 301.689 m ) na kojoj se nalaze objekti privatiziranog preduzeća; dok je u dopuni Poslovnog plana pojašnjeno da će predloženo arhitektonsko rješenje proći kroz postupak usklađivanja sa urbanističkim planom“. Navedeno je da su apelanti i prije usvajanja Urbanističkog plana od 2007. godine već investirali u svoje objekte bez propisanih dozvola, i to trasom željezničke pruge i saobraćajnice, bez primjedbi na navedeni plan i bez zahtjeva za njegovu izmjenu iako u Poslovnom planu i idejno-programskom rješenju nije precizno utvrđena lokacija za gradnju predmetnih fabrika. Istaknuto je da se u takvim okolnostima „nemogućnost ispunjenja tuženikove obaveze (izmjena Urbanističkog plana saglasno idejnom projektu ili glavnom projektu u kojem su locirani objekti) u vrijeme trajanja ugovora ne može pripisati u krivicu tuženog jer [apelanti] nisu tražili izmjenu Urbanističkog plana prije izgradnje, već samo promjenu namjene kupljenog zemljišta“, kako su to utvrdili nižestepeni sudovi. S obzirom na to, zaključeno je da se neispunjenje obaveze na može pripisati krivici tuženog budući da nije utvrđeno da tuženi nije postupio u skladu sa sadržajem navedene ugovorne obaveze, zbog čega su apelanti odbijeni s tužbenim zahtjevom. Slijedom navedenog, taj sud je reviziju apelanata odbio primjenom odredbe člana 357. ZPP, dok o zahtjevu za naknadu troškova revizionog postupka taj sud nije odlučio u skladu sa članom 129. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatraju da tuženi nije ispunio svoju obavezu iz Ugovora o kupoprodaji, nije izvršio izmjenu urbanističkog plana u dijelu kojim je planirana gradnja fabrika spram ugovora, pa smatraju da je takvim postupanjem tuženog nastala šteta za apelante jer nisu bili u mogućnosti staviti u funkciju navedene fabrike budući da je preko njih planirana gradnja saobraćajnica i pruge. Naime, apelanti ističu da je osporenim odlukama propuštena primjena člana

124. ZOO kojom je propisano da u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana ima pravo na naknadu štete. Apelanti dalje navode da je tuženi propustio izvršiti svoju ugovorenu obavezu da svojim planskim dokumentom izmjesti željezničku prugu i saobraćajnicu koje prelaze preko objekata apelanata, koje su apelanti u svom Poslovnom planu predvidjeli za adaptiranje, te smještaj dvije fabrike, fabrike za preradu plastike i fabrike za konditorske proizvode, zbog čega tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Osnovni sud navode apelanata smatra neosnovanim jer smatra da je za svoju presudu dao jasne i argumentirane razloge, koji su ga opredijelili za donošenje takve odluke, a pri kojim razlozima ostaje i sada, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tuženi smatra da je u svemu postupao na zakonit način, da je u toku investicionog ulaganja (2005-2008. godine) donio Odluku o usvajanju prostornog plana za period 2007-2017. godine, na koju odluku apelanti nikad nisu stavili primjedbe, što je u toku postupka dokazano, što znači da su se u svemu saglasili i prihvatili takav planski akt. Smatra da drugoapelant nikad nije započeo sa izgradnjom novih objekata (dvije fabrike) na način kako je to predviđeno Ugovorom o privatizaciji i planskim aktom. Tuženi, također, ističe da su apelanti bili u mogućnosti da objekte izgrade van trasiranog prostora za izgradnju saobraćajnice i pruge, međutim tvrdi da nikad nisu iskazali volju da navedene objekte (dvije fabrike) izgrade u skladu s postojećim planskim aktima. Imajući u vidu navedeno tuženi navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 189. stav 1., 2. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo, (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 454. stav 1.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

20. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda BDBiH broj 96 0 Ps 007601 15 Rev od 13. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti smatra da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete apelantima. Prema praksi Ustavnog suda „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na to nesporno je da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u vezi s odlukom redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud se dakle prema navedenom stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance odbili tužbeni zahtjev apelanata primjenom odredbe ZOO (člana 154, 155. i 189. ZOO) kojim je reguliran institut naknade štete jer apelanti nisu dokazali da se neispunjenje obaveze može pripisati krivici tuženog budući da nije utvrđeno da tuženi nije postupio u skladu sa sadržajem navedene ugovorne obaveze, zbog čega su apelanti odbijeni s tužbenim zahtjevom za naknadu štete koju su potraživali od tuženog. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su apelanti imali mogućnost predlaganja dokaza, a što su i činili, s ciljem dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje da je prvoapelant kao kupac slobodno izraženom voljom zaključio Ugovor o kupoprodaji, da je prije njegovog zaključenja bio upoznat s nekretninama koje kupuje, kao i sa njihovom namjenom propisanim tada važećim Urbanističkim planom, u smislu da je preko dijela kupljenih nekretnina planirana izgradnja „magistralne pruge i gradske saobraćajnice sa zaštitnim pojasom i sakralnih objekata“. U vezi s tim, imajući u vidu činjenična utvrđenja iz kojih proizlazi da je postupanje tuženog u smislu realizacije navedene odredbe ugovora zapravo bilo determinirano prethodnim postupanjem apelanta koji, kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova, niti u Poslovnom planu ni u idejno-programskom i arhitektonskom rješenju nije precizno odredio lokaciju spornih fabrika Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da se, s obzirom na ponašanje apelanta, neispunjenje ugovora ne može pripisati krivici tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da su apelanti tek 2009. godine podnijeli zahtjev za izdavanje lokacijskih uvjeta za izgradnju navedene dvije fabrike površine 83.365 m , koji je odbijen jer je gradnja planirana preko zone na kojoj je planirana izgradnja „pruge i gradske saobraćajnice“ iako je Urbanističkim planom, koji apelanti nisu osporavali, apelantima bilo omogućena izgradnja te dvije fabrike na parceli površine 200.947 m , a ne u zoni u kojoj su apelanti iste, kako proizlazi iz činjenica predmeta, bespravno izgradili na dijelu na kojem je planirana izgradnja „pruge i gradske saobraćajnice“. Dakle, apelanti su i prije usvajanja Urbanističkog plana 2007. godine investirali u predmetne fabrike na lokaciji zahvaćenom trasom „željezničke pruge i saobraćajnice“ iako nisu imali primjedbi na Urbanistički plan i bez propisanih dozvola (bespravno) izgradili navedene fabrike. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu sudova na sve tri instance da ne postoji odgovornost tuženog za štetu jer se u datim okolnostima neispunjenje ugovora ne može pripisati krivici tuženog, te da je stoga neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da im tuženi naknadi štetu vezanu za ulaganje u objekte i infrastrukturu (obična šteta), odnosno izgubljenu dobit zbog nemogućnosti realizacije poslovnog plana vezano za nemogućnost realiziranja rada fabrike za proizvodnju konditorskih proizvoda i fabrike za preradu otpadne plastike.

32. Stoga, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost jer smatra da je odlukama redovnih sudova dato veoma jasno i argumentirano obrazloženje da u okolnostima konkretnog predmeta apelanti nisu dokazali da su pretrpjeli štetu zbog krivice tuženog. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata primjenom relevantnih odredbi ZOO. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4307/15 (Mesna industrija „GALAMES“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio