Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3355/15 (S. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3355/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3355/15, rješavajući apelaciju Suada Glavinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Suada Glavinića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004127 14 Gž od 17. aprila 2015. godine i broj S1 3 P 004127 11 P od 12. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Suad Glavinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004127 14 Gž od 17. aprila 2015. godine i broj S1 3 P 004127 11 P od 12. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Sud BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa tuženu Bosnu i Hercegovinu - Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 18. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Pravobranilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 23. i 28. augusta 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 004127 11 P od 12. januara 2015. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode isplati iznos od 12.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. januara 2015. godine kao dana presuđenja do isplate, te na ime naknade materijalne štete zbog gubitka plaća iznos od 22.352,41 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate. Apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa za nematerijalnu i materijalnu štetu. Istom presudom apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom da mu se prizna staž osiguranja za vremenski period i u iznosu kako je preciznije navedeno u izreci presude. Tužena je obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 3.277,12 KM.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantu 10. decembra 2007. godine određena mjera pritvora zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz odredbe člana 250. stav 2. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe iz člana 198. stav 2. KZBiH i krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 2. KZBiH. Apelant je u pritvoru proveo period od 10. decembra 2007. do 26. juna 2008. godine, odnosno ukupno 203 dana. Također je utvrđeno da je pravomoćnom Presudom Suda BiH broj X-K-07/477od 12. maja 2009. godine (presuda potvrđena presudom Suda BiH od 21. decembra 2009. godine) apelant oslobođen optužbi, te da je nakon toga podnio tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete za duševne boli zbog neosnovanog lišenja slobode i naknade materijalne štete zbog gubitka plaća za vremenski period koji je proveo u pritvoru. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, Sud BiH je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je apelantu dosudio novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 12.180,00 KM shodno odredbama člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu zahtjeva za materijalnu štetu, prvostepeni sud je primjenom odredbe člana 154, a u vezi s odredbom člana 189. stav 1. ZOO zaključio da apelantu pripada naknada na ime materijalne štete u vidu neisplaćenih plaća, odnosno očekivane zarade po redovnom toku stvari, za vremenski period pobliže preciziran u obrazloženju presude, te je po tom osnovu apelantu dosudio iznos od 22.352,41 KM, što je utvrđeno prema nalazu vještaka finansijske struke, a na koji stranke nisu imale primjedbi.
7. Odluku o zateznim kamatama na naknadu nematerijalne štete, Sud BiH je zasnivao na odredbi člana 277. ZOO, te utvrdio da početak toka kamata na nematerijalnu štetu počinje teći od dana donošenja presude (12. januar 2015. godine) pa do isplate, a u pogledu materijalne štete kamate za neisplaćene plaće počinju teći od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate.
8. Sud BiH je ocijenio da je neosnovan tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne i materijalne štete, kao i zahtjev u pogledu priznavanja staža osiguranja, a u prilog navedenom stavu Sud BiH je dao detaljno obrazloženje u osporenoj presudi. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je donio u skladu s odredbama čl. 322, 323. stav 2. i 324. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio Presudu broj S1 3 P 004127 14 Gž od 17. aprila 2015. godine kojom je apelantovu žalbu i žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem i odbijajućem dijelu u odnosu na naknadu nematerijalne i materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o priznavanju staža osiguranja apelantu, te je odlučeno na način kako je pobliže navedeno u izreci drugostepene presude. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće je, između ostalog, istaklo da apelant u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o kamatama na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete jer smatra da mu po tom osnovu pripadaju kamate od dana podnošenja tužbe (24. januar 2011. godine), a ne od donošenja prvostepene presude (12. januar 2015. godine). U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da apelantu na dosuđeni iznos na ime nematerijalne štete, u skladu s odredbama člana
277. ZOO pripadaju kamate počev od 12. januara 2015. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, a ne od dana podnošenja tužbe, kako apelant pogrešno smatra. Stoga je Sud BiH zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je odluka o plaćanju zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete, sadržana u prvostepenoj presudi, nezakonita.
10. Sud BiH je u drugostepenom vijeću djelimično usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za priznavanje radnog staža, te je po tom osnovu, shodno odredbama člana 196. stav 1. tačka 5. ZPP, donio odluku kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o početku roka od kojeg počinje teći zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete proizvoljan stav redovnih sudova da zakonska zatezna kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe. Apelant smatra da „zakonska zatezna kamata na potraživanu nematerijalnu štetu teče od dana kada je tužilac (apelant) tužbeni zahtjev opredijelio u određenom novčanom iznosu“, te u vezi s tim smatra da zatezna kamata, shodno odredbama člana
200. ZOO u vezi sa čl. 186. i 277. ZOO, na dosuđeni iznos nematerijalne štete treba biti dosuđena od dana podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog svojim navodima apelant se pozivao na Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine. Apelant je također tražio od Ustavnog suda da mu se naknade troškovi na ime sastavljanja apelacije u iznosu od 842,40 KM.
b) Odgovor na apelaciju
12. Sud BiH je u odgovoru naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženjima koja su data u osporenim odlukama.
13. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana, te da je osporenim presudama dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosima uobičajenim u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine i zauzetim kriterijima Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud ce voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 277. stav 1.
1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 004127 14 Gž od 17. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenim presudama Suda BiH odnosi na postupak naknade materijalne i nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode. Dakle, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na apelantovu tvrdnju da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO prilikom obračuna zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade na ime nematerijalne štete.
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio iznose materijalne i nematerijalne štete koja pripada apelantu i zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose po oba osnova, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO.
27. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u više svojih odluka. Tako je u Odluci broj AP 811/12 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 811/12 od 17. februara 2016. godine, tačka 53, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud, između ostalog, naveo i sljedeće: „Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti tražili zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka štetnog događaja, a ne od dana podnošenja tužbe, te da je Sud BiH dao obrazloženje zašto apelantima ne pripada zakonska zatezna kamata od tog dana, ističući da je nastanak nematerijalne štete utvrđen tek donošenjem prvostepene presude, a ne danom povređivanja apelanata“, te je u vezi s tim, Ustavni sud zaključio da su navodi apelanata neosnovani.
28. Nadalje, u predmetima br. AP 1590/10 i AP 3985/08 Ustavni sud je apelacije odbacio kao očigledno neosnovane, te zaključio „da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova u kojima je zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe, o čemu su redovni sudovi dali argumentirana obrazloženja“ (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 1590/10 od 25. aprila 2013. godine i AP 3985/08 od 15. septembra 2011. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. S druge strane, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine (dostupnoj na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a na koju se apelant poziva u apelaciji, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da su redovni sudovi, suprotno stavovima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH izraženim u zaključku od 9. aprila 2003. godine (objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 2002/2003), koji se odnose na primjenu čl. 186. i 277. ZOO, prema kojima zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe, apelantici u navedenom predmetu, iako je tražila kamatu od dana podnošenja tužbe, kamatu dosudili od dana preciziranja tužbenog zahtjeva. Pri tome je Ustavni sud naveo i da u tom predmetu za ovakav pravni stav nisu pruženi razumni i jasni razlozi, nego je proizvoljno i suprotno članu 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBiH, kojim se propisuje da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjeljenja obavezujuće za sva vijeća u sastavu sudskog odjeljenja, donesena osporena odluka.
30. Ustavni sud naglašava da je o predmetnom tužbenom zahtjevu odlučivao Sud BiH. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH je, u konkretnom slučaju, iscrpljena nadležnost Suda BiH, te njegova odluka više nije podložna preispitivanju od strane bilo kojih drugih redovnih sudova. Sud BiH je dosudio jedinstvenu novčanu naknadu na ime nematerijalne štete, te zauzeo stav da apelantu, u skladu s odredbama člana 277. ZOO, na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, a ne od dana podnošenja tužbe kako je tražio apelant. Obrazloženje iz osporene presude se Ustavnom sudu ne čini a priori nerazumnim ili proizvoljnim do te mjere da bi se doveli u pitanje standardi prava na pravično suđenje iz člana 6.1 Evropske konvencije. S druge strane, nesporno je da o predmetnom pravnom pitanju (da li zatezne kamate na utvrđeni iznos naknade nematerijalne štete, prema članu 277. ZOO, treba dosuditi od dana podnošenja tužbe ili od dana donošenja prvostepene presude) postoji različita praksa između Suda BiH i Vrhovnog suda FBiH. Također je nesporno da bi praksa Vrhovnog suda FBiH bila povoljnija za apelanta s obzirom na to da bi bio duži period za obračun zateznih kamata. Kako je već rečeno, Sud BiH sudi u okviru svoje nadležnosti i njegova nadležnost se ne prepliće s nadležnošću Vrhovnog suda FBiH, koji je u okviru svojih nadležnosti posljednja redovna sudska instanca u Federaciji BiH. Ustavni sud je u više svojih odluka ponovio da nema nadležnost da usklađuje praksu između različitih nivoa redovnih sudova koji u okviru svojih nadležnosti donose odluke u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. Prema dosadašnjoj praksi, Ustavni sud je ulazio u ispitivanje neujednačene prakse isključivo u slučajevima kada je jedan redovni sud, u okviru svoje nadležnosti, odstupao od ranije prakse, a za to nije dao razumno obrazloženje. Na navedeni način bi se mogli dovesti u pitanje standardi pravne sigurnosti iz člana 6.1. Evropske konvencije, ali samo ako bi se odstupanje od prakse vršilo u okviru suda iste nadležnosti. Međutim, ovdje se radi o sudovima različite nadležnosti koji autonomno stvaraju i slijede praksu u okviru svojih nadležnosti, čije usklađivanje ne spada u zadatke Ustavnog suda. Eventualne pogodnosti, odnosno (ne)pogodnosti koje stranke imaju ili nemaju, ukoliko im se predmet rješava pred sudovima različite nadležnosti koji sude prema vlastitoj praksi, posljedica su pravnog sistema u Bosni i Hercegovini i ne pokreću pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Stoga, imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu da apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.
Troškovi sastavljanja apelacije
33. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelantov teret.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Sud BiH jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku u vezi s početkom toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO.
35. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman