Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4264/15 (M.P.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Doživotno izdržavanje
- Zamjena nekretnina
- Pravo na pravnu sigurnost
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4264/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4264/15, rješavajući apelaciju M.P, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 002119 14 Rev od 16. juna 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 002119 12 Gž od 6. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, koju zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnijela je 11. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 002119 14 Rev od 16. juna 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 002119 12 Gž od 6. decembra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 002119 08 P od 21. septembra 2012. godine, usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev i poništen je ugovor o zamjeni nekretnina od 14. juna 2008. godine između apelantice i prvotuženog Z.H. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kojim je apelantica ustupila prvotuženom ½ svojih nekretnina detaljno opisanih u izreci prvostepene presude (u naravi dvije kuće sa dvorištem) u zamjenu za stan (površine 30,62 m2). Također, sud je poništio i ugovor o kupoprodaji zaključen istog datuma između apelantice, te drugotuženog I. M. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i trećetužene S. M. (u daljnjem tekstu: trećetužena), kojim je apelantica drugotuženom i trećetuženoj prodala drugu polovinu spornih nekretnina za cijenu od 30.000 KM. U prvostepenom postupku je utvrđeno da je apelantica istog datuma kada je pred notarom zaključila ova dva navedena ugovora, zaključila i ugovor o doživotnom izdržavanju sa svim tuženima i H.A (koji nije tužen u ovom postupku), kao davaocima izdržavanja. U tom ugovoru je navedeno da je apelantica, kao primalac izdržavanja, omogućila davaocima izdržavanja da „pod povoljnijim uslovima postanu vlasnici ovih nekretnina što svi smatraju posebnom pogodnošću i uslugom za koju su davaoci izdržavanja spremni pružiti izdržavanje [apelantici]“. Dalje, sud je utvrdio da su se tim ugovorom davaoci izdržavanja obavezali pružiti apelantici izdržavanje koje se sastoji „u kuhanju, spremanju, ljekarskoj pomoći, lijekovima, održavanju higijene stambenog prostora prema usmenom dogovoru i drugim vidovima pomoći osim novčanog davanja jer [apelantica] ima svoja primanja pa joj je potrebna briga i pomoć za održavanje higijene, nabava i kuhanje“. Osim toga, davaoci izdržavanja su preuzeli i obavezu da apelantici, preko svog sistema grijanja, obezbijede grijanje u stanu na kojem je postala vlasnica ugovorom o zamjeni, te da sahrane apelanticu nakon njene smrti po mjesnim običajima.
3. Apelantica je svoj tužbeni zahtjev zasnovala na očiglednom nesrazmjeru uzajamnih davanja iz člana 139. u vezi sa članom 15. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tvrdeći da je vrijednost zamijenjenih i prodatih nekretnina znatno veća od vrijednosti stana kojeg je dobila u zamjenu i kupoprodajne cijene prodatog dijela sporne nekretnine, te na tvrdnji da je bila u bitnoj zabludi, što je mana volje zbog koje se, na osnovu člana 61.ZOO, može zahtijevati poništenje ugovora. Prvostepeni sud je proveo obiman dokazni postupak, uključujući i vještačenje vrijednosti apelantičinih nekretnina i procjenu Poreske uprave koja je izvršena prilikom obračuna poreza na promet spornih nekretnina (detaljno obrazloženo na str. 15-16. prvostepene presude). Na osnovu svih provedenih dokaza, prvostepeni sud je zaključio da vrijednost stana koji je apelantica dobila ugovorom o zamjeni predstavlja 44.80% vrijednosti ½ nekretnine koju je dala u zamjenu, a da vrijednost za koju je prodata druga polovina sporne nekretnine predstavlja 50% njene vrijednosti. Sud je, dalje, zaključio da u konkretnom slučaju, zaključenjem ugovora o zamjeni i ugovora o kupoprodaji, apelantica nije bila „neupućena u vrijednost nekretnina“ i da nije dokazala da je došlo do očigledne nesrazmjere u uzajamnim davanjima iz člana 139. ZOO, a time ni do kršenja načela jednake vrijednosti davanja iz člana 15. ZOO. Također, prvostepeni sud je zaključio da se ne radi ni o zelenaškom ugovoru, jer iako je apelantica, po stavu prvostepenog suda, „bila u stanju nematerijalne nužde“, te da su tuženi „znali za takvo stanje [apelantice]“, nedostaje jedan od kumulativnih elemenata zelenaškog ugovora iz člana 141. ZOO, a to je „da su tuženi ugovorili za sebe korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što su se tuženi obavezali dati [apelantici]“.
4. Međutim, prvostepeni sud je zauzeo stav da je apelantica, zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju bila „u bitnoj zabludi jer ugovor o izdržavanju ne sadrži obavezu davaoca izdržavanja, iz kog razloga ne predstavlja dvostrano teretni ugovor kakav je po svojoj prirodi svaki valjan ugovor o doživotnom izdržavanju, a ne sadrži ni element aleatornosti tj. neizvjesnosti za davaoca izdržavanja, a što ovaj ugovor čini nepostojećim“.
5. Kantonalni sud je, osporenom presudom broj 18 0 P 002119 12 Gž od 6. decembra 2013. godine, usvojio žalbu tuženih i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je, između ostalog, potvrdio stav prvostepenog suda da se ne radi ni o očiglednoj nesrazmjeri uzajamnih davanja, niti o zelenaškim ugovorima, naročito kada se „cijeni vrijednost nekretnine [apelantice] prema procjeni koju je izvršila Porezna uprava (radi plaćanja poreza na promet nekretnine) koje se može smatrati realnom procjenom prometne vrijednosti nekretnine, te ugovorene obaveze i davanja tuženih prema [apelantici] iz predmetnih ugovora o zamjeni, kupoprodaji i izdržavanju.“ Također je prihvaćen i stav prvostepenog suda da ugovor o zamjeni i o kupoprodaji ne predstavljaju zelenaške ugovore iz razloga koji su navedeni u prvostepenoj presudi. Međutim, suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije bila u bitnoj zabludi prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, zato što taj ugovor „sadrži izričito ugovorenu obavezu davaoca izdržavanja“. Naime, Kantonalni sud je naveo da su apelantica i svi davaoci izdržavanja (svi tuženi i H.A.), „uz prethodno pominjanje sadržaja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina i ugovora o kupoprodaji nekretnina“, utvrdili međusobne obaveze na način kako je u tom ugovoru navedeno. Također, Kantonalni sud je naveo da „nije jasno zašto prvostepeni sud smatra da nije ugovorena obaveza davaoca izdržavanja,“ budući da se obaveze davaoca izdržavanja mogu utvrditi „u bilo kojem vidu brige i pomoći koju primalac izdržavanja treba, ovisno o životnim okolnostima.“ U konkretnom slučaju, kako je zaključio Kantonalni sud, apelantica je, zbog svoje životne dobi, trebala brigu i pomoć za ono na šta su se davaoci izdržavanja obavezali, a sve ugovoreno je pravno dopušteno. Također, Kantonalni sud je ukazao da apelantica nije trebala novčanu pomoć jer je imala vlastita primanja po osnovu penzije, a izostavljanje obaveze novčanog pomaganja „ne čini ugovor o doživotnom izdržavanju manjkavim“. S obzirom na navedeno, budući da nisu ispunjeni uslovi za poništenje ugovora o zamjeni i ugovora kupoprodaji, Kantonalni sud je naveo da, suprotno zaključku prvostepenog suda, „smatra da je ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan“, kao i da su neosnovani žalbeni navodi o tome da je sporne ugovore trebalo poništiti.
6. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 18 0 P 002119 14 Rev od 16. juna 2015. godine, odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naročito istakao da sporni ugovor o doživotnom izdržavanju „po svom sadržaju upućuje da je volja ugovornih strana bila da se nakon zaključenja prethodna dva ugovora, zaključi i treći ugovor da bi [apelantica] ostvarila svoju potrebu za doživotnom brigom i pažnjom koju će joj pružiti treća lica [...] a da je zbog toga i ustupila pod povoljnijim uslovima svoje nekretnine tuženim.“ Također, Vrhovni sud je naveo da apelantičino pozivanje na bitnu zabludu kao razlog za poništenje spornih ugovora nije odlučno za ovaj spor „jer pravnu osnovu predmetnog tužbenog zahtjeva ne predstavljaju činjenice iz kojih bi proizlazilo da se tužbeni zahtjev zasniva na toj pravnoj osnovi“. Osim toga, Vrhovni sud je također istakao da je neosnovana i apelantičina tvrdnja da ugovor o doživotnom izdržavanju ne proizvodi pravne posljedice i da je ništav, zato što „u ovom postupku [apelantica] nije postavila zahtjev za utvrđenje njegove pravne valjanosti“. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za poništenje spornih ugovora ni zbog prekomjernog oštećenja iz člana 139.u vezi sa članom 15. ZOO, niti zbog bitne zablude iz člana 61. ZOO.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, iz navoda koje je navela kao obrazloženje, proizlazi da se apelantica u suštini žali na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da sudovi nisu pravilno cijenili činjenice koje se odnose na pitanje prekomjernog oštećenja, te prigovara utvrđenoj procijenjenoj vrijednosti spornih nekretnina. Dalje, apelantica smatra da je odluka Vrhovnog suda proizvoljna, budući da „paušalno konstatuje da sud odlučuje prema svom uvjerenju a ne utvrđuje niti obrazlaže zašto obrazloženi revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan.“ Dalje, apelantica navodi da iz toga proizlazi i da je prekršen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje arbitrarnost u odlučivanju. Također, smatra da naročito presude Vrhovnog i Kantonalnog suda ne zadovoljavaju kriterij obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je u svim osporenim odlukama izostala savjesna ocjena dokaza i analiza „na osnovu čega sud izvodi iz ocijenjenih dokaza zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva“. Apelantica se pozvala i na član 13. Evropske konvencije, ali to nije posebno obrazložila.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.
Bitna zabluda Član 61.
(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
[...] Očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja Član 139.
(1) Ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.
[...] Član 141.
(1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa pitanjem jesu li sudovi adekvatno obrazložili osporene presude, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 352/04 od 23. marta 2005. godine i AP-1039/06 od 16. jula 2007. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, aplikacija broj 18390/91, tačka 29 i Higgins i dr. protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, aplikacija broj 20124/92, tačka 42). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, tačka 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali detaljna i jasna obrazloženja o svim spornim pitanjima koje je apelantica istakla tokom postupka i koje je ponovila i u apelaciji. Naročito, sudovi su detaljno obrazložili svoje zaključke o tome da apelantica nije dokazala da je zaključenjem ugovora o zamjeni i ugovora o kupoprodaji došlo do prekomjernog oštećenja, odnosno da se radi o zelenaškim ugovorima. Također, sudovi su u osporenim odlukama detaljno analizirali dokaze koji su u vezi sa ovim pitanjima provedeni pred prvostepenim sudom i detaljno su, odlučujući o žalbi i reviziji, obrazložili svoje zaključke o tome zašto je tako postavljen tužbeni zahtjev neosnovan, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Kantonalni sud je zauzeo drugačiji stav od prvostepenog suda u odnosu na ugovor o doživotnom izdržavanju i o tome je također dao vrlo detaljna i jasna obrazloženja, kako je to već izneseno u ovoj odluci. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u odnosu na ovo pitanje opravdano ukazao da pitanje pravne valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju, kojim su se bavili prvo i drugostepeni sud, nije ni bilo predmetom ovog tužbenog zahtjeva, budući da je apelantica tražila poništenje samo ugovora o zamjeni i o kupoprodaji, a da nije ni postavila zahtjev za poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju. Stoga je Vrhovni sud razloge za zaključenje ovog ugovora i njegov sadržaj i cijenio samo u okviru pitanja proporcionalnosti uzajamnih davanja i svoj zaključak o tome obrazložio na zadovoljavajući način. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da nisu jasni razlozi na kojima su utemeljene osporene odluke ili da se takvim odlukama narušava princip vladavine prava, kako to apelantica tvrdi.
13. Ostali navodi se tiču isključivo apelantičinog nezadovoljstva utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da apelantica, osim što ponavlja iste navode koje je iznosila u žalbi i u reviziji, ne nudi u apelaciji bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključak Ustavnog suda u vezi sa pravom na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, kao i paušalni navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kad je, kao to proizilazi iz činjenica predmeta, apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman