Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1729/16 (R. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1729/16
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1729/16, rješavajući apelaciju Ratka Goronje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Goronje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016296 15 Kž od 28. januara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 016296 15 K od 5. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ratko Goronja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016296 15 Kž od 28. januara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016296 15 K od 5. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 18. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 20. do 24. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 016296 15 K od 5. oktobra 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za počinjenje navedenog krivičnog djela Okružni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
6. Odlučujući o dokaznim prijedlozima apelantove odbrane, Okružni sud je naveo da je odbio prijedlog u vezi sa vještačenjem po vještaku balističke struke M. M. na okolnosti rafalne paljbe iz puške „papovka“ s obzirom na to da je taj dokaz irelevantan u odnosu na do tada utvrđeno činjenično stanje i da je usmjeren na odugovlačenje postupka.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Okružni sud je prvenstveno naveo da je nesporno utvrđeno da se u inkriminirano vrijeme u općini Novi Grad odvijao oružani sukob i da je oštećeni D. S. (u daljnjem tekstu: oštećeni) imao status civila. Okružni sud je dalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelant u kritičnom periodu bio pripadnik srpskih oružanih formacija u sastavu Teritorijalne odbrane Jošava (u daljnjem tekstu: TO Jošava), a koje su u julu 1992. godine priključene Vojsci Republike Srpske. Ove činjenice sud je utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka optužbe R. M. i M. D., te svjedoka odbrane Lj. M., D. T., M. Z. Navedena činjenica, također, proizlazi iz apelantovog iskaza koji na glavnom pretresu nije sporio da se tokom maja/juna 1992. godine morao odazivati na redovne seoske straže. Naime, apelant je izjavio da su u proljeće 1992. godine dobivali naoružanje, te da je prvo zadužio karabin, da bi kasnije, pošto je bio u dobrim odnosima sa M. B., zadužio pušku „papovku“. Svjedoci odbrane su saglasno izjavili da je apelant u kritičnom periodu bio pripadnik TO Jošava, te da je bio naoružan puškom „papovka“, koje naoružanje su imali pretežno svi pripadnici TO. Dovodeći navedene činjenice u vezu s odredbom člana 142. stav 1. KZSFRJ, postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva ne zahtijeva pripadništvo vojnim formacijama jedne strane u sukobu, nego je nužno da se radi o licu koje se stavilo u službu jedne strane u sukobu i da u ime te strane tokom oružanog sukoba krši pravila međunarodnog prava. U odnosu na uvjerenje Odjeljenja za opću upravu Općine Kostajnica - vojna evidencija od 30. septembra 2015. godine i rješenje Odjeljenja za opću upravu Općine Kostajnica od 4. jula 2011. godine, iz kojih proizlazi da je apelantu priznat status branioca u oružanim snagama SFRJ/RS u periodu od 22. jula 1992. do 15. marta 1993. godine i od 14. juna do 3. decembra 1995. godine, Okružni sud je naveo da ti dokumenti samo potvrđuju period u kojem je apelant bio registriran kao pripadnik oružanih snaga, te ne dovode u sumnju činjenično utvrđenje da se apelant, kao pripadnik TO Jošava, stavio u službu jedne od strana u sukobu, a što je jedan od uvjeta za primjenu člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata.
8. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant počinio predmetno krivično djelo, odnosno da li je apelant lišio oštećenog života, Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz saglasnih iskaza svjedoka H. S., M. H. i M. R. proizlazi da je u junu 1992. godine apelant došao po oštećenog koji se nalazio ispred osnovne škole u Blagaj Japri sa ostalim stanovništvom muslimanske nacionalnosti i da ga je odveo do glavnog puta koji vodi prema Novom Gradu. Iz iskaza navedenih svjedoka, također, proizlazi da su se nakon kraćeg vremena čuli pucnji i da od tog trenutka oštećenog više nisu vidjeli. Nadalje, svjedok I. Z. je izjavio da je, nakon što je i on odveden istim putem, 10 minuta kasnije na raskršću vidio tijelo ubijenog oštećenog i drugih ubijenih lica. Na osnovu navedenog, Okružni sud je utvrdio da je smrt oštećenog nastupila 9. juna 1992. godine nakon njegovog odvođenja do raskršća na putu prema Novom Gradu. Isto tako, polubrat oštećenog H. S. je izjavio da je poslije rata, nakon poziva patologa i suda, prepoznao tijelo oštećenog koje je bilo pronađeno na istom mjestu odakle je ovaj svjedok kritičnog dana čuo rafal kada ga je apelant odveo i gdje je bio i ukopan zajedno sa još 11 ljudi. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je oštećeni, nakon što ga je apelant odveo, ubijen pucanjem iz puške koju je kod sebe imao apelant. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je istakao da je tokom dokaznog postupka nesporno utvrđeno da se predmetni događaj desio u vrijeme oružanog sukoba, da je apelant bio pripadnik TO Novi Grad, da je oštećeni bio civil i da postoji uzročna veza između radnji koje je preduzeo apelant, oružanog sukoba, oštećenog-civila i posljedice-ubistva civila, što su bitni elementi da bi se apelantove radnje mogle kvalificirati kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, za koje je apelant proglašen krivim.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 016296 15 Kž od 28. januara 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog suda.
10. Vrhovni sud je u vezi s apelantovim žalbenim tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog odbijanja prijedloga da se izvrši balističko vještačenje zaključio da su ti navodi neosnovani. Naime, sud je u skladu sa odredbom člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) ovlašten odbiti izvođenje dokaza koje smatra nepotrebnim. Odbijanje dokaza je obrazloženo jer je prema ocjeni prvostepenog suda izvođenje tog dokaza bilo nepotrebno, pa su apelantove žalbene tvrdnje očigledno posljedica pogrešnog shvaćanja kako je pravo na odbranu uvijek povrijeđeno ako nisu ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog.
11. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima je osporavao utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da je ocjena dokaza izvršena u skladu sa zakonom, pravilnim izlaganjem njihovog sadržaja, pojedinačne ocjene i ocjene u sklopu ukupne procesne građe. Takav pristup pokazuje se kao savjestan i temeljit, tako da se apelantove suprotne žalbene tvrdnje ne mogu prihvatiti. Naime, prvostepeni sud je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio, te je savjesnom i detaljnom analizom iskaza svjedoka koji imaju saznanja o odlučnim činjenicama utvrdio način lišavanja života oštećenog. Iskazi svjedoka koje je prvostepeni sud prihvatio kao pouzdane u potpunosti rasvjetljavaju sve okolnosti i odlučne činjenice o tome kako je oštećeni lišen života, kao i da je to učinio apelant. O tome su u prvostepenoj presudi dati detaljni razlozi koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud, pa se apelant upućuje na te razloge. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio i da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon i apelantove radnje pravno kvalificirao kao krivično djelo ratni zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, za koje ga je i proglasio krivim.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prvenstveno tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog odbijanja da se kao dokaz odbrane provede vještačenje po vještaku balističke struke na okolnost rafalne paljbe iz puške. U vezi s tim ukazuje da su različiti iskazi svjedoka u pogledu oružja koje se nalazilo kod njega, raspoznavanja oružja i načina ubistva, odnosno da li je ono izvršeno iz automatske puške rafalno ili iz poluautomatske puške pojedinačnim pucnjem ili s prigušivačem, a te sumnje bilo bi moguće otkloniti samo nalazom vještaka balističara. Apelant, također, smatra da je prvostepeni sud postupao paušalno i proizvoljno ne cijeneći na pravilan način iskaze saslušanih svjedoka zato što su ti iskazi bili kontradiktorni u pogledu sredstva kojim je učinjeno predmetno krivično djelo, što je utjecalo na utvrđivanje njegove krivične odgovornosti. Zbog toga, apelant smatra da su redovni sudovi trebali sve kontradiktornosti riješiti primjenom načela in dubio pro reo. Najzad, apelant ukazuje i da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom utvrđivanja činjenice da je bio pripadnik vojne, političke ili administrativne organizacije s obzirom na to da iz dokaza slijedi da je bio pripadnik tzv. seoske straže i kao takav nije mogao biti optužen, niti odgovoran za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva bez obzira da li je to djelo izvršeno tokom rata, oružanog sukoba ili okupacije. II.Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da prigovori iz apelacije nemaju osnovu u stanju spisa jer nisu učinjeni propusti u postupku odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude, pri čemu je Vrhovni sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalažu odredbe ZKPRS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
14. Okružni sud smatra da su u predmetnom krivičnom postupku u cijelosti poštovana apelantova prava koja mu garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija i da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Okružno javno tužilaštvo je istaklo da sud ima pravo da prihvati ili ne prihvati izvođenje nekih dokaza od bilo koje stranke u postupku i da za to treba dati obrazloženje, što je i učinjeno tokom postupka, pri čemu činjenica da li je ubistvo izvršeno iz automatske ili poluautomatske puške nije odlučna činjenica u pogledu kvalifikacije djela. Iz navedenih razloga je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Saučesništvo u krivičnom delu Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; […], ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
17. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:
1. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja (hors de combat) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.
U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:
a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja. (…)
18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioca tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278. stav 2.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza.
Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016296 15 Kž od 28. januara 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 23. februara 2016. godine, a da je apelaciju podnio 15. aprila 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: [...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
26. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenicu da je bio pripadnik vojnih snaga, te da nisu na pravilan način cijenili iskaze saslušanih svjedoka iako su ti iskazi bili kontradiktorni u pogledu sredstva kojim je učinjeno predmetno krivično djelo, a što je utjecalo na utvrđivanje njegove krivične odgovornosti. Zbog toga smatra da mu je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je odbijen njegov dokazni prijedlog za provođenje balističkog vještačenja na okolnosti mogućnosti rafalne paljbe iz puške.
28. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da li je oštećenog lišio života, detaljno izložio iskaze svih saslušanih svjedoka tužilaštva koji su saglasno naveli da je upravo apelant lice koje je odvelo oštećenog, da su se ubrzo nakon toga čuli pucnji i da se oštećeni nakon toga nije vratio, te da je svjedok I. Z. vidio njegovo tijelo među ubijenim osobama. Iskaze ovih svjedoka Okružni sud je ocijenio s aspekta sadržaja i doveo ih u vezu s dokazima apelantove odbrane i apelantovim tvrdnjama kojima je osporavao počinjenje navedenog krivičnog djela. Okružni sud je također razmotrio i apelantove tvrdnje da u inkriminirano vrijeme nije bio pripadnik oružanih snaga, pri čemu je naveo jasne i detaljne razloge, ukazujući da je nesporno utvrđeno da je apelant bio pripadnik oružanih formacija u sastavu TO Jošava, da se javljao na redovne seoske straže i da je dužio naoružanje, te da se na taj način stavio u službu jedne od strana u sukobu. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Načelo pretpostavke nevinosti, također, znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Ustavni sud, također, ukazuje da su zaključci prvostepenog vijeća bili predmet dodatnog razmatranja od strane Vrhovnog suda, koji je na jasan i razumljiv način obrazložio svoju odluku kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
32. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer je odbijen njegov zahtjev za provođenje balističkog vještačenja na okolnost mogućnosti rafalne paljbe iz puške „papovka“, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Ustavni sud, također, ukazuje da odredba ovog člana ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).
33. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u vezi s apelantovim prijedlogom za provođenje balističkog vještačenja na okolnosti rafalne paljbe iz puške „papovka“ u obrazloženju presude jasno i argumentirano naveo da je taj dokaz irelevantan u odnosu na do tada utvrđeno činjenično stanje i da je usmjeren na odugovlačenje postupka. U vezi s ovim zaključcima Okružnog suda koji su bili osporavani u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je ukazao da je sud ovlašten da shodno odredbi člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) odbije izvođenje dokaza koje smatra nepotrebnim i da je u konkretnom slučaju odbijanje dokaza obrazloženo jer je prema ocjeni prvostepenog suda izvođenje tog dokaza bilo nepotrebno. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na zakonske odredbe, prilikom odbijanja apelantovih dokaznih prijedloga naveli jasne i razumljive razloge zbog kojih je odlučeno da se ne provede balističko vještačenje na okolnosti koje je apelant predložio. Ustavni sud smatra da su time redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u tom segmentu.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao drugooptuženog. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman