Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5262/15 (oblAgim Ademi i S. A.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5262/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5262/15, rješavajući apelaciju Agima Ademija i Sameta Ademija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agima Ademija i Sameta Ademija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 008188 15 Rev 2 od 8. septembra 2015.

godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P008188 14 Gž 2od 7. januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Agim Ademi i Samet Ademi (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 26. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 008188 15 Rev 2 od 8. septembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P008188 14 Gž 2od 7. januara 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od „Extra“ d.o.o. iz Cazina (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 6. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 12. aprila i 16. maja 2017. godine, dok tuženi-protivtužilac nije dostavio svoj odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelanti su 1995. godine podnijeli prijedlog Općinskom sudu za izdavanje otkaza sudski ovjerenog ugovora o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni prostor) koji su zaključili 1993. godine kao zakupodavci s tuženim-protivtužiocem kao zakupoprimcem. O prijedlogu apelanata pravomoćno je odlučeno odlukom Vrhovnog suda od 15. januara 1998. godine kojom je tuženom-protivtužiocu naloženo da predmetni prostor preda apelantima u posjed. Međutim, kako je tuženi-protivtužilac u okviru tog postupka 15. jula 1996. godine istakao protivtužbeni zahtjev (kojim je tražio sklapanje kupoprodajnog ugovora i povrat u posjed predmetnog prostora, te naknadu troškova parničnog postupka) formiran je parnični spis, tako da je nakon donošenja konačne odluke o prijedlogu apelanata, u nastavku parničnog postupka, odlučivano isključivo o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca.

6. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 008188 97 P od 28. decembra 2012. godine odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca. Istom presudom tuženi-protivtužilac je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka, dok je ostatak zahtjeva za naknadu troškova postupka apelanata odbijen.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 008188 13 Gž od 16. jula 2013. godine žalba tuženog-protivtužioca je djelimično uvažena, prvostepena presuda, u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog prostora, preinačena, te protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu usvojen tako da su apelanti obavezani da tuženom-protivtužiocu predaju u posjed predmetni prostor. Drugim stavom izreke drugostepene presude uvažene su žalbe apelanata i tuženog-protivtužioca u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Trećim stavom izreke drugostepene presude odlučeno je da se žalba tuženog-protivtužioca u ostalom dijelu protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo zaključenje kupoprodajnog ugovora odbije kao neosnovana i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 20 0 P 008188 13 Rev od 3. marta 2014. godine odbio revizije apelanata izjavljene protiv drugostepene presude.

9. Apelanti su blagovremeno podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda od 3. marta 2014. godine i presude Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 2897/14. Na sjednici Velikog vijeća od 22. marta 2017. godine Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2897/14 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je kao navedena apelacija odbijena neosnovana. Osporeni postupak (troškovi parničnog postupka)

10. Postupajući u skladu s drugim stavom izreke Presude Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine, Općinski sud je donio Presudu broj 20 0 P008188 13 P 2 od 21. jula 2014. godine kojom je obavezao tuženog-protivtužioca da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu od 2.171,60 KM, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka. Također je odbijen zahtjev tužioca-protivtuženog za naknadu troškova parničnog postupka.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je o troškovima postupka odlučeno na osnovu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP). Visina parničnih troškova određena je u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP i odnosi se samo na nužan i potreban trošak. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su apelanti u ovoj parnici u cijelosti uspjeli po tužbi, dok je po protivtužbi stranke tuženi-protivtužilac ostvario djelimični uspjeh. Međutim, po tužbi apelantima je priznat samo iznos od 106,92 KM, pa s obzirom na to da se radi o neznatnom iznosu Općinski sud je istakao da je odluka o troškovima donesena prema uspjehu stranaka po protivtužbi tuženog-protivtužioca s tim da je uzet u obzir i uračunat apelantima i priznati parnični trošak po tužbi u visini od 106,92 KM. S obzirom na djelimičan uspjeh stranaka u parnici (uspjeh apelanata po tužbi 100% i protivtužbi od 66,67 %, tj. 2/3 uspjeha u parnici, te uspjeh tuženog-protivtužioca od 33,33%, tj. 1/3 uspjeha u parnici), Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir troškovnike priložene na predmetni spis prije zaključenja glavne rasprave kako punomoćnika apelanata tako i punomoćnika tuženog-protivtužioca, te je odluku o dosuđenim iznosima zasnovao na stavkama pobliže opisanim u obrazloženju presude.

12. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da i kod djelimičnog uspjeha stranaka u parnici sud mora kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova voditi računa o uspjehu kako tužioca tako i tuženog. Apelanti su imali izdataka za zastupanje ukupno u iznosu od 6.575,92 KM, pa im s obzirom na uspjeh u sporu (66,67%) pripada pravo na razmjernu naknadu u iznosu od 4.384,17 KM. Tuženi-protivtužilac je imao izdataka ukupno u iznosu od 6.640,00 KM, pa mu s obzirom na uspjeh u sporu (33,33%) pripada pravo na razmjernu naknadu u iznosu od 2.213,11 KM. Kad se od ovako obračunatog srazmjernog iznosa troškova apelanata odbije na isti način obračunat srazmjeran trošak tuženog-protivtužioca, dobije se razlika od 2.171,06 KM kao razlika između određenog troška apelanata i tuženog-protivtužioca, slijedom čega je Općinski sud odlučio kao u dispozitivu presude na osnovu člana 387. stav 1, a u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P008188 14 Gž 2 od 7. januara 2015. godine žalba tuženog-protivtužioca je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što se apelanti obavezuju da tuženom-protivtužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 20.467,36 KM, dok je odbijen zahtjev apelanata da im tuženi-protivtužilac naknadi troškove postupka u iznosu od 30.500,97 KM.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prije svega nisu prihvatljivi način i omjer na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio uspjeh stranaka u ovoj parnici, što je od suštinskog značaja za odluku o troškovima parničnog postupka u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni sud je naveo da kod dosude troškova parničnog postupka sud treba cijeniti sve okolnosti, npr. ko je dao povoda za spor, a posebno cijeniti kvalitativni uspjeh u sporu s obzirom na osnov zahtjeva, te onoga što je dosuđeno konačnom odlukom. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u ovom predmetu pravomoćno okončan postupak po tužbi i po protivtužbi tako da se sada u cjelini može sagledati uspjeh parničnih stranaka u sporu. Apelanti su osporavali protivtužbu, a u ovoj parnici presudom Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine obavezani su apelanti da tuženom-protivtužiocu predaju u posjed predmetni prostor, čime je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev zato što je utvrđeno da su parnične stranke 1993. godine zaključile predugovor za kupoprodaju predmetnog poslovnog prostora, da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 220.000,00 DEM, da je tuženi-protivtužilac kao kupac izvršio svoju ugovornu obavezu, da navedeni predugovor ima sve bitne sastojke glavnog ugovora u smislu člana 45. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.

15. Na drugoj strani, Kantonalni sud je naveo da apelanti jesu uspjeli u postupku po tužbi, međutim njihov uspjeh u sporu je ustvari privremen, odnosno trajao je dok se nisu razjasnile i utvrdile sve relevantne okolnosti koje se odnose na navedeni predugovor. U situaciji kada je pravomoćno okončan postupak po tužbi i protivtužbi, Kantonalni sud je istakao da zapaža da su apelanti uspjeli sa tužbom na osnovu ugovora koji je zaključen 1993. godine o zakupu predmetnog prostora. Neposredno nakon zaključenja ugovora o zakupu, odnosno jedan dan nakon zaključenja ugovora o zakupu apelanti kao prodavci su s tuženim-protivtužiocem kao kupcem zaključili predugovor o kupoprodaji predmetnog prostora koji je pravno valjan i koji je u cijelosti izvršen, dok su apelanti sve do kraja parnice osporavali tuženom-protivtužiocu pravo na posjed po osnovu predugovora u smislu osporavanja da on kao kupac nije izvršio isplatu ugovorene kupoprodajne cijene itd. Pošto su ugovorne stranke u ugovoru o zakupu i predugovoru iste, Kantonalni sud je naveo da su apelanti imali neposredna saznanja o tome da jesu zaključili ugovor o zakupu predmetnog prostora koji im je vrlo kratko davao pravo na posjed jer su nakon zaključenja ugovora o zakupu zaključili predugovor o kupoprodaji predmetnog prostora, koji je tuženi-protivtužilac kao kupac izvršio uplatom kupoprodajne cijene u cijelosti.

16. Stoga je Kantonalni sud istakao da su apelanti (dugogodišnjim ustrajnim osporavanjem naprijed navedenog, pri tome istovremeno tvrdeći da imaju valjan pravni osnov za posjed po osnovu ugovora o zakupu) prouzrokovali troškove parničnog postupka, tj. svojim ponašanjem dali su povoda za dugogodišnju parnicu, čime su izazvali troškove parničnog postupka i sebi i tuženom-protivtužiocu. Cijeneći sve navedeno, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio član 386. stav 1. ZPP. Tuženi-protivtužilac je uspio u ovoj parnici u pretežnom dijelu, a zahtjevi za koje je odbijen (presudom Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine) predstavljaju neznatan neuspjeh u sporu cijeneći sve okolnosti slučaja i činjenicu da za ove zahtjeve s kojima je tuženi-protivtužilac odbijen tokom raspravljanja nisu nastali posebni troškovi. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude. Pri tome je Kantonalni sud istakao da visinu troškova čine nagrade za zastupanje, čija je visina odmjerena prema Tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koje su bile na pravnoj snazi kada su pojedine radnje zastupanja preduzete i prema vrijednosti spora. Pored navedenog, troškove parničnog postupka čini i iznos koji je tuženi-protivtužilac predujmio za identifikaciju nekretnina koji su bili potrebni, te troškovi po osnovu sudske takse za protivtužbu, odmjerene prema Tarifi o sudskim taksama koja je bila na pravnoj snazi kada je protivtužba podnesena i sudske takse za prvostepenu presudu o protivtužbi, odmjerene prema Zakonu o sudskim taksama koji je sada na pravnoj snazi i prema vrijednosti spora.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 008188 15 Rev 2 od 8. septembra 2015. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da ne stoji paušalni prigovor apelanata da je u drugostepenom postupku počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana

209. ZPP jer apelanti ne navode o kojoj povredi odredaba parničnog postupka se radi nego se pozivaju na prigovore iz žalbe. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud u obrazloženju drugostepene presude ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe člana 231. ZPP. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je pravilan stav drugostepenog suda kada smatra da je osnovni kriterij, prema kojem se određuje koja je stranka u obavezi da konačno snosi troškove parnice, kriterij uspjeha u parnici, odnosno ishod spora (član 386. st. 1, 2. i 3. ZPP). Odgovornost za uspjeh u parnici i za prouzrokovanje troškova povodom parnice prosuđuje se po objektivnom kriteriju. Ovo stoga što samim pokretanjem parnice, odnosno upuštanjem u raspravljanje tužilac i tuženi su izloženi procesnom riziku da u slučaju gubitka parnice moraju da snose sve svoje troškove, kao i da naknade protivniku u sporu sve troškove koje mu je prouzrokovao. Stoga je Vrhovni sud naveo da parnični sud treba da cijeni sve okolnosti, i to: ko je dao povoda za spor radi utvrđenja koja je stranka svojim držanjem prije i izvan parnice dovela do potrebe da se parnica vodi, povodom kojeg dijela tužbenog zahtjeva su nastali troškovi u pojedinim fazama parnice, tj. da utvrdi kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu jer je stranka koja je izgubila parnicu, ili je samo u neznatnom dijelu uspjela u parnici, dužna konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku. Kako je u konkretnom slučaju pravomoćno okončan postupak po tužbi i protivtužbi, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav drugostepenog suda kada smatra da se sada u cjelini može sagledati uspjeh stranaka u sporu.

19. Naime, Vrhovni sud je istakao da ukupni troškovi apelanata po tužbi, s kojom su u cijelosti uspjeli u sporu, iznose 106,92 KM, te su oni neznatni u odnosu na troškove koji su nastali po protivtužbenom zahtjevu. S obzirom na to da je parnica nastavljena po protivtužbi tuženog-protivtužioca i da su sve daljnje troškove apelanata (iznose 30.500,97 KM) svojom krivicom prouzrokovali apelanti (jer je tuženi-protivtužilac bio prinuđen da godinama vodi spor po protivtužbi), te kod okolnosti da je tuženi-protivtužilac u pretežnom djelu uspio sa svojim protivtužbenim zahtjevom, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nije osnovan zahtjev apelanata da im tuženi-protivtužilac naknadi troškove parničnog postupka u navedenom iznosu. Kako su apelanti dali povoda za vođenje spora po protivtužbenom zahtjevu u kojem je u pretežnom dijelu tuženi-protivtužilac uspio, Vrhovni sud je istakao da su apelanti shodno odredbi člana 386. stav 1. ZPP pravilno obavezani da tuženom-protivtužiocu naknade troškove postupka u ukupnom iznosu od 20.467,36 KM, čija je visina obračunata u skladu s važećom Advokatskom tarifom koja je bila na snazi u vrijeme preduzimanja parničnih radnji. S obzirom na to da su svi ostali prigovori revizije apelanata neosnovani, kao i paušalni prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, Vrhovni sud je naveo da ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 248. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također su naveli da su im prekršena prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija) i člana 2. stav 3. i člana

26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).

21. Naime, povredu navedenih prava apelanti vide u načinu na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi odlučivanja o troškovima postupka. U vezi s tim oni ističu da Kantonalni i Vrhovni sud nisu cijenili sve dokaze, odnosno okolnosti od značaja za donošenje odluke o troškovima u konkretnom slučaju, kao i da navedeni sudovi nisu vodili računa o uspjehu parničnih stranaka u ovoj parnici. Prema mišljenju apelanata, tuženi-protivtužilac je izgubio spor, dok je proizvoljan stav drugostepenog suda da je tuženi-protivtužilac kvalitativno uspio u predmetnoj pravnoj stvari, a da su apelanti dali povoda za spor. Navedenim stavovima su, prema ocjeni apelanata, Kantonalni sud i Vrhovni sud protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i ZPP stavili apelante u neravnopravan položaj pred zakonom i donijeli osporene odluke na njihovu štetu. Slijedom navedenog, apelanti traže da se utvrdi povreda navedenih prava, te ukinu osporene odluke i predmet vrati Općinskom sudu da po hitnom postupku donese meritornu odluku.

II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima iz obrazloženja osporene odluke tog suda, te da smatra da nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali, niti je primjena prava bila proizvoljna.

23. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud o navodima apelacije odluči na osnovu stanja spisa predmeta.

24. Općinski sud je naveo da se ne može izjasniti o navodima apelacije budući da taj sud nije mogao utjecati na odluku drugostepenog suda koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda. V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Dio prvi

OSNOVNE ODREDBE

I - OSNOVNA NAČELA

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

XXIV – TROŠKOVI POSTUPKA

1. Parnični troškovi Član 386. st. 1, 2. i 3.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

Član 387. stav 1.

1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 008188 15 Rev 2 od 8. septembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti pobijaju osporene odluke, tvrdeći da su njima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 13. Evropske konvencije, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, kao i čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije i član 2. stav 3. i član 26. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju se na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon odluke u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. septembra 1997. godine, stav 29). U konkretnom slučaju radi se o sporu koji se tiče troškova postupka, dakle predmetna apelacija se tiče „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, stav 18. i AP 1281/06 od 11. marta 2008. godine, stav 20, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Naime, apelanti smatraju da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet osporenog postupka odluka o troškovima parničnog postupka koji je u sebi sadržavao više zahtjeva, odnosno jedan tužbeni i više protivtužbenih zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se pred redovnim sudovima od odlučnog značaja postavilo pitanje uspjeha parničnih stranaka u ovom sporu. Iako ZPP ne sadrži odredbe kojima je regulirano šta se smatra djelimičnim uspjehom parnici (vidi, ibid., Odluka broj AP 536/04, stav 22), Ustavni sud je zauzimao stav da je, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici, na redovnim sudovima da tumače odredbe navedenog zakona u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti i uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku (vidi, ibid. AP 536/04, stav 23). Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na stav iz svoje prakse zauzet u predmetu broj AP 2422/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, stav 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem „[…] pravo na naknadu troškova postupka po svojoj suštini ima akcesorni karakter, te odluka o glavnoj stvari praktično determinira odlučenje suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi člana 386. stav 1. ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove. Dakle, osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obavezna nadoknaditi parnične troškove jeste uspjeh u parnici. Prema načelu rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, pa je zbog toga parnicu izgubio, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je dala povoda za njeno održavanje povredom subjektivnih prava, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku“.

37. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, a cijeneći osnovanost zahtjeva parničnih stranaka za dosudu troškova parničnog postupka, Općinski sud je zauzeo stav da uspjeh apelanata u sporu (sagledavajući parnicu u cjelini ) iznosi 66/67%, a da uspjeh tuženog-protivtužioca iznosi 33,33%. Na drugoj strani, redovni sudovi su u nastavku postupka po žalbi i reviziji zauzeli stav da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu čl. 386. stav 2. i 387. stav 1. ZPP u načinu i omjeru utvrđivanja uspjeha stranaka u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, Kantonalni sud i Vrhovni sud su prvenstveno pošli od premise da se tek pravomoćnim okončanjem postupka po tužbi i protivtužbi može sagledati uspjeh stranaka u cjelini. Suprotno utvrđenju prvostepenog suda, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud na osnovu stanja spisa predmeta zaključili da je u konačnom tuženi-protivtužilac taj koji je uspio u ovoj parnici u pretežnom dijelu. Navedeno su Kantonalni sud i Vrhovni sud argumentirali time da je tačno da su apelanti uspjeli po tužbi u cijelosti, ali da je njihov uspjeh bio privremen, odnosno je tuženi-protivtužilac u pretežnom dijelu uspio protivtužbenim zahtjevom, te da su troškovi koje su apelanti imali povodom njihove tužbe (106,92 KM) neznatni u odnosu na troškove koje je tuženi-protivtužilac imao povodom svog protivtužbenog zahtjeva (20.467,36 KM). Pri tome su Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da je prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu nužno uzeti i sve okolnosti, koje uključuju, između ostalog, i ko je dao povoda (dugotrajnom) vođenju parnice i nastalim troškovima u pojedinim fazama parnice kako bi se odredio kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu. Prema ocjeni Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, troškovi proizašli kako na strani apelanata (u iznosu od 30.500,97 KM) tako i na strani tuženog-protivtužioca prouzrokovani su u nastavku postupka po protivtužbi isključivo krivicom apelanata jer su imali neposredna saznanja o tome da su zaključenjem valjanog predugovora o kupoprodaji predmetnog prostora (zaključen jedan dan nakon zaključenja ugovora o zakupu) koji ima bitne sastojke glavnog ugovora (tuženi-protivtužilac isplatio apelantima u cijelosti kupoprodajnu cijenu) izgubili pravo posjeda (što je ujedno bilo predmet osporavanja u nastavku postupka po protivtužbi) koje su imali kratko po osnovu ugovora o zakupu predmetnog prostora zaključenog između istih stranaka.

38. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu odluke o troškovima postupka. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno navodima apelanata, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su shodno tome i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravnim lijek

41. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

42. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

43. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

45. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama diskriminirani po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

46. Apelanti, također, ukazuju na kršenje prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije koji garantiraju uživanje prava i sloboda bez razlike - diskriminacije po bilo kom osnovu (član 2) i pravo na jednakost pred zakonom (čl. 6. i 7), kao i pravo iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta kojima se garantira pravo djelotvorne žalbe i pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez ikakve diskriminacije. S obzirom na to da su navedenim odredbama, suštinski, zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra bespredmetnim da posebno ispituje navode apelanata o kršenju prava iz Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili osporene odluke uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

50. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5262/15 (oblAgim Ademi i S. A.) | Sudska praksa | Aktio