Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3750/17 (V. B., R. S. i R. O. i I. D.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3750/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3750/17, rješavajući apelacije Vahida Brčaninovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vahid Brčaninović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 026618 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, Rasim Softić i Rasim Okačić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 049432 13 Rsž od 17. novembra 2016.

godine i Izudin Delić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 105705 14 Rsž od 16. novembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3750/17

1. Vahid Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 6. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 026618 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 026618 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine (uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP- 4269/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

AP-3982/17

2. Rasim Softić i Rasim Okačić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 049432 17 Rev od 24. avgusta 2017. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 049432 13 Rsž od 17. novembra 2016. godine (uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP, te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP- 4599/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

AP-3985/17

3. Izudin Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 105705 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 105705 14 Rsž od 16. novembra 2016. godine (uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP, te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-4603/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3750/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojima su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im zbog manje isplaćenih naknada plaća (za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora, za rad u dane državnih i vjerskih praznika), za određene periode, isplati određene novčane iznose.

6. U obrazloženju osporenih odluka, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prema odredbi člana 99. Zakona o policijskim službenicima TK, policijski službenik obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršavanje zadataka policijskog organa, a da se posebnim uslovima smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama. Nadalje, da za te poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima, a na prijedlog policijskog komesara, ministar će podzakonskim aktima utvrditi način isplate i iznos ovih naknada. U vezi s tim, naglašeno je da za sve te uslove posebnog rada policijskim službenicima pripada dodatak za posebne uslove rada u smislu odredbe člana 87. istog zakona, koji iznosi do 30% od osnovne plaće. Kantonalni sud je ukazao da su prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija propisana odredbama člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima TK, koji postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a za koji je obavezno izdavanje i naredbe i naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad, koji može trajati do četiri časa dnevno, a ne više od 20 časova sedmično. Međutim, da u konkretnim slučajevima apelanti, tokom prvostepenih postupaka, u odnosu na dio tužbenih zahtjeva koji se ticao potraživanja naknade za prekovremeni rad, nisu dokazali da su bile izdate naredbe i nalozi od strane njihovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu (u smislu odredbi člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima TK), a niti da na postojanje tih naredbi upućuje sadržina nalaza vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je ocijenio da zato apelantima, primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu s odredbom člana 123. u vezi sa odredbom člana 126. ZPP, i ne pripada ta tražena naknada. Osim toga, da se nije mogao prihvatiti osnovan ni dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosi na potraživanje naknade za noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora i za rad u dane državnih i vjerskih praznika, jer se u skladu s odredbom člana 99. stav 2. Zakona o policijskim službenicima TK taj rad ima smatrati kao rad u posebnim uslovima, za koji je propisano pravo na dodatak za posebne uslove rada u smislu odredbe člana 87. istog zakona, koji dodatak iznosi do 30% osnovne plaće. U pojedinim osporenim odluka, naglašeno je da iz nalaza vještaka finansijske struke slijedi da je tuženi apelantima obračun plaća i vršio po uvećanom koeficijentu za 30%. Kantonalni sud je istakao da to znači da je u utuženom periodu apelantima ukupna naknada isplaćivana u većim iznosima nego što bi im i pripadala, jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke slijedi da je iznos po osnovu uvećanja plaće za 30% viši od iznosa obračunate naknade na ime noćnog rada i dana državnih praznika.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, kao i da je Vrhovni sud trebao dopustiti reviziju u konkretnim slučajevima, jer su ispunjeni uslovi za izuzetno odlučivanje prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zloupotreba prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanata o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud je utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Što se tiče navoda apelanata kojima ukazuju da je Vrhovni sud, odbacujući njihove revizije protiv drugostepenih presuda, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3750/17 (V. B., R. S. i R. O. i I. D.) | Sudska praksa | Aktio