Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2209/15 (N. D.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 80
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 80
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2209/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2209/15, rješavajući apelaciju Naila Džinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Naila Džinića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020937 10 Rs od 14.
septembra 2016. godine, Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020937 14 Rsž od 13. februara 2015. godine i Presuda Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020937 10 Rs od 28. aprila 2014.
godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Nailu Džiniću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Naila Džinića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020937 14 Rsž od 13. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020937 10 Rs od 28. aprila 2014. godine, u odbijajućem dijelu, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nail Džinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 4. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020937 14 Rsž od 13. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020937 10 Rs od 28. aprila 2014. godine, te zbog dužine trajanja postupka. Apelant je 3. oktobra i 23. decembra 2016. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Živinice (tužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. i 22. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. augusta do 27. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 3. juna 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020937 10 Rs od 28. aprila 2014. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tužena obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od 1. jula 2009. do 31. maja 2010. godine sa zakonskom zateznom kamatom, odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva na ime potraživanja naknade razlike manje isplaćene plaće i naknada na plaću, te na ime manje isplaćenog regresa, te je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant bio zaposlenik kod tužene, dok je sporan osnov obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, toplog obroka i regresa za traženi period. Dalje je navedeno da je u toku postupka urađeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, koji je uradio nalaz i mišljenje na osnovu kojih su prikazane različite obračunske varijante manje obračunatih i isplaćenih predmetnih potraživanja (urađene su varijante prema rješenjima o koeficijentu za apelanta i Zaključku Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 69/2008 od 6. februara 2008. godine (u daljnjem tekstu: Zaključak Vlade), prema aktima tužene – Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama tužene) i prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU). Općinski sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari najobjektivnija varijanta ona izrađena na osnovu „odredaba Pravilnika o radu tužene iz 2002. godine“, a prema kojoj je vještačenjem utvrđeno (dopunski nalaz) da je tužena apelantu na ime spornog potraživanja više obračunala i isplatila plaću i naknade plaće, te da ne postoji manjak na ime obračunatih obaveznih doprinosa. Istaknuto je da je navedeni iznos utvrđen primjenom svih nužnih parametara, tj. osnovice koja je uzeta iz Pravilnika tužene i relevantnih rješenja, tj. sporazuma zaključenog između načelnika općine i sindikalne organizacije. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbu člana 19. OKU kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio s gubitkom, kao i relevantne odredbe Pravilnika o plaćama tužene. U vezi s tim, obrazloženo je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantu isplatila manji iznos na ime regresa za 2009. godinu (primjenom odredaba Pravilnika o plaćama tužene), dok je na ime potraživanog regresa za 2009. godinu, a primjenjujući odredbe OKU, tužena apelantu isplatila 50% od prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa u određenom novčanom iznosu. Imajući u vidu da je vještačenjem utvrđeno da je tužena deficitarno poslovala od 2008. godine, pa tako i u periodu za koji se potražuje naknada, te odredbe OKU, Općinski sud je zaključio da tužena nije dužna da u takvoj situaciji isplaćuje ovu vrstu naknada.
8. U odnosu na potraživanja na ime neisplaćenog i manje isplaćenog toplog obroka, Općinski sud je naveo da je vještačenjem utvrđeno da je tužena više isplatila (varijanta sačinjena prema odredbama OKU), dok je prema „Pravilniku o plaćama tužene“ utvrđeno da je tužena za apelanta manje obračunala i isplatila naknade u određenim novčanim iznosima. Imajući u vidu ovakvo utvrđenje i da se ovaj vid naknada zasniva na aktima tužene koji se imaju primijeniti kao relevantna obračunska varijanta (ukoliko na istoj apelant zasniva svoje pravo), Općinski sud je na ime naknade za topli obrok apelantu dosudio utvrđeni iznos, posebno imajući u vidu odredbu člana 3. stav 3. OKU i načela favorem laboratoris, odnosno da su Pravilnikom dati svi neophodni parametri na osnovu kojih se obračunava ova vrsta naknade. Općinski sud je istakao da je tačno da je članom 35. Pravilnika o plaćama tužene propisano da službeniku pripada naknada za ishranu najmanje u iznosu od 2% i da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiocu prema toj odredbi na ime toplog obroka manje isplaćeno. Međutim, zaključio je da apelant svoj zahtjev za isplatu razlike toplog obroka nije mogao zasnivati na odredbama navedenog pravilnika koji je donesen na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o službenicima), a taj zakon je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH (stupio na snagu 16. augusta 2005. godine, u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima).
9. Općinski sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari jedini parametri koji su se mogli primijeniti za potraživanje na ime plaća i naknade plaća, kao i toplog obroka jesu oni koji su sadržani u „odredbama Pravilnika o radu tužene, tj. aktima tužene“ jer odredbe OKU nisu sadržavale dovoljno parametara na osnovu kojih bi se mogla izračunati osnova za plaće i naknade plaća, dok se za potraživanje na ime regresa imaju primijeniti odredbe OKU i odredbe Zakona o državnoj službi u FBiH, i to čl. 43. i 45. tačka 3. Zakona o namještenicima, te član 19. OKU. Općinski sud je zaključio da je neprihvatljiva varijanta nalaza sačinjena prema Zaključku Vlade, imajući u vidu odredbu člana 3. OKU, te da Zaključak Vlade ima karakter podzakonskog akta koji nikada nije ni objavljen u službenim novinama. Nadalje, navedeno je da se radilo o podzakonskom aktu koji je donijela Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, dok je relevantnim zakonskim odredbama propisano da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i vlade kantona, a što u ovom slučaju nije ispoštovano jer je polaznu osnovicu propisala samo Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga je Općinski sud u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razliku plaće. Nadalje, utvrđeno je i da je tužena apelantu manje isplatila naknadu na ime ishrane u toku radnog vremena nego što je to propisano OKU, tj. Pravilnikom tužene, pa je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu naknade na ime manje isplaćenog regresa, imajući u vidu odredbe člana 19. OKU i utvrđenu činjenicu da je tužena deficitarno poslovala 2008. godine, na koji razlog deficita se pozvao zakonski zastupnik tužene.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020937 14 Rsž od 13. februara 2015. godine, apelantova žalba je djelimično uvažena i presuda Općinskog suda ukinuta u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće i u odluci o troškovima postupka, dok je presuda potvrđena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu regresa. Presudom je dalje uvažena žalba tužene i presuda Općinskog suda preinačena u odluci o dosuđenoj razlici toplog obroka i apelant odbijen sa zahtjevom.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Pravilnik o plaćama tužene donesen na osnovu Zakona o službenicima koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o namještenicima. Nadalje, naveo je da je prvostepeni sud razliku toplog obroka u traženom periodu dosudio na osnovu Pravilnika o radu tužene. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je tužena osnovano žalbom ukazala da Pravilnik o radu kao dokaz nije predložen niti izveden u toku glavne rasprave, niti je na osnovu njega vještak utvrdio razliku toplog obroka, zbog čega izreka prvostepene presude nije zasnovana na dokazu koji je izveden na glavnoj raspravi. Istaknuto je da je prema nalazu vještaka tužena po OKU u traženom periodu apelantu isplatila više na ime naknade za topli obrok, dok apelant nije dokazao da mu je tužena isplatila manji iznos od pripadajućeg po važećem materijalnom pravu (nedokazane činjenice za sud ne postoje). Stoga je Kantonalni sud uvažio žalbu tužene u navedenom dijelu i odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu razlike toplog obroka primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) - teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara je na apelantu kao tužiocu). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant zahtjev za isplatu regresa za 2009. godinu u određenom iznosu zasnovao na nalazu vještaka koji je urađen na osnovu člana 36. nevažećeg Pravilnika o plaćama tužene. U vezi s tim je obrazložio da je prvostepeni sud navedeni zahtjev odbio primjenom odredbe člana 19. OKU jer je ocjenom nalaza vještaka utvrdio da je tužena negativno poslovala u 2008. godini, kao i da je tužena isplatila apelantu 50% od prosječne neto plaće svih zaposlenih iako na to nije obavezna. Kantonalni sud je naveo da je apelant tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u određenom novčanom iznosu zasnivao na rješenjima o koeficijentima i Zaključku Vlade FBiH (glavni tužbeni zahtjev), a u slučaju da sud ocijeni da treba primijeniti odredbe OKU i Pravilnika o plaćama tužene, a ne Zaključak Vlade FBiH, da obaveže tuženu na isplatu određenih novčanih iznosa s pripadajućim doprinosima (eventualni tužbeni zahtjev). U vezi s tim, obrazloženo je da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za razliku plaće s obrazloženjem da je neprihvatljiva varijanta prema Zaključku Vlade FBiH jer se radilo o podzakonskom aktu, međutim glavni tužbeni zahtjev zasnivao se i na rješenjima o koeficijentima, o čemu prvostepeni sud uopće nije dao nikakve razloge, niti je odlučio o eventualnom zahtjevu u slučaju odbijanja glavnog zahtjeva. Stoga je Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće i predmet u navedenom dijelu vratio na ponovni postupak.
12. Apelant je 10. augusta 2016. godine Općinskom sudu podnio podnesak kojim je povukao tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća.
13. Općinski sud je donio Rješenje broj 33 0 Rs 020937 10 Rs od 14. septembra 2016. godine kojim je utvrđeno da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (koje je izmijenjeno rješenjem o ispravci od 8. decembra 2016. godine u dijelu koji se odnosi na troškove postupka). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, član 17. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opća zabrana diskriminacije). Apelant navodi da su sudovi odbili njegove tužbene zahtjeve za isplate naknade za topli obrok i regres bez pravno valjanih argumenata, dok je za određena apelantova potraživanja u cijelosti izostalo obrazloženje. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te smatra da Pravilnik o plaćama tužene nije u suprotnosti s odredbama OKU i zakonskim propisima. Ističe da je Pravilnikom o plaćama tužene propisan regres i topli obrok. Osim toga, apelantu je nejasan razlog zbog kojeg je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud dosudio razliku toplog obroka za traženi period na osnovu Pravilnika o radu. U vezi s tim, apelant ističe da je prvostepeni sud jasno obrazložio da je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu usvojen u skladu s odredbama Pravilnika o plaćama tužene, koji je na prijedlog tužene izveden kao dokaz na glavnoj raspravi, te kako se radilo o materijalnom propisu koji je objavljen u službenom glasniku tužene, nije ga neophodno provoditi kao materijalni dokaz. U pogledu zabrane diskriminacije, apelant ukazuje na više odluka Kantonalnog suda koji je u identičnim pravnim stvarima apelantovih radnih kolega odlučio na suprotan način, te ih je dostavio u prilogu apelacije.
15. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istaknuo da je 3. juna 2010. godine podnio tužbu, da je od podnošenja tužbe do zakazivanja pripremnog ročišta prošlo više od tri godine, a da u vrijeme podnošenja apelacije postupak nije okončan u cijelosti iako se u konkretnom slučaju radi o parnici iz radnih odnosa (član
420. ZPP). Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka i troškove sastavljanja apelacije.
16. Apelant je u dopunama apelacije istaknuo da je predmetni postupak nakon šest godina i šest mjeseci okončan rješenjem Kantonalnog suda od 14. septembra 2016. godine, te je dodatno obrazložio navode o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te je povećao iznos potraživane naknade nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud apelantove navode smatra neosnovanim iz razloga navedenih u obrazloženju drugostepene presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud navodi da je tužba podnesena 3. juna 2010. godine, prvo ročište održano 10. jula 2013. godine, a presuda donesena 28. aprila 2014. godine. Dalje navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari došlo do promjene imenovanog vještaka koji mjesecima nije izrađivao nalaz po nalogu suda, niti vraćao spis predmeta, te da je drugoimenovani vještak, pored osnovnog, morala sačinjavati i dopunu, što je rezultiralo odgađanjima i odlaganjima ročišta za glavnu raspravu, te je do odlaganja dolazilo i zbog prijedloga stranaka zbog nemogućnosti pristupa sudu zbog ranije zakazanih obaveza u drugim predmetima. Općinski sud navodi da je nakon što mu je Kantonalni sud dostavio spis dva puta zakazao ročišta koja su odlagana, nakon čega je apelant povukao tužbu. Općinski sud ističe da je u ovom predmetu zaduženo više sudija, te da je u ovom vremenskom periodu u ovom sudu bio veliki broj drugih radnih sporova zaposlenika Rudnika Đurđevik, Bukinje, Kreka i dr., pored ostalih hitnih sporova, te da sudije objektivno i nisu u mogućnosti sve predmete okončati u brzom roku, posebno imajući u vidu da je više sudija u identičnom periodu prešlo u druge sudove. Slijedom navedenog, Općinski sud apelantove navode o neažurnosti smatra netačnim i paušalno iznijetim.
19. Tužena navodi da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te da ona nije utjecala na dužinu trajanja postupka. Tužena posebno ističe da je Vrhovni sud, rješavajući po revizijama drugih tužilaca donio veći broj odluka kojim je riješio sporna pitanja iz radnih odnosa po tužbama zaposlenika tužene tako što je tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane. U vezi s tim, tužena se pozvala na Presudu Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020938 15 Rev od 5. aprila 2016. godine, te navela da je Vrhovni sud i u drugim predmetima ove vrste donio identične presude (koje je dostavila u prilogu).
V.Relevantni propisi
20. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05 - stupio na snagu 16. augusta 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/98).
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 Rs 020937 10 Rs od 14. septembra 2016. godine konstatirano da je apelant povukao tužbu u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike plaće, te da je stoga konačna odluka u predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020937 14 Rsž od 13. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 4. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, član 17. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća, toplog obroka i regresa, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24), iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).
31. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
32. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 3. juna 2010. godine, da je postupak u odnosu na tužbu u dijelu koji se odnosio na zahtjeve za isplatu toplog obroka i regresa pravomoćno okončan 13. februara 2015. godine presudom Kantonalnog suda, te da je u ponovnom postupku po apelantovoj tužbi u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike plaće Općinski sud rješenjem od 14. septembra 2016. godine konstatirao da je apelant povukao tužbu (10. augusta 2016. godine). Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu trajanja cjelokupnog postupka, dakle i na dužinu ponovnog postupka koji je okončan povlačenjem tužbe. U vezi s ovim dijelom postupka Ustavni sud podsjeća na predmet broj AP 3478/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3478/08 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo: „Stoga bi, u situaciji kad sam apelant povuče tužbu i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke o tužbenom zahtjevu bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog povlačenja tužbe neće ispuniti prvi i osnovni uvjet dopustivosti, a to je konačna odluka o meritumu predmeta.“ Imajući u vidu navedeno, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste od 3. juna 2010. godine kad je apelant podnio tužbu do 13. februara 2015. godine kada je donesena presuda Kantonalnog suda, dakle period od oko četiri godine i osam mjeseci.
33. Ustavni sud, također, zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao oko tri godine i deset mjeseci, te da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je tužba podnesena 3. juna 2010. godine, a da je prvo ročište održano 10. jula 2013. godine, dakle nakon tri godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom okončan u roku od oko 10 mjeseci od dana donošenja prvostepene presude. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim jer je postupak koji se po zakonu smatra hitnim trajao oko četiri godine i osam mjeseci, pri čemu najveću odgovornost snosi Općinski sud pred kojim je postupak trajao oko tri godine i deset mjeseci, a taj je sud za navedeno dao razloge koji ne mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 24. i AP 2750/15 od 1. februara 2017. godine, tačka 31, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka bila pretjerano duga, čemu je Općinski sud dao odlučujući doprinos, pri čemu razlozi koje je naveo u odgovoru na apelaciju ne mogu opravdati dužinu trajanja postupka.
Naknada nematerijalne štete
35. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
37. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni prvostepeni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
38. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što su redovni sudovi osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za isplatu razlike toplog obroka i regresa.
39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju presudom Općinskog suda usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike toplog obroka, dok su odbijeni zahtjevi za isplatu razlike plaća i regresa. Postupajući po žalbama apelanta i tužene, Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu odluke o isplati razlike plaća i troškova postupka i vratio na ponovni postupak (što je okončano povlačenjem tužbe), preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke koji se odnosio na isplatu razlike toplog obroka i odbio tužbeni zahtjev, te potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu razlike regresa. Apelant smatra da je postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te tvrdi da Pravilnik o plaćama tužene, kojim je propisano pravo na isplatu toplog obroka i regresa, nije u suprotnosti sa OKU i zakonskim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su oba suda zaključila da je Pravilnik o plaćama tužene donesen na osnovu Zakona o službenicima koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o namještenicima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetima br. AP 2720/16 i AP 2721/16, u kojima je Ustavni sud zaključio da su apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 455/15 od 15. septembra 2016. godine kojom su obuhvaćeni predmeti br. AP 2720/16 i AP 2721/16, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, u pogledu apelacionog navoda o nejasnom obrazloženju presude Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosio na odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu razlike toplog obroka, Ustavni sud zapaža da je u presudi Kantonalnog suda, kao konačnoj odluci u pogledu ovog dijela zahtjeva, ukazano da je tužena po OKU u traženom periodu apelantu isplatila više na ime naknade za topli obrok, dok apelant nije dokazao da mu je tužena isplatila manji iznos od pripadajućeg po važećem materijalnom pravu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu razlike toplog obroka primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP). Imajući u vidu da je prethodno obrazloženo da je Pravilnik o plaćama tužene donesen na osnovu Zakona o službenicima koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o namještenicima, te da apelant nije dokazao da mu je tužena isplatila manji iznos od pripadajućeg po važećem materijalnom pravu, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih odredaba na apelantovu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluku i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
42. Osim toga, u vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Zabrana diskriminacije
44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
45. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo zasniva na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Naime, apelant je naveo da je Kantonalni sud u presudama br. 33 0 P 010584 12 Gž od 11. novembra 2013. godine i 33 0 Rs 020889 12 Rsž od 21. maja 2014. godine zauzeo drugačiji pravni stav kada je tužiocima dosudio razlike na ime manje obračunatih i isplaćenih razlika plaća, doprinosa, toplog obroka i regresa (na osnovu Pravilnika o plaćama tužene). Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Ustavni sud uočava da je tužena u prilogu odgovora na apelaciju dostavila Presudu Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020888 15 Rev od 11. aprila 2017. godine (drugog tužioca protiv tužene) u kojoj je, između ostalog, navedeno da Pravilnik o plaćama tužene, u utuženom periodu, kao izvor radnog zakonodavstva, nije primjenjiv na utuženo potraživanje (isplate razlike plaća, doprinosa, toplog obroka i regresa), o čemu je zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. aprila 2016. godine, čime je navedeni sud odstupio od dotadašnjeg pravnog stava u sličnim predmetima. Ustavni sud ukazuje na to da, čak i da se radi o situaciji gdje redovni sud u analognoj situaciji donese drugačije odluke, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava
48. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je postupak ukupno trajao oko četiri godine i osam mjeseci, imajući u vidu da se radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitan, pri čemu najveća odgovornost za to leži na Općinskom sudu.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman