Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4548/17 (Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS, Osnovni sud u Trebinju)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4548/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4548/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstvo pravde RS, Osnovni sud u Trebinju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS, Osnovni sud u Trebinju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 027267 17 Rsž od 30. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS, Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Foči, podnijela je 1. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 027267 17 Rsž od 30. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantkinje podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 027267 17 Rs od 23. maja 2017. godine kojom je obavezana apelantkinja da tužitelju M. K. na ime troškova prevoza za dolazak na posao i odlazak sa posla iz Zenice u Trebinje, u određenom vremenskom periodu, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo, između ostalog, "da je odredbama člana 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 66/14) propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva". Shodno tome, Osnovni sud je naveo da je pravo na predmetnu naknadu uslovljeno postojanjem propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva kojim će biti regulisana visina i način ostvarivanja naknade i u skladu s tim sredstva odobrena budžetom suda, odnosno tužilaštva. Međutim, Osnovni sud je ukazao da okolnost da interni propis nije donesen ne može osloboditi apelantkinju obaveze plaćanja tih troškova, jer upravo nedonošenjem propisa, apelantkinja čini štetu tužitelju ograničavajući njegovo pravo na imovinu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj, obavljajući dužnost sudije Osnovnog suda u Trebinju, povremeno putovao (vikendom) na relaciji Trebinje - Zenica i obratno (preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 14. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Dalje je navedeno da nije sporna činjenica da propisima o unutrašnjem poslovanju apelantkinje nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska i odlaska na posao. Okružni sud je ukazao da su troškovi dolaska na posao i odlaska sa posla neophodni i nezaobilazni, uslov su rada i moraju se podmiriti iz plate, pa tako sudijska plata nema svoju realnu vrijednost. Okružni sud je zaključio da su na takav način sudije diskriminisane prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja, odnosno u odnosu na sudije koje ne putuju. Prema tome, Okružni sud je zaključio da takva situacija zahtjeva priznanje zakonskog prava sudija i tužilaca na naknadu na ime putnih troškova, a kako bi se ta situacija prevazišla jedina mogućnost je analogna primjena postojećih zakona ili kolektivnih ugovora koji se odnose na druge ili slične kategorije radnika. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prilikom određivanja visine naknade, prvostepeni sud pravilno, kao parametar za obračun koristio cijenu karte u javnom prevozu, bez obzira na stvarne troškove prevoza.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su sudovi donijeli odluke na osnovu odredaba člana 14. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 30/07, 118/07 i 116/12), koji zakon je prestao da važi. Takođe, apelantkinja ukazuje da se prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 13. važećeg Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, ali je citirao odredbe ranijeg zakona koji je prestao da važi.

Relevantni propisi

5. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 66/14 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi apelantkinjinih navoda kojima ukazuje da su se redovni sudovi pozvali na odredbe ranije važećeg Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, Ustavni sud ne nalazi da je takav propust redovnih sudova sam po sebi doveo u pitanje poštovanje apelantkinjinog prava na pravično suđenje, budući da važeći Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj na identičan način reguliše predmetno pravno pitanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-3494/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4548/17 (Republika Srpska, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio