Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5007/17 (A.P. i Z.P.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5007/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-5007/17, rješavajući apelaciju A. P. i Z. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1). i stav (3). tač. c) i h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. P. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 133995 15 Gž 3 od 28.
januara 2016. godine (u odnosu na stav I alineje 1 i 2. izreke rješenja) i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 133995 12 P od 1.
septembra 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. P. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 133995 15 Gž 3 od 28.
januara 2016. godine (u odnosu na stav II alineje 1. i 2. izreke rješenja) i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 133995 14 P 2 od 9. oktobra 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. P.podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 133995 17 Rev od 12. septembra 2017. godine (u odnosu na stav I izreke rješenja) i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 133995 15 Gž 3 od 28. januara 2016. godine (u odnosu na stav I alineja 3. izreke rješenja), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. A. P. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Z. P. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Tuzle, podnijele su 29. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 133995 17 Rev od 12. septembra 2017. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 133995 15 Gž 3 od 28. januara 2016. godine, Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 133995 14 P 2 od 9. oktobra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 P 133995 12 P od 1. septembra 2014. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 133995 12 P od 1. septembra 2014. godine konstatovano je da se tužba prvoapelantice (koju je podnijela radi naknade nematerijalne i materijalne štete), smatra povučenom (stav I rješenja). Prvoapelantica je obavezana da tuženim I.Š. i M.Č. isplati na ime troškova postupka određene novčane iznose (stav II izreke rješenja).
3. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 133995 14 P 2 od 9. oktobra 2014. godine konstatovano je da se tužba drugoapelantice (koju je podnijela radi naknade nematerijalne i materijalne štete) smatra povučenom (stav I rješenja). Drugoapelantica je obavezana da solidarno sa prvoapelanticom (po rješenju od 1. septembra 2014. godine) isplati tuženim I.Š. i M.Č. na ime troškova postupka određene novčane iznose, te da samostalno isplati tuženim na ime troškova postupka određeni novčani iznos (stav II rješenja).
4. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 133995 14 P 2 od 9. oktobra 2014. godine odbijen kao neosnovan zahtjev apelantica za oslobađanje od plaćanja troškova postupka.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 133995 15 Gž 3 od 28. januara 2016. godine žalba prvoapelantice podnesena protiv rješenja Općinskog suda od 1. septembra 2014. godine djelimično je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno u stavu II izreke tog rješenja, tako što je prvoapelantica obavezana da na ime troškova postupka isplati tuženim I.Š. i M.Č. određene novčane iznose (koji su niži od onih dosuđenih prvostepenim rješenjem) (stav I alineja 1. izreke rješenja), dok je prvostepeno rješenje u preostalom djelu potvrđeno (stav I alineja 2. izreke rješenja). Žalba drugoapelantice protiv rješenja Općinskog suda od 1. septembra 2014. godine odbačena je kao nedopuštena (stav I alineja 3. izreke rješenja). Žalbe prvoapelantice i drugoapelantice protiv rješenja Općinskog suda od 9. oktobra 2014. godine djelimično su uvažene i prvostepeno rješenje preinačeno u stavu II izreke rješenja, tako što je obavezana drugoapelantica da isplati tuženim I.Š. i M.Č. na ime troškova postupka određene novčane iznose (umjesto solidarno sa prvoapelanticom), te da drugoapelantica isplati tuženim na ime troškova postupka određeni novčani iznos (koji je niži od onog dosuđenog prvostepenim rješenjem) (stav II alineja 1. izreke rješenja), dok je prvostepeno rješenje u preostalom dijelu potvrđeno (stav II alineja 2. izreke rješenja). Žalbe apelantica protiv rješenja Općinskog suda od 9. oktobra 2014. godine (kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantica za oslobađanje od plaćanja troškova postupka) su odbijene i prvostepeno rješenje potvrđeno (stav III izreke rješenja).
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 133995 17 Rev od 12. septembra 2017. godine revizija drugoapelantice protiv drugostepenog rješenja u dijelu u kojem je žalba drugoapelantice odbačena kao nedopuštena je odbijena (stav I izreke rješenja), dok je u preostalom dijelu revizija apelantica odbačena (stav II izreke rješenja).
7. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, ispitujući drugostepeno rješenje u dijelu u kojem je žalba drugoapelantice odbačena kao nedopuštena, utvrdio da u postupku pred drugostepenim sudom nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka, kada je drugostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 213. stav 3. u vezi sa članom 235. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odbacio predmetnu žalbu kao nedopuštenu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da drugoapelantica nije ovlaštena na podnošenje žalbe protiv rješenja prvostepenog suda od 1. septembra 2014. godine, kojim je konstatovano povlačenje tužbe prvoapelantice i kojim je prvoapelantica obavezana na plaćanje troškova postupka. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su apelantice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 29. avgusta 2014. godine potraživale naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od po 0,1 KM. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da glavno potraživanje ni za jednu apelanticu ne prelazi vrijednosni kriterij predviđen odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kao uslov za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, tako da revizija protiv rješenja o povlačenju tužbe nije dopuštena po tom zakonskom osnovu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi za reviziju ni u odnosu na odluku o troškovima, jer je revizija protiv te odluke dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uslova – da je u tom sporu dopuštena revizija protiv odluke o glavnoj stvari i da pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Budući da je već utvrđeno da prvi uslov nije ispunjen, te kako ni vrijednost pobijanog dijela pravosnažnog rješenja o troškovima postupka u iznosu od 5.849,45 KM za prvoapelanticu, a 6.130,25 KM za drugoapelanticu, ne prelazi vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav
2. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je naveo da revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. Konačno, Vrhovni sud je naveo da drugostepeno rješenje, u dijelu u kojem je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je odbijen zahtjev apelantica za oslobađanje od troškova postupka, ne predstavlja odluku koju imaju u vidu odredbe člana 254. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, tako da je reviziju apelantica i u tom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu. Apelacioni navodi
8. Apelantice se u apelaciji pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kršenje zabrane diskriminacije iz II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantice su se pozvale i na kršenje prava zaštićenih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Opštom deklaracijom o ljudskim pravima itd., ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentovale.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i h) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
h) apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Protek roka
10. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena revizija apelantica protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 P 133995 15 Gž 3 od 28. januara 2016. godine i to revizija prvoapelantice koja je izjavljena protiv navedenog rješenja (u odnosu na stav I alineje 1 i 2. izreke rješenja) i revizija drugoapelantice protiv navedenog rješenja (u odnosu na stav II alineje 1. i 2. izreke rješenja) tj. u dijelu koji se odnosi na povlačenje tužbi i naknadu troškova postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, dakle, revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je u konkretnom slučaju konačna odluka Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 P 133995 15 Gž 3 od 28. januara 2016. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema navedene odluke Kantonalnog suda, budući da je Vrhovni sud revizionu odluku donio 12. septembra 2017. godine, pa se podrazumijeva da su apelantice drugostepenu odluku primile prije tog datuma. Apelantice su 29. novembra 2017. godine podnijele apelaciju Ustavnom sudu, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelantice primile osporenu drugostepenu odluku.
Dopustivost ratione materiae
11. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana revizija drugoapelantice protiv rješenja Kantonalnog suda u dijelu u kojem je njena žalba odbačena kao nedopuštena (stav I izreke rješenja Vrhovnog suda). U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanjeda li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama redovnih sudova odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koji je drugoapelantica koristila. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo drugoapelantičinim «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se u predmetnom postupku, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima drugoapelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i navodi drugoapelantice o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu da su navodi drugoapelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Konačno, u pogledu navoda drugoapelantice o kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da navedeni član sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da drugoapelantica osporava odluku kojom nije odlučivano o meritornom pravu drugoapelantice zasnovanom na zakonu, već samo o procesnoj dopustivosti njene žalbe, odnosno procesnim pitanjima. Imajući u vidu navedeno, slijedi da osporene odluke ne pokreću pitanje povrede prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1440/12 od 6. decembra 2012. godine, tačka 11., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o ostalim pravima na koja je drugoapelantica ukazala u apelaciji, slijedom čega je i u odnosu na navodne povrede tih prava apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. c) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukolikoje apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman