Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2478/15 (M. N.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2478/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine u predmetu broj AP-2478/15, rješavajući apelaciju Marte Nogoštić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marte Nogoštić, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 016585 14 Rsž2 od 4. februara 2015. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 Rs 016585 10 Rs2 od 22. novembra 2013.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marta Nogoštić (u daljnjem tekstu: apelantica) sa Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat sa Pala, podnijela je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Rs 016585 14 Rsž2 od 4. februara 2015. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 Rs 016585 10 Rs2 od 22. novembra 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 Rs 016585 10 Rs2 od 22. novembra 2013. godine (stav 1. izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakoniti rješenje direktora tuženog JU „Studentski centar Pale“ (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 437/09 od 5. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) i ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 444/09 od 9. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o radu) zaključen između apelantice i tuženog, te da se naloži tuženom da apelanticu vrati na radno mjesto računovođe ili je rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj plati na ime razlike plate u periodu od aprila 2009. godine, pa do dana finansijskog vještačenja 31. jula 2013.godine, određeni novčani iznos primjenom koeficijenta 9,50 sa zakonskom zateznom kamatom, kao i alternativni tužbeni zahtjev na ime razlike plate za period od aprila 2009. godine do 31. jula 2013. godine na određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos neisplaćene razlike plate po koeficijentu 7. Predmetnom presudom (stav 3. izreke presude) usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se naloži apelantici da po osnovu ugovora o finansiranju školovanja broj 44/06 od 27. marta 2006. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o finansiranju) tuženom vrati iznos od 6.000,00 KM koliko je po tom osnovu uplaćeno za školovanje apelantice, te da tuženom uplati troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je (stav 4. izreke presude) odbijen kao neosnovan tuženikov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o školovanju broj 44/06 od 27. marta 2006.godine, koji je zaključen između apelantice i tadašnjeg direktora tuženog i da se naloži apelantici da na ime nezakonitog uvećanja plata za određeni period vrati tuženom određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju presude je utvrđeno da je apelantica, po zanimanju ekonomski tehničar-SSS, sa tuženim zasnovala radni odnos počev od 2. februara 2000. godine, te da je zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02/01 od 21. januara 2004. godine i da je raspoređena na radno mjesto šefa računovodstva (koje radno mjesto se, shodno naknadno donesenim propisima, u vrijeme donošenja te presude naziva računovođa, što ne spori ni apelantica). Dalje, utvrđeno je da spornim rješenjem, čije poništenje je apelantica tražila, apelantici otkazan navedeni ugovor o radu od 21. januara 2004.godine, i to iz razloga predviđenih članom 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) jer apelantica, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti ne može uspješno obavljati svoje radne obaveze iz ugovora o radu. Osnovni sud je dalje konstatovao da je tuženi postupio shodno odredbama člana 126. stav 2. i člana 137. Zakona o radu, jer je istovremeno sa otkazom ugovora o radu apelantici ponudio zaključenje novog ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, i to na poslovima recepcionera na recepciji Studentskog doma Koran na Koranu (u daljnjem tekstu: SD Koran). Osnovni sud je utvrdio da je apelantica na osnovu spornog rješenja, sa tuženim i zaključila ugovor o radu, čije poništenje također traži, a kojim je kao ekonomski tehničar raspoređena na radno mjesto recepcionara u SD Koran, za koje je, kako to proizilazi iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o sistematizaciji), predviđena SSS i jedna godina radnog iskustva. Osnovni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je sve do zaključenja ugovora koji apelantica osporava, na snazi bio ugovor o radu iz 2004. godine.

4. Imajući u vidu da je spornim rješenjem apelantici otkazan ugovor o radu s obzirom na stručne i radne sposobnosti zbog kojih ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, Osnovni sud je konstatovao da su na te okolnosti u postupku pred tim sudom izvedeni određeni dokazi. U vezi sa tim, Osnovni sud je utvrdio da iz izjava svjedoka Slobodana Savića (direktor tužene u period od 1995. godine do 2004.godine) i Save Rističevića (direktor tužene u periodu od 2005. do 2008. godine), između ostalog, proizilazi da je apelantica obavljala poslove šefa računovodstva „vrlo korektno i stručno“ odnosno „savjesno i odgovorno“. Međutim, zaključio je da navodi tih svjedoka nisu relevantni imajući u vidu da se radi o periodu prije donošenja osporenog rješenja u kojem su se cijenile radne i stručne sposobnosti apelantice u 2008. i 2009. godini.

5. Osnovni sud je dalje konstatovao iz akta Ministarstva prosvjete i kulture (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 22. aprila 2009.godine, proizilazi da završni račun kod tuženog nije urađen u skladu sa Uputstvom za izradu godišnjih obračuna korisnika prihoda budžeta za 2008. godinu i da je preporučeno direktoru tuženog da u smislu relevantnog propisa utvrdi odgovornost za učinjeni propust, a o odluci Disciplinske komisije i izrečenim mjerama obavijesti to Ministarstvo. U vezi sa apelanticinim prigovorom da se ona ne navodi u tom aktu, Osnovni sud je zaključio da je ta činjenica nebitna, jer se preporuka za pokretanje disciplinskog postupka odnosila na lice odgovorno zbog tih nepravilnosti, a da iz Pravilnika o sistematizaciji proizilazi da je izrada završnih računa obaveza apelantice kao šefa računovodstva. Osnovni sud je dalje konstatovao da jesvjedok Drago Ivanović, raniji zakonski zastupnik tužene, koji je donio osporeno rješenje, u svom iskazu naveo postojanje više nepravilnosti u radu apelantice. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je u postupku pred disciplinskom komisijom tuženog zatraženo vještačenje po određenoj dokumentaciji dostavljenoj od resornog Ministarstva i da je, shodno nalazu vještaka, konstatovano da popis opreme nije izvršen u skladu sa relevantnim propisima i da se radi o propustu šefa računovodstva. Imajući u vidu naprijed navedeno, Osnovni sud je u cjelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Drage Ivanovića, ocijeniši da taj iskaz ima uporište i u materijalnim dokazima. Osnovni sud je konstatovao da iz provedenih dokaza proizilazi da je protiv apelantice vođen disciplinski postupak u kojem je oglašena odgovornom jer završni račun za 2008. godinu nije uradila u skladu sa važećim propisima i što je 19. maja 2009.godine, odbila da preda u resorno Ministarstvo obračunsku listu u predviđenom roku, za mjesec april 2009. godine, i da isti potpiše, čime je počinila težu povredu radne dužnosti, pa joj je izrečena novčana kazna. Osnovni sud je takođe konstatovao da je apelantica vodila i sudski postupak radi osporavanja odluke o izricanju novčane kazne u kojem je poništena precizirana odluka Disciplinske komisije, te je disciplinski postupak obustavljen zbog zastare.

6. Osnovni sud je dalje konstatovao da iz Izvještaja Ministarstva o reviziji provođenja internih kontrolnih postupaka i finansijskog poslovanja kod tužene preciziranog broja od 23. novembra 2009. godine proizilazi da je prilikom revizije radi analize utroška dodijeljenih sredstava i kontrole blagajničkog poslovanja, između ostalog, konstatovano da u 2008/2009. godini nedostaju uplatnice kojim se utvrđuje koliko je sredstava uplaćeno na račun tuženog, a kojim studenti plaćaju smještaj i ishranu, te su utvrđene nepravilnosti u blagajničkoj dokumentaciji, kao i da kod tuženog nije donesena odluka o visini blagajničkog maksimuma u skladu sa relevantnim propisom i da u blagajničkom dnevniku nema potpisa lica koje kontroliše uplate i isplate iz blagajne. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju apelantica propustila da organizuje zakonit rad blagajne, što je u suprotnosti sa njenim obavezama iz Pravilnika sistematizaciji.

7. Osnovni sud zaključio da iz naprijed navedenog proizilaze određeni apelanticini propusti, kao šefa računovodstva u periodu od 2008. godine i 2009.godine, a o kojim nepravilnostima je ukazao i saslušani svjedok koji je i donio osporeno rješenje, shodno čemu apelantica nije uspješno izvršavala obaveze iz ugovora o radu.

8. U vezi sa sticanjem VII stepena stručne spreme, imajući u vidu sadržaj ugovora o finansiranju koji je zaključen između apelantice i tadašnjeg direktora tuženog, te diplome i potvrde o karakteru završenog studija „Panevropskog univerziteta Banja Luka“, te sadržaj odredbi člana čl. 2. i 7. Uredbe o korištenju akademskih titula, sticanju stručnih i naučnih zvanja („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 111/09), Osnovni sud je ocijenio da apelantica nije stekla zvanje dip. ekonomista, već zvanje dip. menadžer, kako i glasi diploma, a da je u ugovoru o finansiranju apelanticina obaveza bila da stekne zvanje dipl. ekonomista. Shodno tome, po ocjeni Osnovnog suda, irelevantno je što je (kako je to ukazano u navedenoj potvrdi) fakultet poslovne ekonomije u rangu fakulteta ekonomskih profila i da završeni student tog fakulteta ima rang dipl. ekonomiste VII 1 stepena. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je u svakom slučaju apelantica završila trogodišnje visoko obrazovanje, a da iz navedenog ugovora proizilazi da se radilo o četverogodišnjem obrazovanju. Međutim, bez obzira na konstataciju o stručnom zvanju koje je apelantica stekla u toku školovanja, Osnovni sud je zaključio da u ugovoru o finansiranju stranke nisu ugovorile odredbu o raspoređivanju apelantice na radno mjesto nakon sticanja diplome VSS, pa je ocijenio da je taj dokaz irelevantan u rješavanju apelanticinog tužbenog zahtjeva.

9. Imajući u vidu naprijed navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan odnosno da su osporene odluke u skladu sa članom 126. stav 1. tačka 3. i članom 137. Zakona o radu. Pri tom, Osnovni sud je naveo da činjenica je da je sud poništio odluku Disciplinske komisije tužene ne utiče na drugačije mišljenje suda u rješavanju konkretne pravne stvari, jer je očigledno da je do propusta došlo, što apelantica ne spori, a osim toga u Zakonu kao i u Pravilniku o radu, nije ni propisan postupak utvrđivanja stručnih i radnih sposobnosti, i neuspješnog izvršavanja radnih obaveza iz ugovora o radu, već je direktor tužene ovlašten da odlučuje o pravima i odgovornostima radnika u prvom stepenu, a sud je utvrdio da su postojali razlozi koji su doveli do donošenja osporenog rješenja i ugovora o radu. Imajući u vidu da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je zahtijevala poništenje osporenih akata, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se isplati razlika plate.

10. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o finansiranju, Osnovni sud je isti ocijenio neosnovanim. Ukazano je da se u konkretnom slučaju radilo o neispunjenju tog ugovora od strane apelantice s obzirom da je članom 6. istog određeno, da ukoliko radnik, tj. apelantica ne ispuni svoje obaveze iz člana 4. i 5. tog ugovora (kojima je, između ostalog, obavezana da redovno upisuje narednu godinu studija sve do sticanja zvanja dipl. ekonomista) obavezan da u roku od 8 dana vrati cjelokupni iznos cijene školovanja za svaku školsku godinu koju je poslodavac platio, a da apelantica nije stekla zvanje predviđeno tim ugovorom, već zvanje dipl. menadžer. Imajući u vidu naprijed izloženo, Osnovni sud je ocijenio da je apelantica u obavezi da vrati nesporno uplaćena sredstva na ime školovanja.

11. Protiv presude Osnovnog suda žalbe su podnijeli apelantica i tuženi. Iz kopije žalbe koju je dostavila apelantica proizilazi da je osporila prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na st. 1, 2. i 3. izreke te presude, i to iz svih žalbenih razloga, ukazujući, prije svega, da dokazima izvedenim u postupku pred prvostepenim sudom nije dokazano postojanje jasnih i valjanih razloga za otkaz ugovora o radu i da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene odredaba člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, kao i da je pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešnom ocjenom dokaza zaključeno da apelantica nije izvršila ugovornu obavezu iz ugovora o finansiranju.

12. Odlučujući o žalbama Okružni sud je donio presudu broj 89 1 Rs 016585 14 Rsž2 od 4. februara 2015. godine kojom je djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na vrijeme početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 6.000,00 KM iz protivtužbenog zahtjeva (i to na način pobliže opisan u izreci presude Okružnog suda), dok je u preostalom dijelu odbio žalbu tuženog, kao i žalbu apelantice u dijelu u kojem je odbijena sa postavljenim tužbenim zahtjevom i u kojem je djelimično udovoljeno protivtužbenom zahtjevu (st. 1, 2., i dio stava 3. izreke prvostepene presude). Takođe, predmetnom presudom je određeno da prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na stav 4. izreke te presude ostaje neizmjenjena.

13. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno: „[n]akon provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza u smislu odredbi člana 8. ZPP-a, prvostepeni sud odbija tužbeni zahtjev cijeneći isti neosnovanim, djelimično cijeni osnovanim protivtužbeni zahtjev, te donosi odluku pobliže opisanu u dispozitivu ožalbene presude. I po mišljenju ovog suda, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je, primjenom odredbi člana 126. stav 1. tačka 3. i 137. Zakona o radu [...] odbio tužbeni zahtjev [apelantice ] a djelimično usvojio protivtužbeni zahtjev, a što je prvostepeni sud detaljno obrazložio, pa se žalitelj upućuje na strane od osam do dvadesetisedam, obrazloženja pobijane presude. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza i utvrđenih činjenica dao valjane razloge vezano za neosnovanost tužbenog zahtjeva, a zbog čega se ukazao djelimično osnovanim protivtužbeni zahtjev tuženog, koje razloge u cjelosti prihvata i ovaj sud, te ovakva odluka suda nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima stranaka, čak i kada se radi o prigovorima koji su isticani u toku prvostepenog postupka“.

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelantica navodi da je drugostepeni sud osporenu odluku donio „bez obrazloženja“. Naime, tvrdi da Okružni sud u dijelu osporene presude koji je označen kao obrazloženje nije naveo razloge zbog kojih je donio odluku kao u izreci te presude, čime je postupio suprotno odredbama procesnog prava. Apelantica pored toga navodi da, što se tiče ostalih činjeničnih navoda koji se odnose na konkretan spor i povreda koje je počinio nižestepeni sud, a s obzirom da je Okružni sud bez ocjene njenih žalbenih razloga uputio na obrazloženje prvostepene presude, kao apelacione navode uzima navode koje je istakla u žalbi.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zapravo svodi se na tvrdnje o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i na tvrdnje da Okružni sud nije dao obrazloženje vezano za njene žalbene navode iznesene u tom smislu odnosno da nije dao obrazloženje koje je u skladu sa relevantnim odredbama procesnog prava i standardima prava na pravično suđenje.

18. U vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

19. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala i da je prvostepeni sud u svojoj presudi detaljno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih pred tim sudom i izvođenja zaključka o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva i osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog u dijelu kojim je tražio da se naloži apelantici da po osnovu ugovora o finansiranju tuženom vrati novčani uplaćen po tom osnovu za školovanje apelantice. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da je prvostepeni sud, a što je potvrdio Okružni sud na sljedećoj instanci, po principu slobodne ocjene dokaza u smislu člana 8. ZPP-a utvrdio da iz provedenih dokaza proizilaze određeni apelanticini propusti (pobliže opisani u obrazloženju prvostepene presude) kao šefa računovodstva u periodu od 2008. godine i 2009.godine iz kojih proizilazi da apelantica nije uspješno izvršavala obaveze iz ugovora o radu, zbog čega je zaključio da su osporeno rješenje i ugovor o radu doneseni u skladu sa članom 126. stav 1. tačka 3. i članom 137. Zakona o radu. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 126. stav 1. tačka 3. Zakona o radu propisano: „Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu,“. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 137. Zakona o radu propisano: „Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima. […]“. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi i da je prvostepeni sud, a što je takođe potvrdio Okružni sud na sljedećoj instanci, po istom principu slobodne ocjene dokaza utvrdio da apelantica nije izvršila svoju ugovornu obavezu iz ugovora o finansiranju odnosno da nije stekla zvanje diplomirani ekonomista, zbog čega je udovoljio njegovom protivtužbenom zahtjevu da se naloži apelantici da tuženom vrati novčani uplaćen po tom osnovu za školovanje apelantice. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dao vrlo detaljno i jasno obrazloženje za svoju odluku, sa kojim se, kako proizilazi iz osporene drugostepene presude, složio i Okružni sud i apelanticu u vezi sa njenim žalbenim navodima i uputio na to obrazloženje, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti.

20. U vezi sa apelanticinim navodima da Okružni sud u obrazloženju presude nije naveo razloge zbog kojih je donio odluku kao u izreci te presude, Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njezinoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).

21. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Okružni sud u cjelini prihvatio i saglasio se s razlozima i obrazloženjem iz osporene prvostepene presude u pogledu ocjene provedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje i primjene relevantnih propisa, na koji način je razmotrio sve žalbene razloge i odbio žalbene prigovore prihvaćajući kao mjerodavne razloge prvostepenog suda. Shodno navedenom, proizlazi da je Okružni sud razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude inkorporirao u svoju odluku, a što, imajući u vidu navedene principe, ne dovodi u pitanje standard obrazložene presude. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2478/15 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio