Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4419/15 (N. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4419/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4419/15, rješavajući apelaciju Nikole Gligorića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Gligorića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071274 13 Rev od 9. jula 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nikola Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 29. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 071274 13 Rev od 9. jula 2015. godine. Apelant je, takođe, podnio dopunu apelacije od 11. aprila 2017. godine, te 23. oktobra 2017. godine i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Radovana Dragojevića i Milovana Dragojevića (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 24. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 2. novembra 2017. godine, tužioci 3. novembra 2017. godine, Vrhovni sud 6. novembra 2017. godine, a Osnovni sud 28. novembra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 071274 09 P od 31. oktobra 2011. godine, između ostalog, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili da sud utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 20. februara 2004. godine između pokojne Gospane Dragojević (majka tužilaca i baka apelanta, u daljnjem tekstu: ostaviteljica) kao darodavca i apelanta kao daroprimca, čiji je predmet bio stan, preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u dijelu koji se odnosi na nužni nasljedni dio tužilaca sa po 1/6 dijela, da se na osnovu presude izvrši brisanje upisanog prava svojine 1/1 na predmetnom stanu s apelantovog imena i izvrši upis prava susvojine na stanu u korist tužilaca sa po 1/6 dijela, odnosno apelanta sa 2/3, jer tužioci koji spadaju u red nužnih nasljednika nisu, shodno odredbama člana 28 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, koji je primijenjen u konkretnom slučaju), dokazali da su u trenutku smrti majke bili nesposobni za rad i da nemaju sredstava za život, čime nemaju ni pravo na nužni nasljedni dio, niti su u odnosu na apelanta istakli takav zahtjev u ostavinskom postupku, pa su zbog toga, prema mišljenju tog suda, izgubili pravo da zahtijevaju nužni nasljedni dio.
6. Protiv navedene presude tužioci su podnijeli žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 071274 12 Gž od 13. decembra 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te iskazan zaključak da kod ovakvog stanja stvari i činjenice da tužioci, kao zakonski nasljednici koji su učestvovali u ostavinskom postupku ( u kojem su učestvovali tužioci, kao i Rada Gligorić, njihova sestra, odnosno apelantova majka), ne mogu u parničnom postupku isticati zahtjev za nužni nasljedni dio. Ovo stoga što su, kako je obrazložio taj sud, tužioci i u toku ostavinskog postupka znali da je sporni darovni ugovor zaključen, pa i pored toga nisu istakli zahtjev za priznanje prava na nužni nasljedni dio. S tim u vezi je navedeno da, kako tužioci nemaju pravo na nužni nasljedni dio, to, prema mišljenju Okružnog suda, nemaju ni pravni interes za utvrđivanje djelimične ništavosti spornog ugovora o darivanju u smislu odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Protiv navedene presude tužioci su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 071274 13 Rev od 9. jula 2015. godine reviziju tužilaca uvažio, preinačio drugostepenu presudu tako što je žalbu tužilaca uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 071274 09 P od 31. oktobra 2011. godine preinačio na način da je usvojio citirani tužbeni zahtjev tužilaca. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant ne spada u red nužnih nasljednika, niti je bio stranka u predmetnom ostavinskom postupku, već da u odnosu na taj postupak ima status trećeg lica s obzirom na to da je u ostavinskom postupku stranka bila apelantova majka (kao kćerka ostaviteljice, dakle, njena nužna nasljednica). Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, nepravilan stav nižestepenih sudova da su tužioci izgubili pravo da zahtijevaju nužni nasljedni dio, jer nisu istakli takav zahtjev prema apelantu u ostavinskom postupku (jer ga nisu ni mogli istaći), te da, suprotno stavu nižestepenih sudova, tužioci kao zakonom određeni nužni nasljednici nisu imali obavezu dokazivati da su radno nesposobni, ili da nemaju sredstva za život kako bi ostvarili pravo na nužni nasljedni dio, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev osnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da tužiocima pripada pravo na nužni nasljedni dio imovine ostaviteljice koju čini isključivo predmetni stan, jer taj sud, po apelantovom mišljenju, nije vodio računa o odredbama člana 31 Zakona o nasljeđivanju kojim je propisan način izračunavanja nužnog nasljednog dijela, te da nije vodio ni računa da u konkretnom slučaju ostavština i nije raspravljana, jer ostaviteljica nije imala nikakve imovine s obzirom na to da je apelantu predmetni stan poklonila više od dvije godine prije smrti. Apelant smatra i da je predmetni postupak predugo trajao, jer je trajao pet godina i osam mjeseci, iako se radi o jednostavnom predmetu zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja datih u presudi.
10. Okružni sud je naveo da nema kršenja prava na koja se apelant poziva, kao i da je predmet riješen u razumnom roku zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
11. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
12. Tužioci su naveli sadržaje osporenih presuda i hronologiju predmeta, te istakli da su navodi apelacije nejasni i neosnovani zbog čega je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o nasljeđivanju(„Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji je primijenjen u ovom predmetu, relevantne odredbe glase:
Član 28.
Nužni nasljednici su: djeca umrlog, njegovi usvojenici (član 20.) i njegov bračni drug.
Ostali potomci umrlog, njegovi usvojenici i njihovi potomci (član 19. stav 1.), njegovi roditelji i njegova braća i sestre su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.
Lica navedena u ovom članu su nužni nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvana na nasljeđe.
Član 29.
Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine koji ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.
Nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljedjivanja.
Ostatkom zaostavštine može zavještalac raspolagati po svojoj volji i taj dio zaostavštine naziva se raspoloživi dio.
Član 31.
Vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrdjuje se na sljedeći način:
- prvo se propisuje i procijenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa;
- od utvrđene vrijednosti dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavioca, iznos troškova popisa i procjene zaostavštine i iznos dugova ostavioca;
- dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljeđa, kao i onih poklona za koje je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavilac u posljednjoj godini svog života učinio drugim licima koja nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.
Pri utvrdjivanju vrijednosti zaostavštine ne uzima se u obzir vrijednost poklona učinjenih društveno-političkoj zajednici, organizaciji udruženog rada ili drugoj samoupravnoj organizaciji, društveno-političkoj organizaciji ili udruženju građana, ni poklona učinjenih za postizanje opštekorisnih svrha, kao ni poklona koji se na osnovu samog zakona ne računavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Član 37.
Kad je povrijeđen nužni dio, raspolaganja testamentom će se smanjiti a pokloni će se vratiti ukoliko je potrebno da bi namirio nužni dio.
Nužni dio je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja testamentom i poklonom premaše raspoloživi dio.
Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti testamentalnih raspolaganja i poklona uzimaju se u račun i oni pokloni i raspolaganja testamentom za koja je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Od poklona i testamentalnih raspolaganja koja se uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio uzima se u račun pri utvrđivanju ukupne vrijednosti testamentalnih raspolaganja i poklona samo onoliko za koliko oni premašuju njegov nužni dio.
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj broj 71 0 P 071274 13 Rev od 9. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. avgusta 2015. godine a apelacija je podnesena 29. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja povrede nužnog nasljednog dijela tužilaca ugovorom o darovanju koji je apelant zaključio sa darovateljicom, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na primjenu materijalnog prava
23. Apelant ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je preinačio nižestepene presude i utvrdio da je spornim darovnim ugovorom povrijeđen nužni nasljedni dio tužilaca. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca i utvrdio da je zaključenjem darovnog ugovora između apelanta i ostaviteljice, čiji je predmet bio predmetni stan, povrijeđen nužni nasljedni dio tužilaca od po 1/6 dijela, naložio brisanje prava svojine apelanta u dijelu 1/1, te naložio upis prava svojine u korist tužilaca 1/6 i apelanta sa 2/3 dijela. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe Zakona o nasljeđivanju kojim je jasno propisano da ostavilac ne može slobodno raspolagati dijelom svoje imovine u visini nužnog nasljednog dijela, te da se, u slučaju povrede nužnog nasljednog dijela, mora smanjiti raspolaganje a pokloni će se vratiti, ukoliko je potrebno, da bi namirio nužni dio. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju ostaviteljica raspolagala cjelokupnom svojom imovinom (predmetnim stanom) u korist apelanta koji ne spada u nužne nasljednike (i koji nije učestvovao u ostavinskom postupku, već ima status trećeg lica), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je prinačio nižestepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužilaca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, zaista, članom 31 Zakona o nasljeđivanju propisano da se u ostavštinu računaju samo pokloni koje ostavilac učinio posljednje godine svog života, te da je sporno raspolaganje učinjeno dvije godine i osam mjeseci prije smrti ostaviteljice (ugovor zaključen 20. februara 2004. godine a ostaviteljica je preminula 25. oktobra 2006. godine). Međutim, iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizilazi da se ova odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju zbog toga što je jedinu imovinu ostaviteljice i činio upravo predmetni stan, pa je raspolaganje tom imovinom u cijelosti od ostaviteljice suprotno ostalim odredbama predmetnog zakona zbog čega je došlo do povrede nužnog nasljednog dijela tužilaca, kako je to Vrhovni sud i obrazložio. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje. U odnosu na dužinu trajanja postupka a)Relevantna načela
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbenog zahtjeva tužilaca počeo 20. oktobra 2009. godine a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 9. jula 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je ukupno trajao pet godina i osam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
29. U konkretnom slučaju radi se postupku u kojem je trebalo utvrditi da li je zaključenjem spornog darovnog ugovora došlo do povrede nužnog nasljednog dijela tužilaca. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom činjeničnom i pravnom pitanju koje su redovni sudovi trebali razmotriti.
30. Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom okončan za dvije godine, žalbeni postupak pred Okružnim sudom za godinu i mjesec dana a revizioni postupak za dvije godine i sedam mjeseci. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizilazi da su redovni sudovi aktivno,u skladu sa odredbama ZPP, vodili predmetni postupak, te da se, zbog navedenog, ne može smatrati da je predmetni postupak koji je na tri sudske instance okončan u roku od pet godina i osam mjeseci prešao granice „razumnog roka“ za donošenje sudske odluke. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
31. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje jer materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev tužilaca, jer je utvrdio da je zaključenjem spornog darovnog ugovora povrijeđen nužni nasljedni dio tužilaca i kada je predmetni postupak na tri sudske instance okončan za pet godina i osam mjeseci.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman