Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3374/15 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3374/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3374/15, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015. godine i 96 0 P 029847 13 Gž od 19. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 3. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015. godine i presude revizijskog vijeća istog suda broj 96 0 P 029847 13 Gž od 19. decembra 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096 0 000218 od 29. marta 2010. godine, usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev protiv „Kompanije Elins-Panić KEP d.o.o. Brčko“ (u daljnjem tekstu: tužitelj), pa je raskinut ugovor od 13. oktobra 2003. godine i aneks tog ugovora od 3. februara 2004. godine (u daljnjem tekstu sporni ugovor), kojim je apelant prodao tužitelju pravo građenja u određenom dijelu na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu navedene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Istom presudom, tužitelj je obavezan da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje sporne nekretnine, dok su i tužbeni i apelantov protivtužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na naknadu štete, odbijeni. Također, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odlučujući o žalbama protiv ove presude, Apelacioni sud je, rješenjem broj 97 0 P 000036 10 Gž od 2. marta 2011. godine, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na obavezu predaje u posjed spornih nekretnina, te u odnosu na tužbeni i protivtužbeni zahtjev za naknadu štete i u odnosu na troškove postupka i predmet vratio na ponovno suđenje. U odnosu na dio presude kojim je raskinut sporni ugovor, Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu, pa je ovaj dio presude postao pravosnažan.

3. U ponovnom postupku, Osnovni sud je, presudom broj 96 0 P 029847 07 P od 22. oktobra 2012. godine, odbio i tužbeni i protivtužbeni zahtjev za naknadu štete i protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina. Osnovni sud je naglasio da je u ponovljenom postupku pošao od činjenice da je pravosnažno odlučeno da se raskida sporni ugovor iz osnova propisanog odredbom člana 133. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je zaključio da „sud u ponovnom postupku nije mogao da daje drugačije činjenične razloge i pravnu kvalifikaciju tih činjenica u odnosu na one koje su navedene u dijelu odluke suda o raskidu ugovora“. Stoga je o zahtjevima parničnih strana za naknadu štete odlučio primjenom odredaba člana 133. ZOO budući da je po tom osnovu pravosnažno raskinut sporni ugovor.

4. U odnosu na zahtjev za naknadu štete, Osnovni sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete, o čemu je dao detaljno obrazloženje (vidi str. 9-11 prvostepene presude). Naročito, Osnovni sud je istakao da je članom 133. stav 5. ZOO izričito propisan osnov za potraživanje obima naknade štete, a formulisan je „kao mogućnost traženja pravičnog dijela naknade štete koju strana koja nije tražila raskid ugovora trpi zbog raskida“. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, ova odredba ne predviđa odgovornost za naknadu štete u smislu štetne radnje ugovorne strane koja je tražila raskid, nego je „dovoljno da je nastala šteta koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa raskidom ugovora i da strana koja nije tražila raskid trpi štetu“. Dalje, primjenom iste odredbe ZOO, Osnovni sud je odbio i apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je apelant taj koji je protivtužbenim zahtjevom tražio raskid ugovora, te da je taj njegov zahtjev usvojen i ugovor pravosnažno raskinut primjenom odredbe člana 133. stav 1. ZOO. To, kako je dalje naveo sud, „ima refleksiju i na potraživanje naknade štete“, zato što po članu 133. stav 5. strana koja je tražila raskid ugovora nije aktivno legitimisana za postavljanje zahtjeva za naknadu štete, već je legitimisana samo druga ugovorna strana, u konkretnom slučaju tužitelj.

5. Osnovni sud je odbio i apelantov zahtjev za predaju u posjed sporne nekretnine, obrazloživši da se takav zahtjev može postaviti samo kad prestane pravni osnov po kojem tužitelj drži sporne nekretnine, a u konkretnom slučaju je na spornim nekretninama u zemljišnim knjigama upisano pravo građenja u korist tužitelja. Stoga, kako je zaključio Osnovni sud, apelant može uspjeti sa ovakvim zahtjevom „tek nakon što dokaže da je pravo građenja tužitelja na spornim nepokretnostima iz zemljišne knjige izbrisano“. Tek tada će tužitelj izgubiti „sva stvarna prava na predmetnim nekretninama u skladu sa članom 86. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), pa će izgubiti i „pravo na držanje nepokretnosti (ako ih još uvijek drži u posjedu).“ Također, Osnovni sud je naveo da se ne može u sudskom postupku razmatrati dio apelantovog tužbenog zahtjeva da tuženi oslobodi sporne nekretnine od lica i stvari zato što se, po apelantovoj tvrdnji, radi o nelegalnoj gradnji, budući da nije u nadležnosti suda da nalaže uklanjanje bespravno izgrađenih objekata.

6. Apelacioni sud je, presudom broj 96 0 P 029847 13 Gž od 19. decembra 2013. godine, djelimično usvojio tužiteljevu žalbu, pa je obavezao apelanta da tužitelju isplati naknadu štete u ukupnom iznosu od 675.828 KM, prema stavkama detaljno navedenim u izreci drugostepene presude, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu tužiteljevu žalbu je odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Osim toga, Apelacioni sud je odbio apelantovu žalbu u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev i u tom dijelu je potvrdio prvostepenu presudu. U vrlo detaljnom obrazloženju, Apelacioni sud je između ostalog istakao da nisu osnovani žalbeni navodi koje su isticali i apelant i tužitelj o tome da njihovi zahtjevi za naknadu štete nisu trebali biti raspravljeni po članu 133. ZOO, te da je u odnosu na to pitanje Osnovni sud usvojio pravilan zaključak i dao dovoljno obrazloženje, koje je prihvatio i Apelacioni sud. Naročito je naglašeno da parnične stranke nisu u žalbama protiv prvostepene presude od 29. marta 2010. godine ni osporavale dio te presude kojom je ugovor raskinut, tako da je taj dio postao pravosnažan. Zbog toga je, prema stavu Apelacionog suda, Osnovni sud u ponovnom postupku pravilno zaključio da se o zahtjevima za naknadu štete parničnih stranaka „ne može odlučiti primjenom načelnih odredbi [ZOO] koje propisuju obavezu naknade ugovorne štete, već isključivo temeljem pravila o naknadi štete u situaciji kada nastupe promijenjene okolnosti u smislu odredbe člana 133. istog zakona.“ Također, Apelacioni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno raspravio i odlučio o tome da prema članu 133. stav 5. ZOO apelant nije aktivno legitimisan da potražuje štetu u smislu tog člana, budući da je ugovor raskinut po njegovom zahtjevu. U odnosu na apelantov zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina, Apelacioni sud je također naveo da apelant žalbenim navodima nije na bilo koji način doveo u pitanje pravilnost prvostepene odluke u tom dijelu. Naprotiv, obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud u cijelosti je prihvatio i Apelacioni sud (vidi str. 9-10. drugostepene presude).

7. Osim toga, Apelacioni sud je detaljno obrazložio razloge zbog kojih je utvrdio da dosuđeni iznos od 675.828 KM predstavlja pravičan dio štete koji apelant mora naknaditi tužitelju, što je detaljno obrazložio (vidi str. 8-10. drugostepene odluke). Naročito, Apelacioni sud je obrazložio da je, prema utvrđenju prvostepenog suda, koji je zasnovan „na neosporenom nalazu“ odgovarajućeg vještaka, dosuđeni iznos predstavlja „novčani ekvivalent radova koje je tužitelj prije zabrane od strane tuženog obavio [...] i kod činjenice da je konkretne radove tužitelj obavio prije izdavanja građevinske dozvole, čime je postupio suprotno odredbi tada važećeg člana 84. Zakona o prostornom uređenju“. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je tačno da je naknadno tužitelju izdata građevinska dozvola, pa iako to ne legalizuje sve preduzete radnje tužitelja, sud je zaključio da kod ocjene iznosa pravičnog dijela štete, u smislu člana 133. stav 5. ZOO, treba „uzeti u obzir da su nakon raskida, izdaci tužitelja učinjeni u pogledu izvedenih radova, evidentna šteta za njega koja je očigledno i nedvojbeno nastupila kao posljedica njegovog nastojanja da ugovorom preuzete obaveze izvrši u ugovorenom roku.“ Također, Apelacioni sud je u vezi sa ovim istakao da se mora uzeti u obzir i to da je tužitelj blagovremeno podnio zahtjev nadležnom organu za izdavanje građevinske dozvole, te da je njegovom zahtjevu udovoljeno ali „nakon proteka zakonom propisanog roka više od dvije godine“. Istovremeno, Apelacioni sud je naveo da tužitelj ne može osnovano potraživati naknadu štete zbog izgubljene dobiti, budući da se kod ocjene šta predstavlja šteta u smislu odredbe člana 133. stav 5. ZOO „može govoriti samo o šteti koja je u momentu raskida 'materijalizovana', odnosno o šteti koja u momentu raskida za ugovornu stranu koju nije zahtijevala raskid egzistira“.

8. Revizije koje su parnične stranke izjavile protiv drugostepene presude, odbijene su osporenom presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 029847 14 Rev od 20. aprila 2015. godine. Apelacioni sud je u obrazloženju revizijske odluke naročito ukazao da su i apelant i tužitelj u revizijama uglavnom iznijeli navode o činjenicama koje su utvrđene i navedene u obrazloženju prvostepene odluke, te da su iznijeli iste navode koje su iznijeli i u žalbi protiv prvostepene odluke, koji se tiču primjene člana 133. ZOO. Apelacioni sud je također zaključio da su neosnovane tvrdnje parničnih stranaka o tome da nižestepeni sudovi nisu vezani za razloge raskida ugovora koji su utvrđeni u presudi od 29. marta 2010. godine, kojom je ugovor pravosnažno raskinut na apelantov zahtjev. Naime, kako je obrazloženo, kad sud raskine ugovor zbog promijenjenih okolnosti, kao što je u konkretnom slučaju učinio i kada je takav raskid postao pravosnažan, onda sud o posljedicama tog raskida može odlučivati „samo u konotaciji razloga zbog kojih je ugovor raskinut“, odnosno na osnovu odredaba ZOO koje regulišu pitanje posljedica takvog raskida ugovora. Apelacioni sud je dalje naveo da je, u slučaju raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ugovor raskinut „upravo zato da bi pogođena strana izbjegla štetne posljedice, pa se ugovor i raskida zbog izbjegavanja štetnih posljedica za jednu stranu (ovdje je to [apelant], ali istovremeno time se nanosi šteta drugoj strani (ovdje je to tužitelj) uprkos činjenici da ni jedna strana nije skrivila događaj zbog kojeg je ugovor raskinut.“ Da posljedice takvog raskida ne bi snosila samo jedna strana, „ali i da bi se ravnomjerno raspodijelile te posljedice“, u odredbi člana 133. stav 5. ZOO je propisana obaveza pogođene strane, u konkretnom slučaju apelanta, da tužitelju naknadi pravični dio štete koju trpi zbog raskida ugovora. Također, revizijski sud je u cijelosti prihvatio i obrazloženje nižestepenih sudova u odnosu za apelantov zahtjev da mu tužitelj preda u posjed spornu nekretninu. U vezi s tim je sud obrazložio da iako je apelant svoj zahtjev postavio u obliku vlasničke tužbe, „budući da je na tom zemljištu osnovano i u zemljišnu knjigu upisano pravo građenja, a da je kao nositelj [tog prava] upisan tužitelj“, te budući da je to pravo upisano kao teret na zemljištu, „tužitelj uživa jednaku zaštitu“ i apelant najprije mora dokazati pred sudom da je to pravo građenja izbrisano kao teret na zemljištu, odnosno da je tužitelj prestao biti nosilac prava građenja“. Tek tada, kako je obrazloženo, apelant može „sa uspjehom podići vlasničku tužbu i ishoditi predaju navedenog zemljišta u posjed.“

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, naime, smatra da je izreka presude kontradiktorna zato što je tužitelju dosuđena materijalna šteta, dok se u obrazloženju govori o „pravičnom dijelu štete“; da je obrazloženje odluke „konfuzno i nejasno“; da tužitelj nije nikada ni postavio zahtjev za isplatu „pravičnog dijela štete“, odnosno da se sud nije kretao u granicama tužbenog zahtjeva; kao i da ni apelant ni tužitelj nisu tražili raskid ugovora po osnovu člana 133. stav 5. ZOO, a da je sud odlučio o naknadi štete upravo po tom osnovu. U vezi sa posljednjim, apelant navodi da je sud istakao kao apelantov propust to što se on nije žalio na dio presude o raskidu ugovora. Međutim, kako dalje navodi, apelant nije imao interesa da se žali na taj dio presude jer je u tom dijelu on „uspio sa svojim protivtužbenih zahtjevom“, pa je u ponovnom postupku isticao „da je sud trebao raskinuti ugovor po članu 124. a ne po članu 133. stav 5.“ Apelant navodi da bi izreka presude o raskidu ugovora „bila u svakom slučaju ista“, tako da nije imao interesa da „osporava obrazloženje u vezi sa tim dijelom“. Dalje, apelant u velikom dijelu ponavlja navode koje već iznosio u žalbi i u reviziji, a ti navodi se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, pa ih Ustavni sud ovdje neće ponavljati. Apelant također navodi da prema članu 41. stav 1. Zakona o vlasništvu, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, ističući da je upravo to i tražio protivtužbenim zahtjevom, te da smatra da je pogrešan stav sudova da treba čekati da tužitelj izgubi sva stvarna prava na spornoj nekretnini, već samo mora dokazati da je vlasnik i da je stvar u faktičkoj vlasti tužitelja. U ostalom dijelu, apelant uglavnom iznosi činjenično stanje i navode o tome zašto smatra da je sud pogrešno cijenio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

Relevantni propisi

10. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 133.

[...] (5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

11. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“, br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) relevantne odredbe glase: Član 86 (1) Pravo građenja prestaje kada bude izbrisano kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom i kao posebno zemljišnoknjižno tijelo.

[...]

12. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih apelantovih navoda koje je on ponovio i u apelaciji. Naročito, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno obrazložili zbog čega se u konkretnom slučaju o zahtjevu za naknadu štete, koji su postavili i tužitelj i apelant, moglo odlučivati samo na osnovu člana 133. stav 5. ZOO, budući da je nesporno da je po tom osnovu pravosnažno raskinut ugovor između apelanta i tužitelja. Iako se ovi apelantovi prigovori odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je potrebno naglasiti da apelant nije osporavao raniju presudu u dijelu u kojem je raskinut ugovor, pa je stoga ta presuda u tom dijelu postala pravosnažna. Dakle, sudovi su se u ponovnom postupku, u odnosu na naknadu štete, mogli kretati samo u opsegu u kojem im to dozvoljava odredba člana 133. stav 5. ZOO, jer su imali pravosnažnu odluku o raskidu ugovora upravo po tom osnovu. Ustavni sud u ovakvom slučaju ne može ulaziti u razloge zbog kojih je ugovor raskinut po tom osnovu, jer i njega obavezuje pravosnažna sudska odluka koja o tome postoji. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti ni apelantove navode da nije bitno iz kojih razloga je ugovor raskinut i da se u ponovnom postupku moglo o naknadi štete odlučivati primjenom općih odredaba ZOO kojima je propisana obaveza naknade ugovorne štete. Naime, kako je već rečeno, ugovor je raskinut po osnovu člana 133. stav 1, pa se u slučaju takvog raskida ugovora primjenjuju odredbe o naknadi štete na način koji je izričito propisan stavom 5. tog člana, što su sudovi i učinili i detaljno obrazložili. U takvom slučaju, apelant, kao ugovorna strana koja je tražila raskid ugovora, nema pravo zahtijevati naknadu štete, kako su to sudovi također detaljno obrazložili. Isto se odnosi i na apelantov prigovor o proizvoljnoj primjeni prava u odnosu na odbijanje njegovog zahtjeva za predaju u posjed spornih nekretnina dok na tim nekretninama postoji upisano pravo građenja u korist tužitelja. Naime, u tom slučaju sudovi su primijenili odredbu člana 86. stav 1. Zakona o vlasništvu koja izričito propisuje da pravo građenja prestaje tek kada bude izbrisano kao teret na zemljištu u pitanju, o čemu su također dali detaljna i jasna obrazloženja. Osim toga, Ustavni sud smatra da su i u odnosu na visinu dosuđenog „pravičnog dijela naknade štete“ iz člana 133. stav 5. sudovi dali detaljna i zadovoljavajuća obrazloženja koja su već iznesena u ovoj odluci, pa ih nema potrebe ponavljati i u ovom dijelu.

16. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3374/15 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio