Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-404/18 (G.Š.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-404/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-404/18, rješavajući zahtjev G. Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev G. Š. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. G. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. januara 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 137501 17 Gž od 26. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 137501 12 P od 23. novembra 2016. godine. Apelant je takođe 21. januara 2018. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje Presude Okružnog suda i bilo kakvu prepravku hodnika u pravcu smanjenja obima njegovih prava“.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 137501 12 P od 23. novembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi, da je pravno ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina sačinjen dana 18. novembra 2011. godine pod brojem OPU 2074/2011 od strane notara Gordane Gerdijan, između prvotuženog Ledenac d.o.o. Banja Luka, kao kupca (u daljnjem tekstu: prvotuženi) te drugo i trećetuženog „Elmont“ a.d. Banja Luka i „Energomont“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: dugotuženi i trećetuženi), kao prodavaca poslovnih prostorija površine 137,40 m2, u prizemlju zgrade označenih kao u izreci presude, koji se nalaze u objektu pogonsko – poslovnog i servisnog centra za montažerske djelatnosti „Energomont“ u Ulici Karađorđeva broj 2, sagrađenog na parceli i upisanog u zemljišnim knjigama kao u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove postupka koje odredi sud. Istom presudom apelant je obavezan da drugo i trećetuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.159,00 KM.

3. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da apelant, nije dokazao odlučnu činjenicu, da je u momentu zaključenja ugovora od 18. novembra 2011. godine između prvotuženog kao kupca i drugo i trećetuženog kao prodavca poslovnih prostorija, upisan kao vlasnik i posjednik poslovnog prostora koji je kupio po ugovoru o prodaji nekretnina, poslovnih prostorija od 27. maja 2009. godine, niti da je bio nosilac prava korištenja, iz čega proizilazi zaključak da nije dokazao da ima pravni interes da vodi predmetni spor, niti da ima aktivnu legitimaciju za vođenje tog spora. Dakle bitna – odlučna činjenica u ovom sporu jeste ta, da li je apelant bio vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora , kako bi se uopšte moglo govoriti o povredi njegovih prava prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnina od 18. novembra 2011. godine, a ta činjenica se dokazuje upisom u javni registar. Osnovni sud je utvrdio da apelant neosnovano tvrdi da ga je prvotuženi spriječio da dolazi hodnikom do svog poslovnog prostora, jer je isti pretvorio u ambulantu, a da je ispred njegovog poslovnog prostora postavio pult, jer je taj sud utvrdio da je prvotuženi supruzi apelanta dao ključ od vrata kako bi apelant imao nesmetan pristup svom poslovnom prostoru, koja vrata su se tu uvijek i nalazila. Također ocijenjeni su neosnovanim navodi apelanta da je hodnik prometovan i da je bilo ko stekao vlasništvo nad istim, jer iz navedenog ugovora proizilazi da je hodnik u statusu prava korištenja, a ne u vlasništvu, zbog čega ističe da prvotuženi nije mogao steći pravo vlasništva nego samo pravo korištenja istog, te jer je pravo korištenja ograničeno pravom služnosti kako je to utvrđeno članom 5.3. Ugovora o kupoprodaji od 18. novembra 2011. godine u korist apelanta i ostalih korisnika poslovnih prostora – tuženih, iz kojeg razloga tuženi ne mogu apelanta ometati u korištenju navedenog hodnika. Prema tome, Osnovni sud je utvrdio neosnovanim navode apelanta da su Ugovorom o kupoprodaji od 18. novembra 2011. godine izmijenjeni uslovi korištenja predmetnog hodnika, jer apelant ima pravo da isti koristi za pristup svom poslovnom prostoru na način koji pristup je imao i prije zaključivanja tog ugovora. Na osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, jer nije naveo iz kojih razloga smatra da je predmetni ugovor ništav, pa je na temelju člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. O troškovima postupka taj sud je odlučio u skladu sa članom 386. stav 1, članom 387. a u vezi sa članom 396. stav 1. ZPP.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 137501 17 Gž od 26. septembra 2017. godine žalba apelanta je odbijena i Presuda Osnovnog suda od 23. novembra 2016. godine potvrđena. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 702,00 KM, kao i zahtjev drugo i trećetuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.842,75 KM.

5. Okružni sud je naveo da kod činjenice da apelant nije bio ugovorna strana u osporenom ugovoru od 18. novembra 2011. godine, to je isti prema odredbi člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) bio u obavezi da dokaže da ima pravni interes da se utvrdi ništavost navedenog ugovora o kupoprodaji nekretnina, pa kako apelant navedeno nije dokazao, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio njegov tužbeni zahtjev, zbog čega smatra da žalba apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostepene presude. Također kako apelant nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 702,00 KM kao neosnovan primjenom člana 397. stav

1. ZPP-a, a u vezi sa članom 386. stav 1. istog zakona. Također nalazeći da odgovor na žalbu drugo i trećetuženih nije bio neophodan za vođenje ove parnice, odbijen je i njihov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici što su sudovi odlučivali o nekretnini (otuđenju nekretnine – hodnika, koji predstavlja zajedničku svojinu“, odnosno jer su odlučivali o pitanju koje ne spada u sudsku nadležnost (član 16. ZPP), već u nadležnost Direkcije za privatizaciju Banja Luka. Imajući u vidu navedeno apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. S tim u vezi apelant je također predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i „obustavi izvršenje osporene Presude Okružnog suda, te da zabrani bilo kakvu prepravku u navedenom hodniku, u pravcu smanjenja obima njegovih prava na isti“.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

10. U odnosu na navode apelanta iznesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojim traže da Ustavni sud zabrani izvršenje pravosnažne presude Okružnog suda, te zabrani bilo kakvu prepravku hodnika u pravcu smanjenja obima njegovog prava na isti, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenom odlukom odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija koji su međusobno zaključili tuženi te da predmetnom presudom nije naložena nikakva činidba za apelanta niti iz izreke predmetne presude proizilazi bilo kakvo ograničenje apelantovih prava na predmetnom hodniku ili ovlaštenje tuženih da od apelanta zahtijevaju određeno ponašanje. S obzirom na to apelant, po mišljenju Ustavnog suda, nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanta za donošenje odluke o privremenoj mjeri.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-404/18 (G.Š.) | Sudska praksa | Aktio