Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/17 (Federalno ministarstvo finansija-financija, Finansijska-Financijska policija Sarajevo)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3066/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3066/17, rješavajući apelaciju Federalnog ministarstva finansija-financija, Finansijska-Financijska policija Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Federalno ministarstvo finansija-financija, Finansijska- Financijska policija Sarajevo protiv Presude Kantonalnog sud u Sarajevu broj 65 0 Rs 183495 13 Rsž od 8. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federalno ministarstvo finansija-financija, Finansijska-Financijska policija Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enisa Kafedžić, podnio je 19. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 183495 13 Rsž od 8. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant, između ostalog, da tužiteljici (M. M.) isplati četiri prosječne isplaćene plaće u F BiH.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je tužiteljica kao državni službenik zaposlena kod apelanta, da joj je apelantovim rješenjem odobreno odsustvo zbog smrti majke, te da je apelant rješenjem od 31. avgusta 2010. godine odbio zahtjev tužiteljice za isplatu naknade zbog smrti majke. Nadalje, da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 13. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni razlozi nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, da je nesporna činjenica da je 2. juna 2010. godine, preminula majka tužiteljice, kao i da je tužiteljica podnijela apelantu zahtjev za isplatu naknade zbog smrti majke. Zatim, da je u vrijeme podnošenja zahtjeva, na snazi bila Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, kojom je u članu 13. stav 1. propisano da se državnom službeniku u slučaju smrti člana uže porodice, isplaćuju troškovi sahrane u iznosu najviše četiri prosječne mjesečne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna četiri mjeseca, prije donošenja rješenja o isplati te naknade. Kantonalni sud je istakao, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH, čijim stupanjem na snagu je prestala primjena navedene uredbe, jer je taj zakon stupio na snagu nakon što su se ostvarili uslovi za isplatu predmetne naknade i nakon podnošenja zahtjeva za isplatu. Nadalje, da apelantovi navodi da tužiteljica nije živjela u zajedničkom domaćinstvu s umrlom majkom, nisu od uticaja na odluku u konkretnoj pravnoj stvari, jer je odredbom člana 13. stav 2. navedene uredbe to pravo propisano bez obzira da li su članovi uže porodice živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa državnim službenikom ili namještenikom. Takođe, da se neosnovano u žalbi navodi povreda odredbe člana 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da će sud odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice, potrebno stručno znanje, kojim sud ne raspolaže. Naime, da je u konkretnom slučaju visinu tužbenog zahtjeva prvostepeni sud pravilno utvrdio, na osnovu podataka Federalnog zavoda za statistiku o visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u F BiH za prethodna četiri mjeseca, prije donošenja apelantovog rješenja od 31. avgusta 2010. godine, kako je propisano uredbom, na osnovu koje je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su povrijeđene i odredbe parničnog postupka, jer sud nije primijenio odredbe člana 147. ZPP.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/17 (Federalno ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio