Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3234/17 (V. Đ. i S. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3234/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3234/17, rješavajući apelaciju Vojina Đakovića i Stevana Milašinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vojin Đaković i Stevan Milašinović protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 027443 17 Gž 2 od 23. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojin Đaković i Stevan Milašinović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 26. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 027443 17 Gž 2 od 23. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Udruženje penzionera opštine Mrkonjić Grad) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 027443 15 P 2 od 27. oktobra 2016. godine tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata i M. S. kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime neisplaćene naknade za obavljanje privremenih i povremenih poslova za period od 1. septembra 2010. godine do 1. marta 2012. godine isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelanti tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su sa tuženim zaključili ugovore o obavljanju privremenih i povremenih poslova i to prvoapelant kao predsjednik udruženja, a drugoapelant kao sekretar udruženja, a kojim ugovorima je utvrđena mjesečna novčana naknada za apelante, te da su poslove za tuženog obavljali do 1. marta 2012. godine, ali da im je naknada djelimično isplaćena (do 1. septembra 2010. godine). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tuženi nastao pripajanjem dva udruženja (Udruženje penzionera Petar Mrkonjić i Udruženje penzionera opštine Mrkonjić Grad) na osnovu odluke o spajanju udruženja koja je donijeta na zajedničkoj sjednici upravnih odbora od 20. avgusta 2009. godine, a da je nakon pripajanja na sjednici skupštine od 27. septembra 2010. godine za predsjednika udruženja izabran Luka Đurić, a za potpredsjednika Žarko Subašić, koji su bili ovlašteni za zastupanje i predstavljanje tuženog. Dalje, Okružni sud je naveo da je rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci od 28. septembra 2011. godine odobren upis pripajanja, te je odobren upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje i predstavljanje i označeno da su lica ovlaštena za zastupanje i predstavljanje Luka Đurić i Žarko Subašić. Okružni sud je ukazao da apelanti tokom postupka nisu izvodili dokaze na okolnost ko je u periodu zaključenja ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova bilo lice ovlašteno za zastupanje tuženog i ko je shodno tome imao ovlaštenje za zaključenje ovih ugovora prije donošenja akta o osnivanju tuženog (prije 27. septembra 2010. godine). Okružni sud je naveo da za ugovore, koji su zaključeni prije 27. septembra 2010. godine, apelanti nisu dokazali ko je imao ovlaštenje za zastupanje i predstavljanje udruženja sa kojim su ti ugovori zaključeni, kao i da li je upravni odbor udruženja donio odluke o potrebi zaključenja ugovora radi obavljanja povremenih i privremenih poslova za potrebe udruženja, te koje pozicije i kakva ovlaštenja u udruženju su imali apelanti u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome, Okružni sud je ukazao da iz stanja spisa proizilazi da su nakon pripajanja, odnosno nakon 27. septembra 2010. godine, lica ovlaštena za zastupanje i predstavljanje tuženog bili predsjednik udruženja Luka Đurić i potpredsjednik Žarko Subašić, pa imajući u vidu da oni nisu potpisnici ugovora sa apelantima, ti ugovori nisu ni proizveli pravno dejstvo u odnosu na tuženog. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da tuženi nije u obavezi isplatiti apelantima naknadu koju potražuju, te je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja (odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Okružni sud proizvoljno cijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdio činjenično stanje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, na osnovu dokaza provedenih tokom postupka, zaključio da apelanti, kao tužitelji u toku postupka nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali postavljeni tužbeni zahtjev, te je stoga odbio njihov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman