Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3470/17 (Milka Plavšić vl. SP Butik "DUGA" Šipovo)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3470/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3470/17, rješavajući apelaciju Milke Plavšić vl. SP Butik "DUGA" Šipovo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milka Plavšić vl. SP Butik "DUGA" Šipovo protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 111683 17 Pž od 26. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Plavšić vl. SP Butik "DUGA" Šipovo (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 11. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 111683 17 Pž od 26. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da na ime duga isplati tužiocu (TPP „Vitorog“ a.d. Šipovo) određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužioca da mu apelantica po osnovu zakupnine isplati određeni novčani iznos. Dalje je navedeno, da su Ugovor o zakupu poslovnog prostora 2. aprila 2007. godine zaključili DOO „Velcommm inex“ Šipovo - PJ Butik „Duga“, Milka Plavšić (apelantica), kao zakupac i tužilac kao zakupodavac. Zatim, da je apelantica priznala da je potpisala ugovor o zakupu i da je zakupljeni poslovni prostor koristila za poslovanje butika, da je primila račune na ime zakupnine i da je vršila povremene uplate. Stoga, Viši privredni sud je ocijenio da su neosnovani navodi žalbe da apelantica nije u konkretnom predmetu pasivno legitimisana i da nije dužna platiti utvrđeni dug. Nadalje, da apelantica u toku postupka nije prigovarala izvedenim dokazima od strane tužioca niti je sporila visinu zakupnine odnosno ukupan dug, pa da su i u pogledu visine duga navodi žalbe neosnovani. Takođe je istaknuto da je odredbom člana 33. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra po isteku vremena na koje je zaključen prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. Naime, da je zakup po predmetnom ugovoru tekao od 1. aprila 2007. godine i da je trajao jednu godinu, pa da je shodno navedenoj odredbi, predmetni ugovor prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme, jer je apelantica nastavila i dalje da koristi poslovni prostor, a zakupodavac se tome nije protivio. Viši privredni sud je istakao da s obzirom da nije došlo do raskida ugovora, odnosno do prestanka ugovora o zakupu, da činjenica da je tužena prestala obavljati registrovanu djelatnosti (a što u toku postupka nije dokazano), ne utiče na pravilnost i zakonitost donesene odluke, jer da je i dalje ista u obavezi da plaća zakup. Ukazano je da je odredbom člana 14. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da je zakupodavac dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju održavati ako nije drugačije ugovoreno, a prema odredbi člana 19. istog zakona, da je zakupac dužan zakupninu plaćati u vrijeme određenom ugovorom, a ako to vrijeme nije određeno, da je dužan plaćati mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu. Viši privredni sud je zaključio da je tužilac na osnovu izvedenih dokaza dokazao da je u skladu sa naprijed navedenom odredbom Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, ispunio svoju obavezu i predao apelantici predmet zakupa, a da apelantica nije dokazala da je plaćala cijenu zakupa, pa da je prvostepeni sud apelanticu obavezao da ispuni svoju ugovorenu obavezu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da nije pasivno legitimisana jer je predmetni ugovor o zakupu zaključen sa preduzećem „Velcommm inex“ d.o.o. Šipovo, kao zakupcem, da je predmetni poslovni prostor koristila po usmenom dogovoru sa direktorom i vlasnikom tužitelja, za usmeno dogovorenu visinu zakupa, te da predmetna presuda nije mogla biti donesena bez finansijskog vještačenja. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman