Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2951/17 (M. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2951/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2951/17, rješavajući apelaciju Milutina Parovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milutin Parović protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 030937 14 Rsž od 22. septembra 2014., zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milutin Parović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, podnio je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 030937 16 Rev od 4. maja 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 030937 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4865/13 od 13. januara 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-5194/14, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP-2951/17 od 11. oktobra 2017. godine kojom je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 030937 16 Rev od 4. maja 2017. godine i Presude Okružnog suda broj 95 0 Rs 030937 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Ustavni sud je donio Rješenje broj AP-2951/17 od 20. decembra 2017. godine, kojim je usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-2951/17.

3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se poništi rješenje tuženog (Srednjoškolski Centar „Aleksa Šantić“ Nevesinje) od 20. maja 2013. godine, kao nezakonito, te da se obaveže tuženi da sa apelantom uspostavi radnopravni status.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant sa tuženim zaključio Ugovor o radu na određeno vrijeme, po kome se apelant prima na rad zbog zamjene odsutnog radnika do tačno utvrđenog datuma 17. maja 2013. godine. Nadalje, da se iz spisa predmeta vidi da je direktor tuženog sa D. P. zaključio Ugovor o pripravničkom stažu, a nakon obavljenog pripravničkog staža u trajanju od godinu dana i položenog stručnog ispita da je D. P. primljena na neodređeno vrijeme. Međutim, da je predmet konkretnog pravnog spora ocjena pravilnosti ugovora o radu zaključenog između apelanta i tuženog, a ne ocjena pravilnosti Ugovora o radu između D. P. i tuženog, čime se djelimično bavio prvostepeni sud. Okružni sud je istakao da se Ugovor o radu u smislu odredbe člana 15. stav 1. Zakona o radu može zaključiti na određeno ili neodređeno vrijeme. Zatim, da radni odnos zasnovan na osnovu Ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju (član 2. stav 16. Zakona o radu). Ukazano je, da ako radnik nakon isteka tog roka, uz izričitu ili prešutnu saglasnost poslodavca nastavi da radi, da će se smatrati da je radnik zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant zasnovao Ugovor o radu sa tuženim na određeno vrijeme, da tuženi nije dao ni izričitu ni prešutnu saglasnost apelantu da nastavi sa radom, već naprotiv da je istekom roka ugovora, s obzirom da apelant nije napustio radno mjesto nakon isteka ugovora, tuženi apelantu uručio posebno rješenje o prestanku Ugovora o radu od 20. maja 2013. godine. Naime, da to rješenje ima samo deklaratorni karakter, a ne konstitutivni, a da to praktično znači da je istekom Ugovora o radu na određeno vrijeme apelantu prestao radni odnos. Okružni sud je ocijenio da se osnovano u žalbi navodi da prvostepeni sud pogrešno zaključuje da je tuženi posredno diskriminisao apelanta u smislu odredaba člana 107. stav 2. Zakona o radu, s obzirom da predmet konkretnog tužbenog zahtjeva nije bio prijem u radni odnos D. P. nego Ugovor o radu na određeno vrijeme koji je zaključen između apelanta i tuženog. Nadalje, da cijeneći materijalne propise koji regulišu pitanje trajanja Ugovora o radu na određeno vrijeme ( čl. 15., 16. i 17. Zakona o radu), koje odredbe izričito navede da se Ugovor o radu na određeno vrijeme može zaključiti u slučaju zamjene odsutnog radnika do godinu dana i da radni odnos zasnovan na osnovu Ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju, da je valjalo u cijelosti odbiti apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant navodi da je izostalo obrazloženje neprihvatanja člana 107. stav 2. Zakona o radu, te da se bez razloga i obrazloženja osporena odluka zasniva na navodnoj činjenici da predmet tužbenog zahtjeva nije bio prijem u radni odnos drugog radnika.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i kako su primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2951/17 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio