Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3709/17 (J. J.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3709/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3709/17, rješavajući apelaciju Joze Jelovčaka na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Jelovčak protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 088557 17 Gž od 21. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Jelovčak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 1. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 088557 17 Gž od 21. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 088557 15 P 5 od 11. oktobra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je on po osnovu održaja postao jedini i isključivi vlasnik nekretnina (preciznije označene u izreci prvostepene presude) što su tuženi (R. A., I. J., M. J., M. J. i M. V.) dužni priznati i trpjeti da se apelant u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom od 1/1.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju zaostavštinu apelantovog pokojnog brata Ilije Jelovčaka, koji je stric tuženih, koju imovinu je naslijedio nakon smrti njegovog oca. Takođe je navedeno da je Ilija Jelovčak živio sa apelantom u zajedničkom domaćinstvu do apelantovog odlaska u inostranstvo (1969. godina), a da su nekretnine koje su apelant i njegov brat naslijedili iza njihovog oca faktički podijeljene 1976. godine. Dalje, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, iz razloga što apelant nije dokazao da je bio u posjedu predmetnih nekretnina za vrijeme života Ilije Jelovčaka, odnosno da je u posjedu od 1962. godine kada je Ilija Jelovčak nasljedstvom stekao predmetne nekretnine. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su oni faktički izvršili diobu nekretnina i da je Ilija Jelovčak obrađivao zemljište (svoje i apelantovo), a da mu je apelant bio finansijska podrška, iz čega proizilazi da su se uzajamno pomagali, ali da to ne dokazuje apelantovu tvrdnju da je on bio u posjedu, odnosno suposjedu predmetnih nekretnina. Shodno tome, Apelacioni sud je istakao da je posjed savjestan ako posjednik nije znao i nije mogao znati da stvar koju drži u posjedu nije njegova, dok je apelant svakako znao da je njegov brat vlasnik predmetnih nekretnina koje je stekao naslijeđem, a naročito što apelant tvrdi da je njegov brat imao namjeru da mu pokloni predmetne nekretnine, što očigledno nije učinio za života. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da prema odredbama člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), koja je identična sadržaju odredaba člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ broj 6/98) savjestan posjednik nekretnine na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine održajem istekom 20 godina savjesnog posjedovanja. Apelacioni sud je naveo da i kada bi se rok od 20 godina računao od smrti Ilije Jelovčaka (preminuo 1983. godine), do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 11/01), zakonski rok za sticanje vlasništva na nekretnini održajem nije istekao, a nikako nije istekao do početka ratnih zbivanja od kada se predmetne nekretnine ne obrađuju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je na jasan i nedvosmislen način dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da su se uslovi za održaj stekli prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Suštinski, apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman