Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1637/16 (Ž. J.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1637/16
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1637/16, rješavajući apelaciju Željka Jovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. veljače 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Željka Jovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 007515 15 Kž 7 od 28. siječnja 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 007515 15 K od 28. rujna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Slobodan Perić, odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 11. travnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 007515 15 Kž 7 od 28. siječnja 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 007515 15 K od 28. rujna 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužiteljstvo) zatraženo je 18. listopada 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužiteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. do 25. listopada 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007515 15 K od 28. rujna 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za počinjenje navedenog kaznenog djela Okružni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je u spornom događaju u noći sa 1. na 2. kolovoza 1993. godine u selu Liskovac u općini Gradiška, za vrijeme oružanog sukoba, kao posljedica upotrebe vatrenog oružja smrtno stradalo pet civila (M. R., S. R., Š. R., A. T. i E. T.), dvoje civila je teško ozlijeđeno (E. R. i Mi. R.), Sa. R. je višestruko silovana od učesnika događaja, te da su svi civili bili bošnjačke nacionalnosti. Nadalje, Okružni sud je naveo da je sporno kakva je bila apelantova uloga u tim događajima, odnosno je li zajedno sa S. L., S. V. i Ž. S. i još dvije NN osobe, kao supočinitelj učestvovao u izvršenju predmetnog kaznenog djela. U svezi sa time, Okružni sud je naveo su svi saslušani svjedoci suglasni da su se te večeri apelant, S. L., S. V. i Ž. S. i drugi nalazili u kavani, da su pili, da su tom prilikom kod sebe pištolje imali S. V. i Ž. S. i apelant, te da su u jednom trenutku S. V., Ž. S., M. M. i apelant otišli u selo Lipovac. Svjedoci S. L. (koji je pravomoćno osuđen za predmetno kazneno djelo) i D. N. (koji je pravomoćno oslobođen za predmetno kazneno djelo) naveli su da su se iz tog smjera čuli pucnjevi i da su i oni kasnije krenuli za njima te da su dolaskom na lice mjesta od svjedoka M. M. (kojemu je tužiteljstvo u istrazi dalo imunitet) čuli „da one budale“ misleći na S. V., Ž. S. i apelanta, divljaju po kućama. Svjedok S. L. je izjavio da je vidio smrtno nastradale i da je reagirao prema apelantu u smislu „što to čini“. U tom dvorištu iza kuće vidio je djevojku Sa. R. koja je u gornjem dijelu bila naga, te Ž. S., S. V., jednu osobu u mantilu i jednog vojnika, a ubrzo nakon toga je došao i apelant. Nije vidio čin silovanja, ali je djevojka zapomagala da je puste, a kad je apelant došao nešto je rekao i pokušao pucati djevojci iznad glave, ali pištolj nije opalio. Ove relevantne činjenice potvrdio je i svjedok D. N., kao i oštećene koje su detaljno opisale predmetni događaj koji se desio pored njihovih kuća. Tako su oštećene E. R., DŽ. R. i Sa. R. opisujući kritični događaj navele da su one zajedno sa ostalim članovima obitelji kritične večeri bile u potkrovlju kuće. Nakon što su razbili prozor, u kuću su ušla dvojica mlađih osoba sa pištoljima, jedan u crvenoj majici i malo viši i jedan niži, njihovog oca M. R. su tukli kantama za mlijeko, pa ih sve onda otjerali u prizemlje kuće tražeći novac i tom prilikom su ranjene oštećene E. R. i Mi. R. koja je bila dijete, dok su M. R. istjerali napolje i vani se čula pucnjava. Ujutro su u dvorištu vidjeli mrtve M. R., S. R. i Š. R. Okružni sud je istaknuo da posebno treba naglasiti da je prema tvrdnji oštećene Sa. R. apelant bio malo viša osoba u crvenoj majici, da je sa pištoljem bio u potkrovlju iste kuće, a zatim u prizemlju i da je u nju uperio pištolj dok je bila više puta silovana, mada ga tada nije znala. Svjedok S. L. je naveo da je apelant, koji je bio naoružan pištoljem, pucao u jednu civilnu osobu i da je primjenjivao mjere zastrašivanja prema oštećenima. Čak je apelanta prilikom svjedočenja po glasu prepoznala E. R. te je navela da je apelant cijelo vrijeme bio u kući i da je upotrebljavao oružje. U svezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da je smrt tri osobe M. R., S. R. i Š. R. nastala u kritičnom događaju kao rezultat upotrebe vatrenog oružja – pištolja i da nema nikakve sumnje da je kritičnom prilikom apelant bio u toj kući naoružan pištoljem, da je zajedno sa S. V., Ž. S., S. L. i još dvije nepoznate osobe za vrijeme oružanog sukoba u BiH i u općini Gradiška prema civilnom stanovništvu bošnjačke narodnosti primjenjivao mjere zastrašivanja i tako ugrozio njihov život i tjelesni integritet. Također, nema nikakve sumnje da je apelant postupao kao supočinitelj prilikom silovanja Sa. R., jer dok je oštećena silovana apelant je u predjelu njene sljepoočnice uperio pištolj na koji način je primijenio silu za vršenje obljube čime je omogućio drugoj osobi da izvrši silovanje. Pored navedenog, iz iskaza svjedoka također je utvrđeno da je apelant nakon prvog događaja zajedno sa drugim osobama otišao do kuće obitelji T. i da su tom prilikom života lišeni A. T. i E. T. Učešće apelanta kao supočinitelja u tom događaju opisali su svjedoci M. M., S. L. i D. N. koji su naveli da je apelant zajedno sa drugim supočiniteljima nakon poduzetih radnji u kući obitelji R. otišao do kuće obitelji T., te da su sa apelantom bile još četiri osobe, upravo oni koji su bili i prilikom prvog događaja u kući R. Taj događaj je detaljno opisala oštećena Sai. V. kao neposredan očevidac događaja i koja je potvrdila da su tom prilikom od navedenih izvršitelja života lišeni njen muž A. T. i svekrva E. T. Dakle, očigledno je da su i u ovom događaju smrtno stradale dvije civilne osobe bošnjačke nacionalnosti, a u tom događaju apelant je sudjelovao kao supočinitelj.
7. Razmatrajući vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka, Okružni sud je naveo da je analizom i ocjenom dokaza optužbe, posebno iskaza oštećenih kao neposrednih očevidaca događaja čije su tvrdnje potvrđene iskazima S. L., M. M. i D. N., te materijalnim dokazima, zaključio da su ti iskazi objektivni i istiniti. Neke različitosti u opisu same radnje silovanja od S. L. i oštećene Sa. R. nisu od bitnog značaja, jer sam redoslijed radnji oko ove inkriminacije nije od značaja za konačni zaključak suda, da je oštećena Sa. R. više puta silovana, a tom djelu je neposredno doprinio i sam apelant prisiljavajući oštećenu na obljubu od drugog supočinitelja. Osim toga, iskazi svjedoka S. L., M. M. i D. N. su objektivni, oni su u bitnim elementima potvrđeni iskazima oštećenih i materijalnim dokazima i ne postoji niti jedan argument apelantove obrane kojom bi se diskreditirali ovi iskazi. Nije od značaja činjenica da je S. L. već pravomoćno osuđen za ovo djelo, D. N. oslobođen, a M. M. dobio imunitet, jer su ti svjedoci prije svjedočenja bili upozoreni na posljedice davanja lažnog iskaza. Nasuprot tome, apelantov iskaz je neuvjerljiv i iskonstruiran. On je u suprotnosti sa činjeničnim utvrđenjem ovog suda, pa se jedino može ocijeniti u smislu izbjegavanja njegove kaznene odgovornosti. Uostalom, apelant je priznao da je kritične večeri bio sa ostalim supočiniteljima, a što se tiče daljnjeg dešavanja on sebe isključuje u pogledu same radnje, a ostali učesnici događaja tvrde suprotno (S. L., M. M. i D. N.).
8. U svezi sa apelantovim prijedlogom za suočavanje, Okružni sud je naveo da nije povrijedio odredbe članka 150. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), a koje se tiče suočavanja optuženog sa svjedocima, jer obrana nije iznijela opravdane razloge za ovu procesnu radnju. Osim toga, sve relevantne činjenice su već bile utvrđene, pa bi tako suočavanje bilo bespredmetno i išlo na odugovlačenje postupka, zbog čega vršenje te radnje nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke.
9. Odlučujući o vrsti i visini kaznene sankcije, Okružni sud je naveo da je kod apelanta ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi da kazna bude manja ili veća, odnosno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Od olakšavajućih okolnosti ocijenio je apelantovu starosnu dob u vrijeme izvršenja kaznenog djela (22 godine), da je otac jednog djeteta, a od otežavajućih okolnosti da je više godina bio nedostupan organima gonjenja. Imajući u vidu visok stupanj kaznene odgovornosti kod apelanta koji je izražen izravnim umišljajem, izraženu upornost pri izvršenju djela, pobude iz kojih je djelo učinjeno odnosno da je učinjeno bez bilo kakvog povoda od oštećenih, jačinu povrede zaštićenog dobra, te nastalu posljedicu, sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, jer smatra da se tom kaznom postiže svrha kažnjavanja, kako specijalna tako i generalna prevencija.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 007515 15 Kž 7 od 28. siječnja 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog suda.
11. Vrhovni sud je u svezi sa apelantovim žalbenim tvrdnjama kojima je ukazivao na povredu prava na obranu naveo da su svi izneseni prigovori žalbe po ovoj osnovi neutemeljeni. Naime, u svezi sa apelantovim tvrdnjama da je onemogućen da ispita svjedoke M. M., S. L. i D. N., Vrhovni sud je ukazao da iz tonskog zapisa sa glavnog pretresa od 29. travnja 2015. godine proizlazi da je obrani omogućeno da nakon izravnog ispitivanja navedene svjedoke unakrsno ispita, što je obrana i učinila u mjeri u kojoj je ocijenila potrebnim. Što se tiče prigovora da je prvostupanjski sud odbio prijedlog branitelja za suočenje svjedoka sa apelantom uz obrazloženje da ZKPRS ne dopušta to suočenje, taj prigovor je utemeljen jer odredba članka 150. stavak 2. ZKPRS propisuje da se tijekom postupka svjedok može suočiti sa drugim svjedocima i osumnjičenicima, odnosno optuženicima. Dakle, prema ZKPRS, nije isključena mogućnost suočenja svjedoka sa apelantom, ali to nije obveza suda, što znači da se ta radnja može izvršiti na glavnom pretresu ako se ocijeni da je to potrebno, pa izneseni prigovor obrane se može razmatrati eventualno u žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne u osnovi pobijanja presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Prigovor obrane da sud nije naložio Okružnom javnom tužiteljstvu da obrani predoči zapisnik o prepoznavanju koje je vršila oštećena Sa. R. također nije utemeljen, jer ovaj dokaz na glavnom pretresu nije ni izvodio tužitelj, a obrani, ukoliko je ocijenila da je to potrebno, nije onemogućeno da taj zapisnik pribavi i izvede kao svoj dokaz na glavnom pretresu.
12. Glede apelantovih žalbenih navoda kojima je prigovarao iskazima svjedoka M. M., S. L. i D. N., ukazujući na razlike u njihovim iskazima u pogledu određenih činjenica, Vrhovni sud je naveo da obrana nije obrazložila u čemu se te razlike manifestiraju i odnose li se one na odlučne činjenice. Pobijana presuda je u obrazloženju iznijela sadržaj iskaza ovih svjedoka, a onda ih ocijenila pojedinačno, te i u svezi sa drugim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, te takvom ocjenom, koju i taj sud smatra pravilnom, izvela konačan zaključak da je apelant kao supočinitelj sa osobama navedenim u izreci pobijane presude učinio kaznena djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. a u svezi sa člankom 22. KZSFRJ. Također, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i apelantovo svjedočenje na glavnom pretresu i doveo ga u svezu sa iskazima svjedoka optužbe, te obrazložio zašto to svjedočenje nije prihvatio.
13. Najzad, u odnosu na apelantove tvrdnje kojima je pobijao odluku o kazni, Vrhovni sud je naveo da je kazna zatvora u trajanju od 10 godina u svemu primjerena težini učinjenog djela, stupnju apelantove kaznene odgovornosti i okolnostima u kojima je ono učinjeno. Za kazneno djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana je kazna zatvora najmanje pet godina, a u visini izrečene kazne došle su do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio kod apelanta, one su pravilno ocijenjene u skladu sa općim pravilima o odmjeravanju kazne. Manjom kaznom od izrečene ne bi se mogla ostvariti svrha kažnjavanja, imajući u vidu i težinu posljedice koja je nastupila, pet osoba je lišeno života, a dvije osobe su zadobile teške tjelesne ozljede.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer je onemogućen da unakrsno ispita svjedoke M. M., D. N. i S. L., zatim jer je odbijen njegov prijedlog za suočenje sa navedenim svjedocima i zbog toga što je odbijen njegov prijedlog da sud obveže Okružno javno tužiteljstvo da objelodani dokaze koji idu u njegovu korist, kao što je zapisnik o prepoznavanju od oštećene Sa. R. koja apelanta nije prepoznala kao osobu koja je sudjelovala u izvršenju kaznenog djela. Apelant dalje tvrdi da je sud prilikom ocjene dokaza ocijenio samo dokaze koji idu na njegovu štetu, dok je sve ostale dokaze zanemario, te da je povrijedio načelo in dubio pro reo. Naime, apelant smatra da su redoviti sudovi zaključak u pogledu izvršenja djela temeljili na izjavama supočinitelja, i to M. M., D. N. i S. L. koji su bili motivirani izbjegavanjem vlastite kaznene odgovornosti. Također, apelant tvrdi da su navedeni svjedoci dali suprotne izjave, a sud je iz njihovih izjava analizirao samo ono što njega tereti, pa je ostalo sporno tko je od prisutnih izvršio koju radnju i na koji način. Prema apelantovom mišljenju, neshvatljiv je stav suda u pogledu izjave oštećene E. R. koja je izjavila da apelanta poznaje po glasu, a u iskazu na glavnom pretresu je navela da od straha nije ni osjetila da je ranjena niti je čula pucnjeve. Najzad, apelant pobijajući odluku o kazni ukazuje da je bio najmlađi među supočiniteljima, da je iz vojske otpušten zbog psihičkih bolesti, da nikada ranije nije osuđivan i da na njegovoj strani postoji daleko više olakšavajućih okolnosti nego na strani S. L. kojemu je izrečena ista kazna. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine obje pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je u pobijanoj presudi detaljno odgovoreno na sve prigovore iznesene u žalbi u svim osnovama pobijanja presude, pa taj sud smatra da navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje nisu utemeljeni.
16. Okružni sud smatra da su u predmetnom kaznenom postupku u cijelosti poštovana apelantova prava koja mu garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija i da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Okružno javno tužiteljstvo je istaknulo da sud može dopustiti suočenje svjedoka sa optuženim ako je optuženi saslušan u svojstvu svjedoka, kao i da postoji mogućnost suočenja svjedoka ako daju različite iskaze o bitnim stvarima radi razjašnjenja i utvrđenja činjenica. U svezi sa davanjem imuniteta, Okružno javno tužiteljstvo je navelo da je u ovom postupku imunitet dat zakonito i tu tužiteljstvo ne vidi nikakvu povredu. Najzad, Okružno javno tužiteljstvo smatra da su neutemeljene apelantove tvrdnje da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo, jer u ovome postupku postoji veći broj dokaza na kojima se temelji apelantova krivica i nema ključnih činjenica da su u sumnji a terete apelanta, pa da bi se trebale ocijeniti u prilog apelantu. Iz navedenih razloga je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; […], ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. stavak 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Dvojbu glede postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika.
Jednakost u postupanju Članak 14.
(1) Sud je dužan stranke i branitelja tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti glede pristupa dokazima i njihovoj izvedbi na glavnomu pretresu.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su da sa jednakom pozornošću ispituju i ustvrđuju činjenice koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Članak 15.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju Članak 55. st. (3), (4) i (5) (3) Nakon podizanja optužnice, branitelj, osumnjičenik, odnosno optuženik imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudac, odnosno vijeće, kao i tužitelj dužni su da, kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid branitelju, osumnjičeniku, odnosno optuženiku.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovoga članka, branitelj, osumnjičenik, odnosno optuženik može izvršiti fotopreslikavanje svih spisa i dokumenata.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Članak 150. stavak (2) (2) Tijekom postupka svjedok se može suočiti sa drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.
Članak 295. stavak (2) (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobijao Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 007515 15 Kž 7 od 28. siječnja 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant pobijanu presudu primio 10. veljače 2016. godine, da je posljednji dan roka od 60 dana za podnošenje apelacije istjecao u nedjelju 10. travnja 2016. godine kada je bio neradni dan, te da je apelant podnio apelaciju prvi naredni dan odnosno 11. travnja 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.[…]
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se da tvrdnjama da mu je to pravo povrijeđeno zbog toga što je sud prilikom ocjene dokaza ocijenio samo dokaze koji idu na njegovu štetu, dok je sve ostale dokaze zanemario, te da je odluku temeljio na izjavama supočinitelja, i to M. M., D. N. i S. L. koji su bili motivirani izbjegavanjem vlastite kaznene odgovornosti i koji su davali kontradiktorne izjave. Zbog toga smatra da mu je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer nije bio u mogućnosti unakrsno ispitati svjedoke tužiteljstva (M. M., N. D. i S. L.), jer je odbijen njegov zahtjev za suočenje sa tim svjedocima i zbog toga što je odbijen njegov prijedlog da se tužiteljstvo obveže da objelodani dokaze koji idu u njegovu korist. Najzad, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i prilikom donošenja odluke o kazni jer nisu ocijenjene sve olakšavajuće okolnosti.
29. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
30. Također, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redoviti sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Europskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za pobijanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. ožujka 2009. godine).
31. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud prije svega ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom, o kojim su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant sudjelovao u počinjenju navedenog kaznenog djela detaljno izložio iskaze saslušanih svjedoka koji su bili neposredni očevici događaja, i to kako svjedoka M. M., D. N. i S. L. tako i oštećenih, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u vezu sa apelantovim tvrdnjama kojima je pobijao sudjelovanje u počinjenju radnji koje su mu stavljene na teret, ali nije pobijao svoje prisustvo spornom događaju. Također, Okružni sud je detaljno razmotrio i apelantove tvrdnje da su svjedoci M. M., D. N. i S. L. bili motivirani izbjegavanjem vlastite kaznene odgovornosti, te je zaključio da su ti iskazi u bitnim elementima potvrđeni iskazima oštećenih i materijalnim dokazima i da ne postoji niti jedan argument apelantove obrane kojim bi se diskreditirali ovi iskazi, te da nije od utjecaja činjenica da je S. L. već pravomoćno osuđen za ovo djelo, D. N. oslobođen, a M. M. dobio imunitet, jer su ti svjedoci prije svjedočenja bili upozoreni na posljedice davanja lažnog iskaza. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Vrhovni sud je razmotrio i apelantove tvrdnje kojima je ukazivao na razlike u iskazima svjedoka M. M., D. N. i S. L. te je zaključio da apelantova obrana nije obrazložila u čemu se te razlike manifestiraju i odnose li se one na odlučne činjenice u svezi sa izvršenjem predmetnog kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna jer redoviti sudovi nisu ocijenili sve olakšavajuće okolnosti, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi i u tom dijelu dali potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke o kazni uzeli u obzir sve okolnosti kod apelanta koje su smatrali značajnim i naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih je zaključeno da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. U svezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženika bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženiku (vidi Europski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na način kako je navedeno u izreci pobijane presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da su zaključci prvostupanjskog vijeća bili predmet dodatnog razmatranja Vrhovnog suda, koji je na jasan i razumljiv način obrazložio svoju odluku kojom je apelantova žalba odbijena kao neutemeljena. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz pobijanih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog kaznenog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženika. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, pa je i u tom dijelu apelacija neutemeljena.
33. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer nije bio u mogućnosti unakrsno ispitati svjedoke tužiteljstva (M. M., N. D. i S. L.) i jer je odbijen njegov zahtjev za suočenje sa tim svjedocima, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi Europski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. studenog 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiteljem, te da mu se omogući da ispita i pobija svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Također, Ustavni sud ukazuje da odredba ovoga članka ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred kaznenim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, točka 68). Institucije Europske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskrecijsko ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženik izričito zahtijevao (vidi Europski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34).
34. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u svezi sa apelantovim prijedlogom za suočavanjem sa svjedocima u obrazloženju presude jasno i argumentirano naveo da su sve relevantne činjenice već bile utvrđene i da apelantova obrana nije iznijela opravdane razloge za ovu procesnu radnju, pa bi tako suočavanje bilo bespredmetno i išlo na odugovlačenje postupka. U svezi sa ovim zaključcima Okružnog suda koji su bili pobijani u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je ukazao da prema ZKPRS nije isključena mogućnost suočenja svjedoka sa apelantom, ali to nije obveza suda, što znači da se ta radnja može izvršiti na glavnom pretresu ako se ocijeni da je to potrebno. Pored navedenog, Vrhovni sud je u pogledu apelantovih prigovora da je onemogućen da ispita svjedoke M. M., S. L. i D. N. ukazao da iz tonskog zapisa sa glavnog pretresa od 29. travnja 2015. godine proizlazi da je obrani bilo omogućeno da nakon izravnog ispitivanja navedene svjedoke unakrsno ispita, što je obrana i učinila u mjeri u kojoj je ocijenila potrebnim. Stoga, imajući u vidu da iz činjeničnog stanja predmeta nema ništa što ukazuje da apelant nije imao mogućnost unakrsno ispitati svjedoke, te da su redoviti sudovi prilikom odbijanja apelantovih prijedloga za suočenje naveli jasne i detaljne razloge za svoje odluke, Ustavni sud ocjenjuje i ove apelantove navode neutemeljenim.
35. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku jer je odbijen njegov prijedlog da se obveže Okružno javno tužiteljstvo da „objelodani“ dokaze koji mu idu u korist, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Europskog suda, načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude dana razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji ga ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Europski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stavak 58, ECHR 2001-X). Zatim, načelo jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje kao šireg koncepta koje također uključuje i fundamentalno pravo da kazneni postupak treba biti adversarni. Pravo na adversarni postupak u kaznenom postupku znači da i tužitelju i optuženom mora biti dana mogućnost da se upoznaju i da komentiraju zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi Europski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. kolovoza 1991. godine, st. 66. i 67, serija A, broj 211). Zatim, članak 6. stavak 1. zahtijeva od tužitelja da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. veljače 2000. godine, stavak 60).
36. Naime, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud razmatrajući ovaj apelantov prigovor naveo da taj dokaz na glavnom pretresu nije ni izvodio tužitelj, a obrani, ukoliko je ocijenila da je to potrebno, nije onemogućeno da taj zapisnik pribavi i izvede kao svoj dokaz na glavnom pretresu. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da odredbama ZKPRS nije propisana obveza tužiteljstva da obrani optuženih dostavlja dokaze koji nisu bili korišteni u optužnici, već da apelantova obrana ima pravo uvida u spis. Iz stanja u spisu ne proizlazi, a niti apelant to tvrdi, da je u konkretnom slučaju zaista tražio uvid u spis tužiteljstva i da mu je to bilo onemogućeno, pa da je Okružni sud u konkretnom slučaju trebao naložiti Okružnom tužiteljstvu da se apelantovoj obrani omogući uvid u spis tužiteljstva. Imajući u vidu navedeno stanje predmeta, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja odluka redovitih sudova nema ništa što ukazuje da apelantu u predmetnom kaznenom postupku nije dana razumna mogućnost da prikupi i iznese dokazni materijal koji je bio u posjedu Okružnog javnog tužiteljstva.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi poštovali svoju obvezu iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, odnosno da su neutemeljeni apelantovi navodi da pobijanim odlukama nije poštovano njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku.
38. Stoga Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. točka d) Europske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. točka d) Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja pobijanih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao drugooptuženog. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redoviti sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman