Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3129/17 (H. J.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Vanbračna zajednica
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3129/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3129/17, rješavajući apelaciju Hasana Jašarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Jašarević protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090651 17 Gž od 2. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 090651 17 Gž od 2. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (M.M.) da mu izmiri potraživanja preostalog duga izvršenika C.K., u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je pravosnažnom presudom tog suda od 17. juna 2004. godine C.K. oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora zbog izvršenog krivičnog djela teške tjelesne povrede nanesene apelantu, te da je pravosnažnom presudom tog suda od 15. novembra 2005. godine C.K. obavezan da apelantu naknadi štetu (materijalnu i nematerijalnu) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, da je prvostepeni sud utvrdio da je C.K., nakon izdržane kazne zatvora, umro, a da nije u cijelosti izmirio dug po navedenoj presudi. Naime, da je ostao nenaplaćen dug u određenom novčanom iznosu pa da, stoga, apelant traži da se preostali iznos duga naplati od tužene kao vanbračne supruge C.K.. Međutim, da je tužena u toku postupka isticala da nije bila u vanbračnoj zajednici sa C. K., nego da je zbog lošije zarade pristala da njeguje staru i bolesnu majku C. K.-a, pa pošto je C. K. morao ići na izdržavanje kazne zatvora, da nije imao sredstava da joj plaća mjesečno dogovorenu naknadu, te kako joj je ostao dužan određeni iznos, da joj je C. K. darovnim ugovorom poklonio određene nekretnine. Apelacioni sud je istakao da je navode tužene da nije bila u vanbračnoj zajednici sa C. K. potvrdila i svjedokinja O. J., koja je između ostalog, izjavila da je tužena cijelo vrijeme bila u vezi sa drugim čovjekom, a što je i C. K. bilo poznato, s kojim je inače bila u prijateljskim odnosima. Zatim, da je navode tužene potvrdila i svjedokinja J. V. (sestra C. K.), koja je izjavila da je znala da je C. K. dužan tuženoj za njegu njihove majke, te da se odrekla svog dijela u korist brata i dala mu saglasnost da tuženoj pokloni nekretninu koja je i njena očevina, jer je znala da joj je dužan. Nadalje, da ni svjedok A. B. (komšija C. K.) nije potvrdio navode apelanta da je postojala vanbračna zajednica između tužene i C. K., da je svjedok izjavio da je C. K. stanovao sa majkom, koja je bila bolesna, pa kad je C. K. otišao na izdržavanje kazne zatvora, da je tužena ostala u stanu sa njegovom majkom. Apelacioni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je postojala vanbračna zajednica između tužene i C.K. u trajanju najmanje tri godine, kako je propisano odredbom člana 5. stav 1. Porodičnog zakona Brčko distrikta BiH (vanbračna zajednica je zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici s drugim licima i koja traje najmanje tri godine ako nemaju djecu ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete), a što je bila obaveza apelanta da dokaže (član 7. i član 236. ZPP), pa je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su mu sudovi uskratili pravo da se namiri od tužene kao vanbračne supruge odnosno iz imovine koja je stečena u vanbračnoj zajednici. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na život, pravo na sigurnost življenja), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, kao i prvostepeni sud, dao jasne razloge za izvođenje zaključka da nije dokazano da je postojala vanbračna zajednica između tužene i C.K. u trajanju od najmanje tri godine, slijedom čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3129/17 (H. J.) | Sudska praksa | Aktio