Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2395/17 (S. D.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Invalid
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2395/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2395/17, rješavajući apelaciju Seada Džinde, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Džindo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 014389 15 Rev od 18. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Džindo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 014389 15 Rev od 18. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijena je apelantovova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 014389 15 Rev od 18. novembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba protiv Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 014389 10 P od 8. januara 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton-Ministarstvo za boračka pitanja Tuzlanskog kantona) da apelantu na ime nematerijalne štete (umanjenja opće životne aktivnosti) i materijalne štete (renta) isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet ovog spora zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju apelant trpi zbog "nezakonitog" prestanka radnog odnosa kod tuženog. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelant ranije radio u Rudniku soli Tušanj, te da mu je rješenjem nadležnog organa od 13. marta 1978. godine utvrđen status invalida II kategorije. Takođe, da mu je taj status potvrđen rješenjem Federalnog zavoda za MIO/PIO, Kantonalna administrativna služba Tuzla od 16. maja 2002. godine kojim mu je priznato pravo na raspoređivanje - zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu, koji ne iziskuje rad u jami i rad u trećoj smjeni. Zatim da je utvrđeno da apelant, kao zaposlenik tuženog, nije obavljao poslove koji imaju veze sa radom u jami ili poslove u trećoj smjeni, odnosno da je njegov invaliditet bio bez značaja prilikom zasnivanja radnog odnosa kod tuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi, na osnovu odredaba čl. 112. do 120. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) i Pravilnika o unutrašnoj organizaciji tuženog od 2. aprila 2001. godine (kojim je ukinuto radno mjesto na koje je apelant bio raspoređen), donio rješenje od 3. maja 2001. godine kojim je apelanta stavio na raspolaganje u trajanju od najduže jedne godine. Zatim da je tuženi, nakon što je navedeno rješenje postalo pravosnažno i konačno (jer je prigovor apelanta odbijen, a apelant nije pokretao sudski postupak radi provjere zakonitosti rješenja od 3. maja 2001. godine), donio rješenje od 28. januara 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelantu u skladu sa odredbom člana 118. Zakona o radnim odnosima. Vrhovni sud je ukazao da je apelant tražio sudsku zaštitu zbog povrede prava iz radnog odnosa, ali je njegov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa pravosnažno odbijen u redovnom postupku. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi zaključili da u ovom postupku nije dokazano da je tuženi prilikom donošenja spornih rješenja o radnopravnom statusu apelanta postupao nezakonito, zbog čega ne postoji ni osnov da se tuženi obaveže da apelantu naknadi traženu nematerijalnu štetu i materijalnu štetu, pa su odbili njegov tužbeni zahtjev u cjelosti kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno,Vrhovni sud je ukazao da je apelant imao mogućnost da u postupku u kojem je tražio zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa dokazuje da je njegov prestanak radnog odnosa rezultat povrede zakona i da je za to odgovoran tuženi. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelant tu svoju tvrdnju nije dokazao, a što jasno proizlazi iz činjeničnog stanja koje su nižestepeni sudovi utvrdili na osnovu ocjene relevantnih dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi, uključujući i sporno rješenje (rješenje Ferederalnog zavoda PIO/MIO od 16. maja 2002. godine), čiji sadržaj apelant drugačije tumači. Vrhovni sud je zaključio da je pravilna i pravna ocjena nižestepenih sudova da za štetu koju apelant trpi nije odgovoran tuženi, pa proizlazi da je u ovom slučaju pravilno primijenjena i odredba člana
154. Zakona o obligacionim odnosima kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Apelacioni navodi
3. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je "nezakonit" postupak koji je okončan osporenom odlukom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman