Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4090/15 (F. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Miješanje u privatni život
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku · čl. 15
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4090/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4090/15, rješavajući apelaciju Ferida Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Buljubašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 095715 13 Gž od 2. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 095715 09 P od 15. marta 2013. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Buljubašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 095715 13 Gž od 2. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 095715 09 P od 15. marta 2013. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ferid Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 095715 13 Gž od 2. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 095715 09 P od 15. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tuženog Hamida Bahte (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tuženog su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. avgusta do 11. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 11. septembra 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, tražeći isplatu iznosa od 10.000,00 KM, te obavezivanje tuženog da o svom trošku u dnevnom listu „Oslobođenje“ objavi izreku presude uz naknadu troškova postupka. U historijatu tužbe je, između ostalog, navedeno da je tuženi, kao autor knjige „Sa braniocima Goražda i Sarajeva“ (u daljnjem tekstu: sporna knjiga ), u njoj selektivno izabrao dijelove borbenih izvještaja, koje je tendenciozno i zlonamjerno komentarisao, iznoseći pri tome i niz neistina, optužbi i laži radi kompromitiranja apelanta, koji je u periodu od 1992. do 1994. godine obavljao dužnost komandanta Istočnobosanske operativne grupe (u daljnjem tekstu: IBOG), kao i besprizorne laži i insinuacije o apelantovom učešću u navodnom montiranju sudskog procesa protiv tuženog u periodu od 2001. do 2004. godine.
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su u historijatu tužbe citirani dijelovi sporne knjige i to 13 izražavanja tuženog koje je apelant apostrofirao kao sporne i koje je u vidu fotokopije dostavio na uvid sudu i to, između ostalih, izražavanje na strani 120. sporne knjige (Izražavanje 1) u kojima tuženi iznosi tvrdnje da je apelant nelegalno ukinuo općinske štabove, da su se štabovi žalili Predsjedništvu, a da je ŠVK ukinuo naredbu Buljubašića, zatim, izražavanje na str. 197. (Izražavanje 2): „Tako povoljna ocjena o stanju morala je demantirana uvidom u stanje na borbenim linijama IBOG“, zatim, „Buljubašić je izgubio i moralno i profesionalno pravo da uzroke gubitaka i žrtava traži van sistema komandovanja za koje je upravo bio odgovoran“, izražavanje na strani 231. (Izražavanje 6): „Očito, u vrijeme pisanja ovog pisma, Buljubašić je bio u moralnoj i psihičkoj krizi, koja mu je umanjila moć rasuđivanja, te pokazala nedostatak elementarnih osobina koje je od njega, kao komandanta, tražilo vrijeme i situacija u kojoj se nalazila BiH, posebno težina situacije koju je neposredno podnosio u Goraždu“, izražavanje na strani 479. (Izražavanje 7): „Što se tiče Goražda, glavni akteri u političkom, medijskom i policijskom linču protiv nas su bili i ostali Ferid Buljubašić, Ahmet Sejdić…“, izražavanje na strani 492. (Izražavanje 8) u kojim tuženi analizira ratne događaje u Goraždu od 1992. do 1994. godine i konstatuje: “…tada nije bila uspostavljena odbrana, koja je bila garant očuvanja oslobođenih prostora“, te „O političkim prilikama u tom periodu ne mogu govoriti, jer sam u Goražde došao početkom 1994. godine“, zatim, izražavanje na strani 494. (Izražavanje 9): „Kada smo došli u Goražde 1994. godine, na desnoj strani grada nije bilo ni jednog vojnika na liniji odbrane“, izražavanje na strani 495. (Izražavanje 10) u kojima, kako apelant tvrdi, autor knjige zlonamjerno i neutemeljeno potencira sukobe unutar Komande IBOG o nekakvom činovanju i svađama u vezi s tim: „Osnovni je što se tadašnji komandanti Buljubašić, Sejdić, Imamović i Duraković nisu složili ko će od njih biti general, ko će dobiti 'Zlatni ljiljan' ili druga priznanja“, izražavanja na str. 498, 508. i 511. (izražavanja pod brojem 11) u kojima autor knjige iznosi tvrdnje o montiranim procesima protiv njega: „Egzekutori naših progona bili su komunistički kadrovi u Ministarstvu odbrane - zamjenik ministra Ferid Buljubašić, koji je u cilju moje kompromitacije, maksimalno iskoristio funkciju zamjenika Ministarstva odbrane FBiH, koju je dobio, upravo, po osnovu žestine svojih kleveta protiv 'svog' vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića i svojih saboraca, lojalnih Aliji Izetbegoviću, kao legalnom i legitimnom lideru odbrane BiH“, te „Zbog toga, nije slučajno, što se u centru političkih autoriteta koji su stali iza montiranog sudskog progona, našao Ferid Buljubašić…“, izražavanja na str. 512. i 513. (Izražavanja 12): „Tek godinu dana poslije Rješenja komandanta SFOR-a da mi prestaje profesionalna vojna služba, ministar Miroslav Nikolić i njegov zamjenik Ferid Buljubašić, 26. 02.2004. godine donose rješenje kojim se 'verificira' ono što je već realizovano po odluci komandanta SFORA-a, generala Silvestera“ , te „Ferid Buljubašić je ipak, kada se to konačno dogodilo, srdžbu usmjerio protiv mene, a posebno protiv predsjednika Izetbegovića i generala Delića“, te izražavanje na samom kraju sporne knjige na strani 521. (Izražavanje 13) u kojem se, kako apelant u tužbi tvrdi, iznose gnusne laže i u kojima se apelant etiketira kao veleizdajnik iako u relevantnom periodu apelant nije ostvario niti jedan kontakt sa tuženim: „Glavni pokretači hajke na mene su ljudi koji su na mene vršili pritisak da predam Goražde. Prije svega, tu je bio Ismet Briga, Ferid Buljubašić, Frašto i ostali koji su na sve moguće načine pokušavali od mene da iznude odluku da predam Goražde.“
7. Iz obrazloženja proizlazi da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da svi navodi u činjeničnom osnovu tužbe predstavljaju mišljenje tuženog o apelantu i njegovim postupcima u vrijeme kada je bio komandant IBOG-a i zamjenik ministra odbrane, da je apelant javna ličnost i da javnost ima pravo znati šta je on radio dok je obavljao javne funkcije i da je očigledno da su u stavovima koji su objavljeni u spornoj knjizi sadržani vrijednosni sudovi čija se istinitost ne može dokazati.
8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 095715 09 P od 15. marta 2013. godine zahtjev odbio, a istom presudom apelanta je obavezao na naknadu troškova postupka. Do takvog zaključka Općinski sud je došao na temelju navoda iznesenih tokom postupka i provedenih dokaza koji su taksativno pobrojani na strani 5. i 6. obrazloženja. Općinski sud je naveo da nije sporno da je apelant u činjeničnom opisu tužbe citirao sporne navode koji su objavljeni u spornoj knjizi, te da je sud nakon provedenog postupka utvrdio da su u spornoj knjizi objavljeni dokumenti ili dijelovi dokumenata, odnosno da su selektivno izabrani dijelovi borbenih izvještaja, te da se u njoj analiziraju ratni događaji u Goraždu u periodu od 1992. do 1994. godine.
9. U vezi s analizom spornog izražavanja na koje je apelant ukazao, Općinski sud je pojasnio da su o problemu u vezi sa ukidanjem općinskih štabova o kojima knjiga govori (na strani 120) ispitani svjedoci Rijad Raščić, Sulejman Vranj i Husno Hrapo, a da je iz njihovih iskaza, te drugih materijalnih dokaza utvrđeno da su općinski štabovi ukinuti i na koji način, a da je tuženi u knjizi, zapravo, samo iznio svoje mišljenje o tome. Nadalje je Općinski sud naveo da je tuženi u spornoj knjizi iznio svoje mišljenje o stručnim vojnim pitanjima, te mišljenje u pogledu vladanja situacijom apelanta na bojištu. U vezi sa stavom tuženog da apelant u kritično vrijeme nije vladao situacijom, da je paničario i sl., Općinski sud je naveo da su apelant i Ahmet Sejdić u iskazima na navedene okolnosti naveli da je, prema njihovom mišljenju, IBOG u relevantnom periodu vladao situacijom na bojištu, dok su tuženi i svjedoci Rijad Raščić i Sulejman Vranj u iskazima na iste okolnosti naveli da IBOG nije vladao situacijom na bojištu. Stoga, u takvoj situaciji izneseno mišljenje tuženog, kao autora sporne knjige, ne može biti predmet odštete za klevetu. U vezi sa navodima tuženog da je apelant djelovao defetistički, kukao, paničario, te napadao svoje nadređene, Općinski sud je naveo da se, također, radi o mišljenju tuženog, a o tome su tokom postupka svjedočili svjedoci Nedžad Ajnadžić, Sulejman Vranj i Rijad Raščić. Općinski sud je u vezi sa analizom spornih navoda još naveo da je tuženi u knjizi analizirao sadržaj otvorenog pisma goraždanskog muftije, te da je tuženi u knjizi, također, govorio i o psihičkom stanju apelanta kao komandanta
IBOG-a.
10. Nakon što je izvršio analizu spornih izražavanja tuženog, kao autora sporne knjige, čija pasivna legitimacija nije sporna među parničnim strankama (član 6. st. 1. i 3. Zakona o zaštiti od klevete), Općinski sud se pozvao na odredbu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete koja definiše značenje naziva kleveta, te se pozvao i citirao odredbu člana 15. navedenog zakona, koja upućuje na primjenu drugih propisa, te je taj sud, ocjenjujući definiciju klevete, zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se sporna izražavanja mogu smatrati klevetom. Nadalje je pojašnjeno da u konkretnom slučaju, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđivanje okolnosti slučaja, a naročito jačina i trajanje duševnih bolova, predstavlja utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade, a ne utvrđivanje činjenica za utvrđivanje visine iznosa te naknade.
11. Dakle, Općinski sud je zaključio da je tuženi, kao autor sporne knjige, o apelantu i njegovim postupcima u vrijeme kada je bio komandant IBOG-a i zamjenik ministra odbrane u spornoj knjizi iznio svoje mišljenje, te da, stoga, ne postoji odgovornost tuženog, u smislu člana 7. stav (1) tačka
a) Zakona o zaštiti od klevete. Usto, kako je naveo Općinski sud, apelant se može smatrati javnom ličnošću, pa su u tom slučaju granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire, tako da je sud, imajući i to u vidu, zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen. Navedeno tim prije, kako je naveo Općinski sud, što odredba člana 2. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete predviđa da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Odluka o troškovima je utemeljena na odredbi člana 386. stav (1) ZPP.
12. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 65 0 P 095715 13 Gž od 2. juna 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Iz obrazloženja proizlazi da je Kantonalni sud, nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih razloga, zaključio da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje zakonitost pobijane presude, jer taj sud nije utvrdio da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba postupka budući da je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud postupao u skladu sa odredbama čl. 8. i 191. stav 4. ZPP. Nadalje je Kantonalni sud pojasnio da je Općinski sud u obrazloženju osporene presude izvršio ocjenu dokaza, te jasno naveo odlučne činjenice, ocijenivši da je tuženi kao autor sporne knjige u njoj iznio svoje mišljenje i da izneseno mišljenje ne predstavlja klevetu. Nadalje je prvostepeni sud pojasnio da je u spornoj knjizi izneseno mišljenje o stručnim vojnim pitanjima, ponašanju i psihičkom stanju apelanta na bojištu, kao komandanta IBOG-a, u relevantnom periodu. U vezi s apelantovim prigovorima da sva sporna izražavanja nisu bila predmet ocjene prvostepenog suda (izražavanja od 6. do 13, kako ih je apelant numerisao u tužbi), Kantonalni sud se nije mogao složiti sa takvom tvrdnjom, jer su, prema mišljenju tog suda, sva sporna izražavanja bila predmet ocjene prvostepenog suda. U vezi s izražavanjima koja su numerisana od tačke 6. do 13, Kantonalni sud je pojasnio da je tuženi, zapravo, iznio mišljenja o stručnim vojnim pitanjima, ponašanju i stanju apelanta, jer apelant smatra klevetničkim izražavanje kojim tuženi navodi da je apelant bio u moralnoj i psihičkoj krizi, koja mu je umanjila moć rasuđivanja, te pokazala nedostatak elementarnih osobina koje je od njega, kao komandanta, zahtijevalo vrijeme i situacija u kojoj se nalazila BiH, a posebno težina situacije koju je on neposredno podnosio u Goraždu, te da je bio glavni akter u političkom, medijskom i policijskom linču, da nije bila uspostavljena odbrana u Goraždu, da u Goraždu 1994. godine na desnoj strani grada nije bilo niti jednog vojnika na liniji odbrane, niti su postojali rovovi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je iznio mišljenje o tome da se tadašnji komandanti apelant, Sejdić, Imamović i Duraković nisu složili ko će od njih biti general, ko će dobiti priznanje „Zlatni ljiljan“ i druga priznanja. Nadalje je Kantonalni sud pojasnio da je tuženi u spornoj knjizi iznio i svoj stav prema montiranim procesima, te da je naveo da su egzekutori njegovog progona bili komunistički kadrovi u Ministarstvu odbrane, apelant, kao zamjenik ministra, i Fahro Hasković, pomoćnik ministra za sigurnost, „a kasnije se pokazalo da su optužbe bile montirane“. Potom je, prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi naveo da je apelant donio rješenje kojim je verificirao ono što je već realizovano po odluci SFOR-a, odnosno da je svoju srdžbu usmjerio protiv predsjednika Izetbegovića i generala Delića. Kantonalni sud je još podsjetio da je tuženi naveo da su glavni pokretači hajki bili apelant i drugi koji su vršili pritisak na tuženog da preda Goražde. Nakon iznošenja stavova tuženog Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da navodi na koje se apelant pozvao u žalbi nisu kleveta, već mišljenje, ocjenjujući da se radi o ličnom stavu i mišljenju tuženog kao autora sporne knjige u vezi sa ratnom strategijom i stanju u vojsci u Goraždu u ratnom periodu, pa iznesene izjave u spornoj knjizi ne sadrže činjenice, već predstavljaju vrijednosni sud ili subjektivno mišljenje koje se odnosi na apelanta. U takvim okolnostima prvostepeni sud je pravilno primijenio član 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete.
13. Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučenja uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno, da li se radi o pitanju iz privatnog života oštećenog ili pitanju od političkog ili javnog značaja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Povrede se odnose na apelantova procesna prava, jer je postupak koji je vođen očito bio nepravičan. Naime, redovni sudovi nisu pravično i istinito utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, te nisu brižljivo i savjesno ocijenili dokaze, jer prvostepeni sud u svom obrazloženju, protivno članu 191. stav 4. ZPP, ne sadrži apelantove navode o činjenicama na kojima zasniva tužbeni zahtjev i, u vezi s tim, dokaze i ocjenu dokaza, niti je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude, suprotno članu 231. ZPP, ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja. U vezi s tim, apelant navodi da je u tužbi naveo 13 izražavanja iz sporne knjige koje smatra klevetom, ali je prvostepeni sud dao obrazloženje u vezi sa izražavanjima označenim od 1 do 5, ali ne i za izražavanja koja su označena od 6 do 13. U tom pravcu apelant tvrdi da se prvostepeni sud uopće nije bavio ocjenom dokaza, niti odlučnim činjenicama u odnosu na izražavanje da je apelantova moć rasuđivanja bila umanjena, da kao komandant IBOG-a nije uspostavio odbranu koja bi bila garant očuvanja oslobođenih prostora, da na desnoj obali Goražda nisu postojali rovovi, niti je bilo vojnika na liniji odbrane, da se apelant sa ostalim komandnim kadrom unutar IBOG-a nije mogao dogovoriti o činovima i dobivanju ratnih odlikovanja, da je apelant bio glavni akter u političkom, medijskom i policijskom linču protiv tuženog, da je apelant stajao iza montiranog sudskog progona tuženog, da je apelant donio rješenja kojem tuženom prestaje vojna djelatna služba, a posebno navod da je apelant pokušao od tuženog iznuditi odluku o predaji Goražda. Za apelanta je neprihvatljivo da sud poslije šest pripremnih ročišta, sedam dana glavne rasprave, te saslušanih 12 svjedoka i parničnih stranaka i vještaka, kao i uvida u 100-tinjak dokumenata dao samo paušalno obrazloženje da izražavanje tuženog predstavlja mišljenje, te da za osam izražavanja uopće nije dao nikakvu ocjenu dokaza, niti obrazloženje. Prema apelantovoj ocjeni, izražavanje tuženog u spornoj knjizi ni po svojoj formi, ni po svom sadržaju ne predstavlja iznošenje mišljenja, kako su to pogrešno zaključili redovni sudovi, već izražavanje o činjenicama koje se mogu dokazivati. Apelant smatra da sporna izražavanja po svojoj formi ne predstavljaju mišljenje, jer tuženi prilikom njihovog iznošenja ne koristi riječi „mislim, pretpostavljam, smatram, zaključujem“, već iznosi konkretne navode koji ne pretpostavljaju mišljenje, već klevetu, budući da sporna izražavanja nisu bila iznesena sa dozom opreza, već kao nepobitna istina u koju se ne može posumnjati. U apelaciji se detaljno analiziraju sva sporna izražavanja koja apelant opovrgava svojim navodima. U vezi s tim, apelant, između ostalog, navodi kao primjer izražavanje tuženog da je apelantu „moć rasuđivanja bila umanjena“, pri čemu tuženi nije dostavio niti jedan medicinski dokaz da je apelant u periodu 1992-1994. bio smanjeno uračunljiv zbog trajne i privremene duševne bolesti ili duševnog poremećaja, da bi se izrekla ovakva zlonamjerna tvrdnja. Takvom tvrdnjom se, osim apelanta, omalovažavaju svi branitelji Goražda, jer im je, prema tvrdnjama tuženog, zapovijedala osoba kojoj je „moć rasuđivanja bila umanjena“, ili koja je bila smanjeno uračunljiva. Osim klevetničkih izražavanja u odnosu na ratni period 1992-1994. godine, druga skupina klevetničkog izražavanja odnosila se na postratni period u kojima je apelant etiketiran kao nosilac i pokretač montiranog procesa protiv tuženog, što su besprizorne laže koje tuženi niti jednim dokazom nije potkrijepio. Netačna je i tvrdnja da je apelant, kao zamjenik ministra odbrane, donio rješenje 26. aprila 2004. godine kojim tuženom prestaje djelatna vojna služba, budući da je apelantu funkcija zamjenika ministra odbrane prestala 18. februara 2003. godine, dakle godinu dana ranije, a što je i sam tuženi potvrdio u svom iskazu tokom postupka. Netačne su tvrdnje i da je nezakonito ukinuo vojne štabove, jer je tokom postupka utvrđeno kako i na koji način su štabovi ukinuti. Apelant je, također, posebno naglasio da je tuženi prilikom objavljivanja predmetne knjige zloupotrebljavao i selektivno objavljivao borbene dokumente koji su bili stepenovani kao strogo povjerljivi i čije objavljivanje nije dozvoljeno zakonom. U vezi s tim, apelant je tokom postupka dostavio dokaz da Ministarstvo odbrane BiH tuženom nije dalo odobrenje za objavu tajnih dokumenata koji su u knjizi selektovano objavljeni. Prema apelantovoj ocjeni, navedeno je vrlo bitno zbog toga što objavljeni dokumenti nisu dostupni javnosti kako bi se prekontroliralo izražavanje preneseno u spornoj knjizi, što ukazuje na namjeru tuženog da apelantu nanese nematerijalnu štetu. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovog prava na koja se pozvao, osporene presude ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na koja se u apelaciji pozvao, jer je taj sud dao jasno obrazloženje za svoj stav kod kojeg i dalje ostaje. U prilogu izjašnjenja dostavljena je osporena presuda tog suda.
16. Općinski sud je istakao da je taj sud u cijelosti postupao u skladu sa ZPP, te da taj sud nije povrijedio apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se pozvao.
17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neutemeljenim, jer su redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju radi o mišljenju tuženog i da nije riječ o klevetničkim tvrdnjama, odnosno da se ne radi o izražavanju neistinitih činjenica. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav (1) tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Okvir djelovanja zakona Član 5. stav (1) (1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
• način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
• prirodu i stepen prouzrokovane štete,
• dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,
• pristanak oštećenog,
• vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
• činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
• te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
23. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužitelja tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Pošto član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b)Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
25. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 095715 13 Gž od 2. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 8. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, koja mu je prouzrokovana izražavanjima tuženog objavljenim u knjizi „Sa braniteljima Goražda i Sarajeva“ u kojoj je, prema apelantovim tvrdnjama, iznesen niz neistina i laži kojim je apelant oklevetan. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu novčane satisfakcije za izražavanje tuženog (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
31. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
32. Apelant smatra da mu je spornim izražavanjem narušen ugled, jer su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice čiju istinitost redovni sudovi nisu ispitali, odnosno apelant tvrdi da redovni sudovi pojedina izražavanja uopće nisu analizirali, niti su s tim u vezi proveli bilo kakve dokaze, niti njihovu ocjenu, u smislu člana 8. ZPP. Potom tvrdi da je tokom postupka dostavio dokaze kojima je dokazao neistinitost pojedinih izražavanja, te da se redovni sudovi nisu bavili činjenicom da je tuženi u spornoj knjizi zloupotrebljavao i selektivno objavljivao dokumente koji su strogo povjerljivi i čije je objavljivanje zakonom zabranjeno, a tuženi nije imao odobrenje da ih objavi.
33. Tuženi je, s druge strane, u odgovoru na tužbu naveo da je u spornoj knjizi iznio svoje mišljenje o apelantu i njegovim postupcima u vrijeme dok je obavljao javne funkcije, da istinitost iznesenog mišljenja nije moguće dokazati, da javnost ima pravo znati šta je apelant radio tokom i nakon rata, a sve navedeno u skladu sa članom 10. Evropske konvencije koja štiti pravo na slobodu izražavanja.
34. Imajući u vidu da predmetni slučaj pokreće pitanje zaštite prava na ugled, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopće bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidi, Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu da su apelantu u spornoj knjizi diskreditirane stručnost i kompetencija da kao komandant IBOG-a predvodi odbranu Goražda, da je javnosti predstavljen kao osoba kojoj je u vrijeme rukovođenja IBOG-om moć rasuđivanja bila smanjena, osoba koja je vršila pritisak da se Goražde preda, da je predstavljen kao osoba koja je stajala iza montiranog procesa protiv tuženog, Ustavni sud smatra da ovi navodi imaju dovoljnu težinu da pokrenu pitanje zaštite prava iz člana 8. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud, također, smatra da predmet zahtijeva ispitivanje da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu njegovog prava na ugled i čast prema članu 8. Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja koje je garantirano članom 10. Evropske konvencije.
36. Ispitujući apelacione navode u kontekstu osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Navedeno stoga što je presudom Kantonalnog suda odbijena apelantova žalba, te potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu novčane satisfakcija na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koje je, kako tvrdi, pretrpio iznošenjem spornog izražavanja u spornoj knjizi. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano, odnosno, kako je prethodno već izneseno, da li su redovni sudovi prilikom odlučenja uspostavili pravičan balans između apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja zaštićenog članom 10. Evropske konvencije.
37. Ispitujući obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant u tužbi ukazao na 13 spornih izražavanja iz sporne knjige koje je ocijenio klevetničkim. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je tuženi u spornoj knjizi, kao autor, selektivno objavio dijelove borbenih izvještaja i ratnih dokumenata, te analizirao ratne događaje u Goraždu u periodu od 1992. do 1994. godine, te je taj sud, nakon sadržajne analize pojedinih izražavanja, zaključio da je apelant spornim izražavanjem iznio svoje mišljenje o apelantu, kao komandantu IBOG-a i zamjeniku ministra odbrane FBiH, te da stoga ne postoji odgovornost za klevetu, u smislu člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, pri čemu je taj sud imao u vidu da se apelant može smatrati javnom ličnošću i da su, shodno tome, granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire.
38. Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude zapaža da se Općinski sud bavio izražavanjima tuženog u vezi sa ukidanjem općinskih štabova, zatim, apelantovim ponašanjem na bojištu u ratnom periodu, te izražavanjima u vezi sa defetističkim ponašanjem apelanta, njegovim „paničarenjem i kukanjem“ u relevantnom periodu, te napadima na svoje nadređene za koja je utvrđeno da se radi o mišljenju tuženog. Ustavni sud zapaža da su navedena izražavanja bila predmet analize prvostepenog suda, pri čemu je, u vezi s tim, data prihvatljiva ocjena dokaza, u smislu člana 8. ZPP. Ustavni sud prihvata apelantov prigovor da je od prvostepenog suda izostala analiza svih spornih izražavanja na koja je on u tužbi ukazao. Međutim, Ustavni sud smatra da je taj propust u žalbenom postupku otklonio Kantonalni sud koji je dodatnom analizom svih spornih izražavanja na koje je apelant u žalbi ukazao došao do istog zaključka kao i prvostepeni sud, da se radi o mišljenju koje je tuženi iznio u spornoj knjizi o događajima za koje je, svakako, postojao javni interes da se prezentira javnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da se tuženi, kao autor sporne knjige, u spornoj knjizi bavio događajima iz ratne i poslijeratne prošlosti BiH u kojima je apelant učestvovao kao komandant IBOG-a, odnosno zamjenik ministra odbrane FBiH, dakle, u spornim izražavanjima apelant se pojavljuje kao javna ličnost u kontekstu njegove profesionalne djelatnosti. U takvim okolnostima su i granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire. Ustavni sud, također, podsjeća da član 2. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete propisuje da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.
39. U vezi s apelantovim prigovorima da redovni sudovi nisu napravili jasnu distinkciju između činjenica i vrijednosnih sudova tvrdeći pri tome da je tokom postupka dostavio dokaze o neistinitosti pojedinih izražavanja, Ustavni sud takav prigovor ne može prihvatiti kao opravdan. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi analizirali sadržaj svih spornih izražavanja i da su svoj stav o tome da se radi o mišljenju tuženog dovoljno jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
40. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi, čiji je zadatak bio da uspostave pravičan balans između dva konkurentska prava, prilikom odlučenja uzeli u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja a posebno, kako je to Kantonalni sud u obrazloženju naglasio, način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno, odnosno da li se radi o pitanju iz privatnog života oštećenog ili o pitanju od političkog ili javnog značaja.
41. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Apelant ukazuje da su osporene odluke, u suštini, rezultat proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda izražavanjima iznesenim u spornoj knjizi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem je apelant ravnopravno učestvovao i imao mogućnost da iznese sve svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Međutim, redovni sudovi su, ocjenjujući provedene dokaze, u smislu člana 8. ZPP, utvrdili da je spornim izražavanjima tuženog izneseno njegovo mišljenje o apelantu kao javnoj ličnosti u kontekstu njegovog profesionalnog angažmana i da se, stoga, ne može govoriti o kleveti i odgovornosti tuženog u smislu člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, a time ni o pravu na odgovarajuću novčanu satisfakciju.
47. Imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu su primijenili relevantne zakonske propise u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neutemeljeni. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi sva sporna izražavanja suštinski razmotrili u svjetlu kriterija koje je bilo neophodno razmotriti radi postizanja balansa između zaštite prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, zaključivši da se ne radi o kleveti, niti o odgovornosti tuženog za izneseno mišljenje.
50. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdili da tužbeni zahtjev nije osnovan za šta su dali dovoljno jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao.
51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman