Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4451/17 (Zajednica etažnih vlasnika zgrade Z-14, Zvornik)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4451/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4451/17, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika zgrade Z-14, Zvornik, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zajednica etažnih vlasnika zgrade Z-14, Zvornik protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Mal 024784 17 Gž od 3. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zajednica etažnih vlasnika zgrade Z-14, Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Đorđe Vasić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 27. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Mal 024784 17 Gž od 3. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Mal 024784 14 Kom od 15. marta 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (S. Đ.) da mu na ime neplaćenih akontacija za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i uređaja zaključno sa 30. novembrom 2014. godine isplati novčani iznos od 98,00 KM i na ime kupovine i ugradnje nove vodovodne instalacije u zgradi Z-14 isplati novčani iznos od 80,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su osnovane apelantove žalbene tvrdnje u vezi sa plaćanjem akontacije za održavanje zgrade i prigovora zastare potraživanja, odnosno da se radi o povremenim (mjesečnim) novčanim potraživanjima za koja je odredbama člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđen zastarni rok od tri godine, računajući u smislu odredaba člana 316. stav 1. ZOO od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa na naplatu. Okružni sud je ukazao da se prvostepeni sud nije određenije izjasnio o tome, ali da to nije imalo uticaja na pravilnost prvostepene odluke. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 31. decembra 2014. godine, iz čega proizilazi da nisu zastarjela potraživanja od 31. decembra 2011. godine pa nadalje (period koji nije zastario od 31. decembra 2011. do 30. novembra 2014. godine). Dalje, Okružni sud je naveo da za taj period dug tuženog iznosi 700,00 KM, a da je tuženi za taj period po apelantovoj evidenciji uplatio iznos od 710,00 KM. Okružni sud je ukazao da apelant nije mogao u ovom periodu prenositi ranija dugovanja u smislu odredaba člana 312. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što je tuženi prilikom namirenja potraživanja u 2011. godini, pa i ranije, kod uplata redovno naznačavao za koje mjesece se uplate odnose, zbog čega apelant nije mogao smatrati da nema izjave o redu namirenja duga i namirivati obaveze onim redom kako su nastale (obaveze prije decembra 2011. godine). Prema tome, Okružni sud je istakao da je u periodu dugovanja koji nije zastario, s obzirom na apelantovu evidenciju do 30. novembra 2014. godine, tuženi uplatio dugovane iznose za utuženi period. Osim toga, Okružni sud je naveo, u vezi dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na popravku vodovodnih instalacija, da je popravka puknute vodovodne cijevi, koja više nema uobičajenu funkciju valjanog provođenja vode, hitna intervencija. S tim u vezi, istaknuto je da se radi o poslovima koji su se morali obaviti i da, u smislu odredaba člana 34. stav 1. Zakona o održavanju zgrada, troškove snose etažni vlasnici srazmjerno učešću površina svojih posebnih dijelova zgrade prema stvarno učinjenim troškovima. Shodno navedenom, Okružni sud je istakao da bi tuženi morao platiti ove troškove, ali apelant nije dokazao koliko ti troškovi iznose u odnosu na tuženog s obzirom na površinu stana. Naime, Okružni sud je naveo da je svjedok Ž. P. objasnio da im je za troškove nedostajalo 6.000,00 KM i da su donijeli odluku da svaki stan (86 stanova) plati jednako po 80,00 KM, a koja odluka nije u skladu sa zakonskom odredbom. S obzirom da se ne zna koja je ukupna površina svih stanova koji bi trebali učestvovati u obavezi, Okružni sud je naveo da se nije moglo utvrditi koji je to iznos, odnosno da apelant nije dokazao visinu obaveze tuženog.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suštinski, apelant smatra da je Okružni sud van rasprave mijenjao činjenično stanje koje je pogrešno utvrdio, te je proizvoljno primijenio materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman