Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3126/17 (Tonći Bošnjak vl. S.O.R. SEMAFOR)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3126/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3126/17, rješavajući apelaciju Tonćija Bošnjaka vl. S.O.R. SEMAFOR, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tonći Bošnjak vl. S.O.R. SEMAFOR protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 036443 16 Gž od 18. aprila 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tonći Bošnjak vl. S.O.R. SEMAFOR (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 036443 16 Gž od 18. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (Grad Široki Brijeg) da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio isplatu iznosa od 9.120,00 KM.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da je sa prednikom tuženog zaključio Ugovor o održavanju semaforskih uređaja u Širokom Brijegu na određenoj obilaznici, te da je tuženi za određeni vremenski period ostao dužan apelantu određeni novčani iznos na ime redovnog održavanja. Nadalje, da je među strankama nesporno da su parnične stranke zaključile Ugovor o održavanju semaforskih uređaja u Širokom Brijegu, dok je sporna, između ostalog, zastarjelost potraživanja. Takođe je navedeno da je članom 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da međusobna potraživanja društveno
– pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. Prvostepeni sud je istakao, da je odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, isti djelomično prihvatio, nakon što je utvrdio da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 14. marta 2015. godine, pa da su s obzirom na odredbe člana 374. stav 1. ZOO zastarjela apelantova potraživanja koja su dospjela na naplatu do 14. marta 2012. godine, odnosno potraživanja u iznosu od 9.120,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se apelant u žalbi poziva na odredbu člana 387. ZOO, koja odredba propisuje da se zastara prekida priznanjem duga, a da je u konkretnom do priznanja duga došlo potvrđivanjem Izvoda otvorenih stavki od 31. decembra 2014. godine, koji je ovjeren i potpisan od ovlaštenih osoba. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju do priznanja duga došlo potvrđivanjem Izvoda otvorenih stavki od 31. decembra 2014. godine, te da se priznanjem duga prekida zastara, a to stoga što priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida, bez obzira na to je li ono učinjeno na posredan ili neposredan način, uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje, a što u konkretnom nije slučaj. Naime, da je Izvodom otvorenih stavki potpisanim i ovjerenih od parničnih stranaka, potvrđeno knjigovodstveno stanje između apelanta i tuženog u pogledu potraživanja, odnosno dugovanja između istih.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju povrijedili odredbe ZOO i Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a posebno Kantonalni sud koji se nije očitao o apelantovim žalbenim navodima, pa da je samim tim povrijedio odredbe člana 7. i 8. ZPP, gdje sve dokaze nije doveo u uzajamnu i logičnu vezu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego da je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman