Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4044/15 (V.M, A.Š, E.B, G.M, I.Č, A. O, Ž.K, A.T, M.Š, I.T, B.G-R, O.A, N.D, A.D, A.B, E. H, V.R, J.A, M.M, M.B, M.P-Š, A. LJ, R.B, N.B i L. K)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o porezu na dohodak · čl. 4
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o porezu na dohodak
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4044/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4044/15, rješavajući apelaciju V. M. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V. M., A. Š., E. B., G. M., I.
Č., A. O., Ž. K., A. T., M. Š., I. T., B. G. R., O. A., N. D., A. D., A.
B., E. H., V. R., J. A., M. M., M. B., M. P. Š., A. LJ., R. B., N. B. i L. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 024422 15 Rsž 3 od 25. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. V. M., A. Š., E. B., G. M., I. Č., A. O., Ž. K., A. T., M. Š., I. T., B. G. R., O. A., N. D., A. D., A. B., E. H., V. R., J. A., M. M., M. B., M. P. Š., A. LJ., R. B., N. B. i L. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Rs 024422 15 Rsž 3 od 25. juna 2015. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nije sadržavala punomoć za zastupanje), od apelanata je zatraženo 30. oktobra 2015. godine da dostave dopunu apelacije. Apelanti su 30. oktobra 2015. godine dostavili traženu dopunu apelacije. Apelanti su dostavili i dopunu apelacije od 3. oktobra 2016. godine kojom su obavijestili Ustavni sud da je njihov zahtjev za reviziju odbačen Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Rs 024422 15 Rev od 5. jula 2016. godine, ali navode apelacije nisu proširili i na to rješenje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 25. decembra 2017. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Rs 024422 12 Rs od 9. aprila 2013. godine usvojeni su tužbeni zahtjevi apelanata i obavezan tuženi da svakom od apelanata na ime razlike između isplaćenih i zagarantiranih neto plaća za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine isplati iznose sa zakonskim zateznim kamatama precizirane u presudi, te da apelantima naknadi i troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se naloži tuženom da im obračunava i u poreznim evidencijama iskazuje plaće u bruto iznosu tako da im se isplaćuju plaće utvrđene čl. 2. i
5. Zakona o plaćama i ostalim naknadama sudija i tužitelja u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) nakon odbitka poreza na dohodak. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti sudije Općinskog suda; da temeljem obavljanja sudijske dužnosti ostvaruju pravo na plaću koja je utvrđena u neto iznosu od 2.400,00 KM za sudije i 2.600,00 KM za šefove odjeljenja, a shodno odredbama člana 2. Zakona o plaćama uvećane za iznos predviđen odredbama člana 5. istog zakona, kao i da je apelantima temeljem odredbi Zakona o porezu na dohodak od 1. januara 2009. godine vršen obračun i isplata plaće u manjem iznosu u odnosu na plaću utvrđenu navedenim odredbama Zakona o plaćama, i to u iznosima preciziranim u presudi. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 2. Zakona o porezu na dohodak utvrđeno da su obveznici poreza na dohodak rezidenti FBiH koji ostvaruju dohodak na teritoriji FBiH i van njene teritorije, a da je članom 4. istog zakona propisano da je predmet oporezivanja dohodak ostvaren od nesamostalne djelatnosti. Nadalje je navedeno da je članom 10. tog zakona propisano da se prihodom od nesamostalne djelatnosti smatra bruto plaća koju zaposleniku isplaćuje poslodavac na osnovu ugovora o radu, odnosno radnog odnosa ili je daje u stvarima, koristima, protivuslugama i/ili u vidu premija i drugih prihoda za rad obavljen prema njegovim uputama. Nadalje je navedeno da je odredbama Ustava FBiH propisano da su sudije kao vršioci sudijske dužnosti u funkciji sudske vlasti koja je samostalna i nezavisna i da shodno odredbama člana 3. Zakona o sudovima niko ne smije utjecati na nezavisnost i nepristrasnost sudije pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni u rad, a da su odredbama člana 1. Zakona o plaćama određene plaće sudija.
6. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da se prema mišljenju tog suda vršenje sudijske funkcije ne može smatrati obavljanjem nesamostalne djelatnosti, odnosno djelatnosti koja se obavlja po uputama poslodavca, kako je propisano članom 10. Zakona o porezu na dohodak, te članom 8. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak, kao i da se sudije ne mogu smatrati zaposlenicima shodno odredbama Zakona o porezu na dohodak. Općinski sud je naveo da prema mišljenju tog suda definicijom zaposlenika, prema Zakonu o porezu na dohodak, nije obuhvaćen sudija kao vršitelj sudijske funkcije, na što upućuju odredbe člana 10. stav 2. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak, gdje je izričitom odredbom propisano da se predstavnici vlasti, u dijelu oporezivanja dohotka koji ostvare u obavljanju te dužnosti, izjednačuju sa zaposlenicima. Općinski sud je obrazložio da se prema mišljenju tog suda ova odredba odnosi samo na članove predstavničkih organa vlasti, a ne i sudske vlasti, te da je zbog navedenog tuženi postupio suprotno odredbama Zakona o plaćama i umanjio plaće u iznosima koji se odnose na porez na dohodak. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu i pritom istakao da je neosnovan zahtjev apelanata da im se plaća ubuduće iskazuje u bruto iznosu. Naime, kako je obrazloženo, razlog za ovakvu odluku je stav tog suda da Zakon o porezu na dohodak u svojim odredbama nije izričito kao osnovicu oporezivanja utvrdio plaće sudija, što je prema mišljenju tog suda trebalo učiniti ako je imao u vidu njihovo oporezivanje, a imajući u vidu odredbu člana 10. Zakona o porezu na dohodak te odredbe Pravilnika za primjenu tog zakona. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su sudije izabrani nositelji sudske vlasti, što bi značilo da je polazeći od koncepcije zakona i podzakonskih akata trebalo u tom zakonu postupiti najmanje kao u slučaju članova predstavničkih organa vlasti iz člana 10. stav 2. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak. S obzirom na navedeno, te da prema mišljenju tog suda plaće sudija ne predstavljaju dohodak koji je predmet oporezivanja da bi se iskazivale u bruto iznosima, kako predviđa član 49. Zakona o porezu na dohodak, Općinski sud je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanata.
7. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 45 0 Rs 024422 14 Rsž 2 od 7. aprila 2014. godine kojim je predmetni postupak prekinut te određeno da će se nastaviti nakon što Ustavni sud FBiH donese odluku o postavljenom ustavnom pitanju koje se ticalo usklađenosti pojedinih odredaba Zakona o porezu na dohodak sa Ustavom FBiH.
8. Ustavni sud FBiH je donio Presudu broj U-26/14 od 18. marta 2015. godine kojom je utvrdio da su odredbe člana 10. st. (2), (3) i (4), čl. 48. i 49. Zakona o porezu na dohodak u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Presudom je odbačen zahtjev za postavljeno ustavno pitanje Kantonalnog suda u vezi sa utvrđivanjem ustavnosti odredaba čl. 4. i 9, člana 10. stav 1. i člana 27. Zakona o porezu na dohodak jer je o ustavnosti navedenih odredbi taj Ustavni sud odlučio Presudom broj U-12/14 od 9. decembra 2014. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je visina plaća sudija u FBiH utvrđena posebnim zakonom – Zakonom o plaćama koji, shodno Amandmanu CVI na Ustav FBiH, garantira visinu isplaćenih plaća sudijama i tužiteljima. Prema obrazloženju Ustavnog suda FBiH, navedeni amandman je donesen kako bi se stvorio ustavni temelj za korekciju plaća sudija i tužitelja nakon što je Upravni odbor za implementaciju mira u svom komunikeu od 24. juna 2005. godine iskazao zabrinutost „zbog izazova fiskalne održivosti sa kojima se suočavaju vlasti u BiH, naročito na entitetskom nivou“, te nakon što je Visoki predstavnik za BiH, prihvatajući preporuke Radne skupine koju su činili predstavnici ministarstava pravde entiteta i BiH, Pravosudne komisije Distrikta Brčko, Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH, kao i udruženja sudija i tužitelja u oba entiteta, prema kojima bi plaće za sudije i tužitelje trebale biti „umjereno umanjene“, odlučio donijeti Zakon o plaćama. Obrazloženo je da je navedeni amandman bilo neophodno donijeti kako bi se, dakle, sa ustavnog nivoa omogućilo jednokratno umanjenje plaća sudija i tužitelja, koje je, u odnosu na raniji Zakon o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH, nastupilo donošenjem Zakona o plaćama.
9. Prema obrazloženju Ustavnog suda FBiH, zbog navedenog su odredbe Amandmana CVI razlogom njihovog donošenja pa time i svojim smislom u cijelosti povezane sa Zakonom o plaćama, i to stavom prvim, zato što se u njemu govori o umanjenju plaća „zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine“, a to je, kako je obrazložio taj sud, nedvojbeno Zakon o plaćama. Prema mišljenju tog suda, sa navedenim amandmanom u cijelosti su povezani i st. (2) i (3) navedenog člana, jer se u tim odredbama referira na stav (1). Kako je obrazložio taj sud, prema navedenom se i buduća umanjenja („na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno“), od kojeg Amandman CVI zaštićuje plaće sudija i tužitelja, očigledno odnose na umanjenje koje bi nastalo izmjenama toga zakona ili donošenjem novog zakona čiji bi predmet reguliranja bile plaće nositelja sudske i tužiteljske funkcije, a ne zakona kojim se regulira način naplate poreza na dohodak za sve obveznike u FBiH. Ustavni sud FBiH je, imajući u vidu sve izloženo, zaključio da se visina plaća sudija primjenom osporenih odredaba Zakona o porezu na dohodak ne može smatrati umanjenjem plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav FBiH, utoliko prije što je do faktičkog umanjenja plaća sudija, samo na godišnjem nivou i time naizgled indirektno, dolazilo i za vrijeme primjene ranijih propisa o oporezivanju.
10. Nadalje je obrazloženo da, kada je u pitanju član 10. st. (2), (3) i (4) spornog zakona, treba istaći da je riječ o dopunskim eksplikativnim odredbama koje na jedan način pojašnjavaju stav (1) ovog člana, i to tako da se u stavu (2) utvrđuje šta se smatra oporezivim prihodom od nesamostalne djelatnosti, u stavu (3) se utvrđuje šta po osnovu nesamostalne djelatnosti ulazi u dohodak, dok se u stavu (4) utvrđuje vrsta prihoda koji ne ulazi u dohodak od nesamostalne djelatnosti i koji na taj način ne podliježu oporezivanju. Ustavni sud FBiH je naveo da zbog navedenog nema argumenata u prilog eventualnoj neustavnosti navedenih odredbi, utoliko prije što se te odredbe primjenjuju na sve obveznike poreza na dohodak. Navedeno je da za osporene odredbe čl. 48. i 49. Zakona o porezu na dohodak nisu istaknuti nikakvi argumenti niti su ponuđeni bilo kakvi dokazi koji bi govorili u prilog neustavnosti tih odredaba. Istaknuto je da se analizom člana 48. može utvrditi da se radi o zakonskoj odredbi kojom se resorni ministar ovlašćuje i stavlja mu se u obavezu donošenje podzakonskih akata koji su neophodni za provođenje predmetnog zakona, zbog čega, prema mišljenju tog suda, ustavnost te odredbe nije upitna. Navedeno je i da iz odredbe člana 49. proizlazi obavezujuća instrukcija za poslodavce u pogledu primjene odredbe člana 10. stav 1. i člana 27. predmetnog zakona kako bi se način obračuna mjesečne plaće uposlenicima i njeno iskazivanje u poreznim evidencijama i izvještajima usaglasili sa zakonom. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, ukoliko neki poslodavac nije postupao prema ovoj odredbi odnosno ukoliko obračun plaće nije vršen na način kako je propisano spomenutim članom, onda se van svake sumnje radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava a ne o neustavnosti te odredbe Zakona o porezu na dohodak.
11. Nakon što je Ustavni sud FBiH donio navedenu presudu, Kantonalni sud je nastavio predmetni postupak i donio Presudu broj 45 0 Rs 024422 15 Rsž 3 od 25. juna 2015. godine kojom je žalba tuženog uvažena i presuda Općinskog suda preinačena na način da se odbija tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike između isplaćenih i zagarantiranih plaća za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine. Presudom je odbijena kao neosnovana žalba apelanata. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, na što, prema obrazloženju, osnovano ukazuje tuženi. Navedeno je da je visina plaća sudija u FBiH utvrđena posebnim Zakonom o plaćama pa se zaštitne odredbe Amandmana CVI odnose na taj zakon, a razlog i smisao donošenja navedenog amandmana je da se ubuduće plaće sudija („na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno“) zaštite od umanjenja koje bi nastalo izmjenama tog zakona ili donošenjem novog zakona čiji bi predmet reguliranja bile plaće sudija i tužitelja, a ne i zakona kojim se regulira način naplate poreza na dohodak za sve obveznike tog poreza u FBiH. Kantonalni sud je istakao da, iako je nesporno da je nakon početka primjene Zakona o porezu na dohodak došlo do umanjenja plaća sudija, Ustavni sud FBiH je u svojoj presudi broj U-12/14 od 9. decembra 2014. godine iznio stav da „matematički efekti koji nastaju u pogledu visine plaća sudija primjenom osporenih odredaba Zakona o porezu na dohodak ne mogu se smatrati umanjenjem plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav Bosne i Hercegovine“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, u odnosu na preinačeni dio prvostepene presude, donio presudu kao u dispozitivu. U odnosu na žalbu apelanata, Kantonalni sud je naveo da se, s obzirom na iznesene razloge, neosnovanim pokazuje žalba tužitelja da im se obračunava i u poreznim evidencijama iskazuje plaća u bruto iznosima i isplaćuju plaće utvrđene čl. 2. i 5. Zakona nakon odbitka poreza na dohodak.
12. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 45 0 Rs 024422 15 Rev od 5. jula 2016. godine revizije odbacio uz obrazloženje da su apelanti u ovom slučaju formalni suparničari pa se u materijalnopravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva koje je u jednoj tužbi istaklo više tužitelja pa se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbroju. Kako, prema obrazloženju Vrhovnog suda, vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude za svakog pojedinog apelanta ne prelazi limitirajući iznos preko 10.000,00 KM, revizije, shodno odredbi člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu dopuštene.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je Kantonalni sud grubo prekršio odredbe Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o primjeni tog zakona kada je zanemario da prema odredbama tih propisa nositelji sudijske funkcije nisu obveznici poreza na dohodak (kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud), jer se vršenje sudijske funkcije ne može izjednačiti sa vršenjem nesamostalne djelatnosti, budući da sudije nemaju poslodavca i ne rade po ugovoru o radu, već se imenuju na funkciju. Apelanti smatraju i da im plaća nije mogla biti umanjivana ni po kojem osnovu jer je Zakonom o plaćama zagarantirana kao fiksna, te da je s tim u vezi vještačenjem finansijske struke utvrđeno da je plaća apelantima mogla biti isplaćena na način da se poštuju i odredbe Zakona o porezu na dohodak i Zakona o plaćama, kako je precizirano u nalazu i mišljenju vještaka, a da se pri tom ne dira u visinu zagarantirane plaće.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da je pravilno primijenio materijalno pravo te da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti u apelaciji pozivaju.
V. Relevantni propisi
15. U Ustavu FBiH relevantne odredbe glase:
C. SUDSKA VLAST FEDERACIJE
3. Ustavni sud Član 11.
Kad Vrhovni sud ili kantonalni sud, u toku postupka koji se vodi pred sudom, smatraju da odgovarajući zakon nije u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet Ustavnom sudu u skladu sa članom IV. C. 10.(3).
Član 12.
Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno kada:
a) Sud rješava spor u skladu sa članom IV. C. 10. (1). Sve strane u sporu moraju poštovati tu odluku i pridržavati se naredbi Suda izdatih u toku ili na kraju postupka;
b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmjeni na način koji propise Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.
c) Sud odluči o ustavnom pitanju koje mu je predočeno u skladu sa članom IV. C. 10. (3). Odluka Ustavnog suda bit će obavezujuća za sud koji je predočio pitanje u odnosu na postupak tokom kojeg je pitanje pokrenuto i imat će djejstvo utvrđeno pod (b).
16. Amandman CVI na Ustav FBiH („Službene novine FBiH“ broj 72/05) glasi:
Iza člana IX.11.e, dodaje se novi član IX.11.f, koji glasi:
"član 11.f (1) Kao izuzetak od načela iz stava 1. člana IV.C.7, stava 3. člana V.4.11 i stava 4. člana VI.7 ovog Ustava, plaća i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine.
(2) Umanjenje iz stava 1. ovog člana može se izvršiti samo jednom.
(3) Stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu se tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plaće i/ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7, stavom 3. člana V.4.11 i stavom 4. člana VI.7 ovog Ustava."
17. U Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužitelja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/09) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1. tačke a) i f) Osnovna mjesečna plata sudija 1. Osnovna mjesečna plata sudija iznosi:
a) Za sudije općinskih sudova: 2.400 KM.
f) Za sudije kantonalnih sudova: 3.000 KM.
Član 5.
Dodatak na radni staž Osnovna mjesečna plata svakog sudije i tužitelja iz člana 2. odnosno 3. ovog Zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.
18. U Zakonu o porezu na dohodak u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 10/08) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje poreski obveznik ostvari od:
1) nesamostalne djelatnosti;
Član 9.
Porez na dohodak plaća se po stopi od 10%.
Član 10. stav 1.
(1) Prihodom od nesamostalne djelatnosti smatra se: bruto plata koju zaposleniku isplaćuje poslodavac po osnovu ugovora o radu, odnosno radnog odnosa ili daje u stvarima, koristima, protivuslugama i/ili u vidu premija i drugih prihoda, za rad obavljen po njegovim uputama, osim prihoda iz čl. 5. i 6. ovog Zakona.
Član 11.
Rashodima koji se oduzimaju od prihoda prilikom utvrđivanja dohotka od nesamostalne djelatnosti smatraju se uplaćeni obavezni doprinosi iz plate, i to: 1) doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO);
2) doprinos za zdravstveno osiguranje;
3) doprinos za osiguranje od nezaposlenosti.
Član 27.
(1) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i obustavlja pri svakoj isplati plate i/ili oporezive naknade, prema propisima koji se primjenjuju na dan isplate, a uplaćuje se istog dana ili prvog narednog dana po izvršenoj isplati plate i/ili oporezive naknade.
(2) Obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnost vrši poslodavac ili sam obveznik poreza. Obveznik poreza na dohodak je zaposlenik.
(3) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem je zaposlenik dostavio svoju poresku karticu, obračunava se mjesečno od poreske osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona i za iznose mjesečnih ličnih odbitaka iz člana 24. st. (1) i (2) ovog Zakona, primjenom stopa iz člana 9. ovog Zakona.
(4) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem zaposlenik nije dostavio svoju poresku karticu, obračunava se mjesečno od poreske osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona, primjenom stope od 10%.
Član 48.
Ministar će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti slijedeće podzakonske akte:
1) Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak, kojim će se detaljnije propisati način utvrđivanja porezne osnovice, oblik i način izdavanja porezne kartice, oblik, sadržaj i način vođenja poslovnih knjiga i evidencija, način vršenja godišnjeg obračuna poreza na dohodak te sačinjavanja i podnošenja godišnje prijave;
2) Propis o obračunu ubrzane amortizacije i 3) Propis o utvrđivanju kriterija za plaćanje poreza na dohodak u godišnjem paušalnom iznosu.
Član 49.
U cilju omogućavanja pravilne primjene člana 1o. stav 1. i člana 27. ovog zakona, svi poslodavci su dužni do dana stupanja na snagu odnosno najkasnije do početka primjene ovog zakona, mjesečne plaće svojim zaposlenicima obračunavati i u poreznim evidencijama i izvještajima iskazivati u bruto iznosima. Poslodavci koji do početka primjene Zakona o porezu na dohodak ne pređu na utvrđivanje plaća svojih zaposlenika u bruto iznosu, dužni su obračun doprinosa i poreza na plaću vršiti na osnovu bruto iznosa plaće koji bi se utvrdio preračunavanjem postojeće ugovorene neto plaće u bruto plaću po slijedećoj formuli:
neto plaća zaposlenika x ( ---------- ) Bruto = ------------------------------------------------------- 100 – zbirna stopa doprinosa iz plaće --------------------------------------------------
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 191. st. 1, 2, 3. i 4.
(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
(2) Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi bili prisutni, te dan kad je presuda donesena.
(3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiću glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 Rs 024422 15 Rsž 3 od 25. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava i obaveza apelanata koji proizlaze iz Zakona o plaćama i Zakona o porezu na dohodak, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatraju da je Kantonalni sud pogrešno postupio kada je odbio njihove zahtjeve za isplatu razlike između isplaćene i Zakonom o plaćama zagarantirane plaće radi naplate poreza na dohodak te kada je odbio zahtjev da se tuženi obaveže da im ubuduće obračunava i iskazuje plaće u bruto iznosima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud podsjeća da je donio Odluku broj AP 2840/13 od 12. februara 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelacije Kantona Sarajevo, ukinuo osporene presude Kantonalnog suda i predmete vratio tom sudu na ponovni hitan postupak, jer je utvrdio da u tim slučajevima postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da su se redovni sudovi u osporenim odlukama, suprotno svojim zakonskim ovlaštenjima, bavili ocjenom saglasnosti odredbi Zakona o porezu na dohodak sa predmetnim amandmanom na Ustav FBiH.
31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud postupajući prema nalozima iz navedene odluke Ustavnog suda broj AP 2840/13, podnio zahtjev Ustavnom sudu FBiH kojim je od njega zatražio da izvrši ocjenu saglasnosti odredbi Zakona o porezu na dohodak sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Kantonalni sud je također prekinuo predmetni postupak (vođen po tužbama apelanata) do donošenja presude Ustavnog suda FBiH po navedenom zahtjevu – ustavnom pitanju Kantonalnog suda. Nakon donošenja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-26/14 od 18. marta 2015. godine po navedenom pitanju, Kantonalni sud je nastavio predmetni postupak i donio (osporenu) presudu kojom je preinačio presudu Općinskog suda i odbio tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti, pri tome se pozivajući na obrazloženje Presude Ustavnog suda FBiH broj U-26/14.
32. Ustavni sud zapaža da je citiranom presudom Ustavnog suda FBiH broj U-26/14 utvrđeno da su sporne odredbe Zakona o porezu na dohodak u skladu sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH, te da sudije ni na koji način nisu isključene iz obaveze plaćanja poreza na dohodak, već imaju tu obavezu kao i svi rezidenti (i nerezidenti) FBiH koji u FBiH ostvaruju dohodak. Ustavni sud zapaža i da je u navedenoj presudi istaknuto i da se primjenom navedenih odredbi Zakona o porezu na dohodak i na kategorije sudija ne vrši umanjenje njihovih plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav FBiH, što je eksplicitnije navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, ali i da postoji obaveza resornog ministra za donošenje podzakonskih akata koji su potrebni za provođenje tog zakona, kao i obaveza poslodavaca koja se sastoji u usklađivanju načina obračuna mjesečne plaće uposlenicima i njeno iskazivanje u poreznim evidencijama i izvještajima sa Zakonom o porezu na dohodak, sve shodno odredbama člana 49. Zakona o porezu na dohodak.
33. Dovodeći u kontekst sve navedeno sa činjenicama predmetne apelacije i navodima apelanata vezanih za proizvoljnu primjenu odredbi člana 10. Zakona o porezu na dohodak, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata u tom dijelu pozivajući se pri tome na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-26/14 kojom je, kako je već rečeno, utvrđeno da obavezivanje apelanata na plaćanje poreza na dohodak ne predstavlja umanjenje plaće apelanata kakvo je isključeno Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Zbog toga, ali i zbog toga što su presude Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.
34. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj presudi Ustavni sud FBiH, kako je već rečeno, po pitanju primjene člana 49. Zakona o porezu na dohodak istakao da se u slučaju da poslodavac ne primjenjuje ovaj član radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a ne o neustavnosti same odredbe ovog člana. S tim u vezi, kada utvrdi da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud se može upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U konkretnom slučaju, iz u prethodnim tačkama ove odluke prezentiranih činjenica predmeta proizlazi da se redovni sudovi u ovom postupku i nisu bavili pitanjem utvrđivanja činjenice na koji način se vrši obračun plaća sudijama, s obzirom na zaključke koje su donijeli vezano za primjenu člana 10. Zakona o porezu na dohodak (prvostepeni sud je zaključio da, s obzirom na to da po mišljenju tog suda primanja sudija ne predstavljaju plaću u smislu člana 10. Zakona o porezu na dohodak, nema mjesta ni obračunu plaća u smislu člana 49. tog zakona, a Kantonalni sud da, kako je Ustavni sud FBiH utvrdio da se primjenom člana 10. Zakona o porezu na dohodak ne vrši umanjenje plaća kako je to zabranjeno Amandmanom CVI na Ustav FBiH, onda nema obaveze za obračunavanje plaća na način propisan članom 49. Zakona). Dakle, redovni sudovi se nesporno nisu izjasnili o pitanju činjenice na koji je način i da li mimo zakonskih odredbi obračunavana plaća apelantima. Kako bi navedeno bilo u suprotnosti sa citiranim stavovima istaknutim u Odluci Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata vezani za način obračuna plaća neosnovani.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, zbog razloga istaknutih u elaboraciji iz prethodnih tačaka ove odluke koja je vezana za primjenu člana 10. Zakona o porezu na dohodak i u kojoj je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljne primjene odredbi tog zakona, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu u tom dijelu neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili utvrdio činjenice kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je obavezivanjem apelanata na plaćanje poreza na dohodak došlo do smanjenja plaća apelanata (sudija) suprotno odredbama Amandmana CVI na Ustav FBiH i da obaveže tuženog da im plaće iskazuje u bruto iznosima.
38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman