Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3853/15 (V. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Hipoteka
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3853/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3853/15, rješavajući apelaciju Vukadina Perišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vukadina Perišića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 018227 13 Gž od 10. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vukadin Perišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 4. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 018227 13 Gž od 10. juna 2015. godine. Apelant je 8. maja i 17. jula 2017. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Fonda stanovanja RS (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 20. jula i 14. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 4. i 21. avgusta i 25. decembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 018227 12 P od 29. aprila 2013. godine utvrđeno je da je apelant (tužilac) 26. oktobra 2012. godine u cijelosti izvršio isplate ugovorene cijene stana u iznosu od 4.382,00 KM po ugovoru o otkupu stana na otplatu (dvosoban stan, bliže označen u izreci presude), zaključenim između apelanta i Opštine Foča 31. avgusta 2006. godine, pa je tuženom-protivtužiocu naloženo da izda apelantu valjanu ispravu za brisanje založnog prava na predmetnom stanu u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova na ime tuženog, sve u toku od 30 dana od dana donošenja presude. Tuženom-protivtužiocu je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da apelant isplati tuženom na ime zakonskih kamata iznos od „4.382,00 KM ili 140,45 KM“, kao i zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka. Tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.696,60 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant kao nosilac stanarskog prava sa Opštinom Foča zaključio ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Foči, ovjerio ga kod Osnovnog suda, te da je otkupna cijena stana iznosila 4.382,00 KM. Ukazano je da se prema tački 5 tog ugovora apelant kao kupac obavezao da će otkupnu cijenu platiti u roku od pet godina u 60 jednakih mjesečnih rata po 73,00 KM na račun tuženog. Istaknuto je da je apelant uplatio cjelokupnu otkupnu cijenu 26. oktobra 2011. godine pa je od tuženog zatraženo da mu izda dozvolu za brisanje hipoteke nakon čega ga je tuženi-protivtužilac aktom od 4. aprila 2012. godine obavijestio da zahtjevu ne može udovoljiti dok apelant ne izvrši svoju obavezu u pogledu plaćanja zateznih kamata u iznosu od 4.382,00 KM jer je kasnio sa isplatom tri uzastopne mjesečne rate, u skladu sa tačkom 7 ugovora, pa mu je dug dospio na naplatu 15. avgusta 2006. godine.

7. Osnovni sud je nakon ocjene sprovedenih dokaza zaključio da apelant nakon zaključenja ugovora o otkupu stana nije kasnio sa otplatom više od tri uzastopne rate. Stoga je prvostepeni sud utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 173 Zakona o stvarnim pravima za prestanak založnog prava te usvojio tužbeni zahtjev a odbio protivtužbeni zahtjev. Osim navedenog, po mišljenju prvostepenog suda, zastarjelo je potraživanje kamata u smislu člana 372 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 94 0 P 018227 13 Gž od 10. juna 2015. godine uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev, dok je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca i apelant je obavezan da tuženom-protivtužiocu isplati iznos od „140,35 KM“ u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u preostalom dijelu protivtužbeni zahtjev tuženog odbijen do potraživanog iznosa od 4.382,00 KM. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.097,50 sa zakonskom kamatom počevši od 29. aprila 2013. godine pa do isplate u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da odluka prvostepenog suda nije pravilna. Istaknuto je da se u predmetnom sporu radi o stvarnom pravu (hipoteci) na nepokretnostima pa suprotno navodima žalbe postoji isključiva nadležnost prvostepenog suda.

10. Navedeno je da je predmetni ugovor o otkupu stana zaključen 8. juna 2006. godine ali je ovjeren 31. avgusta 2006. godine. Prema tome, kako je za ugovor o otkupu stana propisana obavezna pismena forma i ovjera potpisa ugovornih strana kod nadležnog suda u smislu člana 17 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, takav ugovor zadovoljava obaveznu zakonsku formu tek kada se potpisi ugovarača ovjere kod nadležnog suda.

11. Dalje je navedeno da je odredbom člana 7 ugovora o otkupu stana na koji se poziva tuženi ugovoreno da cijeli neotplaćeni iznos otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu ako kupac ili njegov nasljednik ne plati tri uzastopne rate. Istaknuto je da je apelant bio dužan da počne sa otplatom prve rate otkupne cijene nakon što je ugovor ovjeren 31. avgusta 2006. godine. Navedeno je da je apelant iznos prve rate od 73,00 KM uplatio 26. oktobra 2006. godine, a što bi se odnosilo na isplatu mjesečne rate za mjesec septembar 2006. godine, tako da je ostala neizmirena dospjela obaveza za oktobar 2006. godine. Istaknuto je da je apelant (a ne kako je pogrešno navedeno tuženi) nakon toga izmirivao obavezu plaćanja rata a da nije ostvario uslov uz tačke 7 ugovora sve do uplate 51. rate dospjele na isplatu 15. decembra 2010. godine, a apelant je uplatio tek 30. marta 2011. godine te tako kasnio sa uplatom tri uzastopne rate. Stoga je, po mišljenju drugostepenog suda, apelant pao u docnju pa je cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene od 732,00 KM dospio na naplatu odmah. Istaknuto je da navedena činjenica proizlazi iz obračuna zateznih kamata od 4. januara 2012. godine (sadrži iznos i vrijeme uplate rata), a što apelant nije osporio. Ukazano je da je vještak utvrdio da visina obračuna kamate na navedeni dospjeli iznos potraživanja iznosi 140,35 KM.

12. Po mišljenju drugostepenog suda, prigovor zastarjelosti potraživanja zatezne kamate koji je istakao apelant prvostepeni sud je nepravilno usvojio smatrajući da se radi o povremenim potraživanjima u smislu člana 372 ZOO-a i da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok.

13. Istaknuto je da se apelant neosnovano poziva na odredbu člana 372 ZOO-a ukazujući da zastarijevanje povremenih davanja ističe za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Navedeno je da iz odredbe člana 372 stav 2 ZOO-a proizlazi da se pravila propisa za zastarjelost povremenih potraživanja za koja je propisan rok zastarjelosti od tri godine ne odnose na otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja. Zakonski termini „otplata u obrocima“ u stvari je otplata u ratama. Stoga se u konkretnom slučaju zastarjelost ocjenjuje u okviru opšteg zastarnog roka od 10 godina iz člana 371 ZOO-a.

14. Po mišljenju drugostepenog suda, apelant pogrešno smatra da se u konkretnom slučaju radi o isplati anuiteta kojima se u jednakim, unaprijed određenim, povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata. Ukazano je da se u konkretnom slučaju radi samo o isplati glavnice u ratama na način da apelant plaća iznos otkupne cijene u ratama a ne iznos anuiteta. Istaknuto je da je ovakav način isplate otkupne cijene u ratama predviđen članom 31 Zakona o privatizaciji državnih stanova.

15. U odnosu na zateznu kamatu iz člana 277 ZOO-a navedeno je da ona nije stvar volje ugovarača, već se ona plaća po sili zakona, dakle postoji i kada nije ugovorena za razliku od ugovorne kamate. Ukazano je da je obaveza isplate otkupne cijene stana ispunjenja nakon što je apelant pao u docnju u pogledu ispunjenja cijelog duga, te da slijedom navedenog tuženom pripada pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata za period od padanja u docnju do isplate. Prema tome, sve dok glavno potraživanje ne bude plaćeno zatezne kamate se ne mogu obračunavati u apsolutnom iznosu, niti se mogu posebno utužiti u parnici. Tek se nakon izmirenja glavnog duga zatezne kamate, ukoliko nisu plaćene, osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu pa se tek tada kod suda može pokrenuti spor radi njihove naplate (tuženi je nakon što je apelant izmirio glavno potraživanje podnio protivtužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate 11. januara 2013. godine).

16. Stoga, kako apelant nije isplatio kamate kao sporedno potraživanje, nisu ispunjeni uslovi za prestanak hipoteke kao založnog prava i da tuženi apelantu izda saglasnost za brisanje hipoteke. Ukazano je da je upravo odredbom člana 173 Zakona o stvarnim pravima propisano da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drugačije zakonom određeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno tumačenje odredaba materijalnog prava odnosno odredbi ZOO-a a koje se prvenstveno tiču zastarjelosti, te odredbi Zakona o stvarnim pravima. Ukazuje da iz Zaključka Narodne skupštine RS i Odluke Vlade RS proizlazi da tuženi kupcima državnih stanova ne može vršiti obračun zakonskih zateznih kamata zbog neredovnog plaćanja mjesečnih rata u slučaju kašnjenja u plaćanju tri ili više mjesečnih uzastopnih rata na cjelokupni dug, već se taj obračun zateznih kamata mora vršiti na mjesečne rate na iznose kašnjenja o uplati svake mjesečne rate pojedinačno. Dalje navodi da sve i da Narodna skupština RS i Vlada RS nisu donijeli navedeni zaključak i odluku tuženi je izgubio pravo da od apelanta traži zakonske zatezne kamate u iznosu cjelokupnog dospjelog neotplaćenog iznosa ugovorene otkupne cijene stana zbog neplaćene uzastopne tri mjesečne rate počevši od 30. marta 2011. godine, s obzirom na to da tuženi shodno članu 7 ugovora nije od apelanta tražio naplatu takvog dospjelog cjelokupnog neotplaćenog iznosa ugovorene otkupne cijene stana. Ukazuje da je tuženi dozvolio da apelant i poslije toga nastavi sa uplatama mjesečnih rata, odnosno da se saglasio sa prijemom mjesečnih uplata rata, i to od 30. marta 2011. godine pa do isplate cjelokupnog iznosa ugovorene otkupne kupoprodajne cijene stana 26. oktobra 2012. godine. Navodi da ga tuženi do podnošenja protivtužbe nikada nije pismeno obavijestio da je njegov cjelokupni dug zbog neplaćene tri mjesečne uzastopne rate u iznosu od 732,00 KM dospio na naplatu 30. marta 2011. godine i da će mu tuženi od tog dana na taj iznos vršiti obračun zakonskih zateznih kamata. Takođe, po apelantovom mišljenju, i nepoznavanje ZOO-a može da se opravda jer se radi o pravnoj zabludi. Smatra da je diskriminisan u odnosu na druga lica koja su otkupila državne stanove i protiv kojih tuženi kod nadležnih sudova nije podnio tužbe za naplatu zakonskih zateznih kamata za naplatu neplaćenih tri ili više mjesečnih rata (tim licima će tuženi u slučaju kašnjenja tri ili više mjesečnih rata obračun zateznih kamata morati vršiti u skladu sa zaključkom Narodne skupštine RS i Odlukom Vlade RS). Takođe, suprotno zaključku drugostepenog suda, po apelantovom mišljenju ugovor o otkupu stana nema karakter ugovora o prodaji sa obrokom. S tim u vezi ukazuje da predmet ugovora sa obročnim otplatama može biti samo pokretna stvar. Ukazuje da se protivtužbeni zahtjev tuženog ne odnosi na neisplaćeni dospjeli iznos glavnog duga iz osnova ugovorene otkupne cijene stana, već je osnov protivtužbenog zahtjeva tuženog potraživanje zakonskih zateznih kamata kao sporedno potraživanje. Navedeno je da kamate kao sporedno potraživanje zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja bez obzira na to šta predstavlja osnov glavnog potraživanja. Dalje ukazuje da su u identičnim predmetima Okružni sud u Bijeljini i Okružni sud u Istočnom Sarajevu zauzeli isti stav kao što je odlučio prvostepeni sud. Ukazuje da je nesporno hipoteka na apelantovoj nepokretnosti (njegovom stanu) upisana na tačno određeni novčani iznos ugovorene otkupne cijene stana, koji je apelant u cijelosti isplatio tuženom, a takođe nesporno je da tražene kamate nisu upisane kao hipoteka-založno pravo na predmetnom stanu, niti su one ušle-nisu sadržane u vrijednosti otkupne cijene stana.

18. U dopunama apelacije apelant je dostavio rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 24. marta i 8. maja 2017. godine u kojima je taj sud razmatrajući revizije drugih tužilaca u smislu člana 237 stav 3 ZPP, povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, iznio stav suprotan stavu Okružnog suda u osporenoj odluci o spornom pitanju zastare, što je bio razlog Vrhovnom sudu da ukine drugostepene odluke i predmete vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud ne raspolaže informacijama da li su ti postupci pred Okružnim sudom okončani.

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud se u svom odgovoru samo očitovao na zahtjev Ustavnog suda za dostavu fotokopije dostavnice o uručenju osporene presude Okružnog suda apelantu, te s tim u vezi naveo da je uvidom u sistem za automatsko upravljanje sudskim predmetima (CMS) moguće utvrditi da je osporena odluka tog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 24. juna 2015. godine.

20. Osnovni sud je naveo da je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka Okružnom sudu koji je rješenjem odbijen. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu pa je rješenjem Vrhovnog suda za postupanje po toj stvari određen Okružni sud u Istočnom Sarajevu jer su sudije Okružnog suda izuzete od postupanja u tom spisu s obzirom na to da su u vijeću donijeli odluku kojom su odbili apelantov prijedlog za ponavljanje postupka. Takođe, Osnovni sud je ukazao da su okružni sudovi na području Republike Srpske zauzimali različite stavove kada je u pitanju zastarjelost potraživanja tuženog-protivtužioca za isplatu kamata zbog kašnjenja pojedinih rata prilikom otkupa stanova, ali da je taj sud stanovišta da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev.

21. Tuženi-protivtužilac je naveo da je neprihvatljivo apelantovo pozivanje na propise nižeg ranga koji nisu važili u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja osporene odluke Okružnog suda. S tim u vezi, tuženi-protivtužilac ukazuje da su odluke Vlade RS od 10. jula 2014. godine i od 1. aprila 2015. godine donesene nakon presude Osnovnog suda i u njima se ne pominje retroaktivnost primjene u situacijama kada je pokrenut parnični postupak. Takođe, ukazuje da je navedene odluke donijela Vlada RS u funkciji Skupštine fonda stanovanja, a ne u funkciji Vlade RS kao nosioca izvršne vlasti i donosioca odgovarajućih akata u Republici Srpskoj. Dalje je navedeno da navedene odluke Vlade RS ne mogu isključiti primjenu odredbi ZOO-a. Po mišljenju tuženog-protivtužioca, Okružni sud je ispravno odlučio i u pogledu roka zastarijevanja od 10 godina u smislu odredbe člana 371 ZOO-a. Takođe, po mišljenju tuženog-protivtužioca, neosnovani su i svi drugi apelantovi navodi zbog čega proizlazi da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Stoga, po mišljenju tuženog, u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

Član 371.

Potraživanje zastarijevanje za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelost.

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

23. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 141. st. (1), (2), (3) i (4) (1)Potraživanje obezbijeđeno založnim pravom mora biti novčano ili odredivo u novcu.

(2)Potraživanje mora biti određeno. Potraživanje je dovoljno određeno ukoliko su određeni povjerilac i dužnik, pravni osnov i visina ili najviši iznos do koga se obezbjeđuje zalogom.

(3)Založnim pravom može se obezbijediti postojeće potraživanje i potraživanje koje bi protekom nekog vremena ili nakon ispunjenja nekog uslova nastalo, ako to potraživanje ispunjava pretpostavke iz stava 1.

ovog člana.

(4)Založno pravo pored glavnog potraživanja obezbjeđuje i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja.

Član 173.

Založno pravo prestaje prestankom obezbijeđenog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drukčije zakonom određeno.

24. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06 i 60/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 31.

Otkup stana može se, prema izboru kupca, ugovoriti isplatom otkupne cijene odjednom ili u mjesečnim ratama.

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 237. st. (2),(3) i (4) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

(4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 018227 13 Gž od 10. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate ugovorene otkupne cijene stana zaštite prava na otkupljenom stanu, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud prije svega podsjeća da je povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, kao i istih apelacionih navoda (pitanje isplate ugovorene cijene otkupa stana, zastare i brisanja založnog prava) donio Odluku broj AP 3053/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3053/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba st. 35-43). U toj odluci Ustavni sud je naglasio da u vezi s brojnim apelacionim prigovorima, a koji se u suštini svode na primjenu, odnosno tumačenje relevantnih odredaba materijalnog prava, konkretno ZOO-a i Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, Ustavni sud podsjeća da zadatak ovog suda nije da tumači relevantne odredbe zakona, budući da je to isključiva nadležnost redovnih sudova. Ustavni sud je u vezi s tim podsjetio na svoj stav da nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli, pri čemu je zadatak Ustavnog suda da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Dalje je u citiranoj odluci razmatrajući obrazloženje osporene presude Okružnog suda u kontekstu apelantovih apelacionih navoda došao do zaključka da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja u primjeni i tumačenju Okružnog suda relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima ne uočava nikakvu očiglednu proizvoljnost koja bi zahtijevala intervenciju Ustavnog suda. Pri tome je Ustavni sud naglasio da je apelantu tokom postupka bilo omogućeno, a što on nije opovrgnuo, da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženim, te da mu je bilo omogućeno da predlaže dokaze i da se izjašnjava o dokazima suprotne strane, pa u takvim okolnostima, imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje Okružnoga suda povodom spornih pitanja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

38. U odnosu na kasnije odluke Vrhovnog suda u kojima je uvažena revizija drugih tužilaca povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje, a čime apelant ukazuje na pravnu sigurnost, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da Vrhovni sud u osporenim rješenjima donesenim tokom 2017. godine, koje je apelant naknadno dostavio u dopunama apelacije, nije donio konačne odluke, već procesne kojima je ukinuo neke presude Okružnoga suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, a iz raspoloživih informacija nije vidljivo da li su ti postupci pravosnažno okončani. Po mišljenju Ustavnog suda, u toj odluci navedeno upravo sugeriše na zaključak da još uvijek nije zauzet pravosnažan stav o spornom pitanju, pa se stoga u takvim okolnostima ne može ni pokrenuti pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost, na čemu apelant insistira. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelant protiv presude Okružnog suda nije izjavio reviziju Vrhovnom sudu, u smislu člana 237 stav (3) ZPP, kao što su to učinili pojedinci u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima, pa je na taj način apelant sebi uskratio mogućnost da Vrhovni sud ispita osporenu presudu u svjetlu njegovih revizionih prigovora.

39. U odnosu na apelantovo pozivanje na odluke nadležnih organa Republike Srpske iz 2014. godine, kojima je regulisan način obračuna zakonskih zateznih kamata kupcima državnih stanova, Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio da se ti apelantovi navodi u okolnostima konkretnog slučaja čine neosnovanim stoga što su dokumenti na koje se apelant pozvao doneseni nakon donošenja prvostepene presude, zbog čega te odluke nisu ni mogle biti pravno obavezujuće za redovne sudove.

40. Pri tome, u citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao da je na osnovu dostupnih informacija do kojih je došao u kontaktu sa Osnovnim sudom primijetio da je apelant Okružnom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je, prema dostupnim informacijama, u toku povodom apelantove žalbe na rješenje kojim je prijedlog odbijen. Navedeno je potvrdio i apelant u naknadom obraćanju Ustavnom sudu.

41. Stoga, imajući u vidu navode iz citirane odluke, te da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, kao i o istim apelacionim navodima, a što je Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 3053/15, koja se u cijelosti može primijeniti i na predmetni slučaj, ovaj sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz te odluke. Pri tome Ustavni sud zapaža da i u konkretnom predmetu još uvijek nije riješeno povodom apelantovog zahtjeva za ponavljanje postupka, a što proizlazi iz odgovora Osnovnog suda. Stoga Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja, koji je identičan predmetu kojim se Ustavni sud bavio u citiranoj odluci, nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava (Zakona o stvarnim pravima i ZOO-a).

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali prigovori

43. U vezi s apelacionim prigovorima da je osporenom presudom povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu i tumačenje relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava Ustavni sud smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO-a i Zakonu o stvarnim pravima, pri čemu je o spornom pitanju zastare dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba.

45. Takođe, nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3853/15 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio