Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3839/15 (D. T.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3839/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3839/15, rješavajući apelaciju Dragoljuba Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Tadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragoljub Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine (u daljnjem tekstu: apelant). Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom se zabranjuje primjena osporene Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3839/15 od 27. oktobra 2015. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva, kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (koja je imala procesnu poziciju tužene-protivtužiteljice u postupku u kojem je donesena osporena odluka) zatraženo je 23. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u vremenskom periodu od 29. septembra do 8. oktobra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 098199 09 P od 13. juna 2011. godine (stav 1. izreke) utvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Ulica Kemala Kapetanovića broj 34/XI (u daljnjem tekstu: predmetni stan) po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 40-103/84 od 20. januara 1984. godine, koji je zaključen između apelanta i Zajednice stanovanja JNA - Direkcije za izgradnju i održavanje stambenog fonda JNA - Odjeljenje Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zajednica stanovanja JNA). Stavom 2. izreke naloženo je Federaciji BiH - Vladi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) kao prodavcu da sa apelantom kao kupcem zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem posjeduje stanarsko pravo, dok je (st. 3. i 4. izreke) apelant obavezan da na ime kupovine stana (cijene stana) tuženoj isplati iznos od 13.465,95 KM u certifikatima sa pravom da zatraži da se na osnovu ove presude, te dokaza o isplati ukupne cijene predmetnog stana upiše kao vlasnik stana u zemljišnim knjigama, a što je tužena dužna da trpi i prizna. Stavom 5. izreke utvrđeno je da ova presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupovini stana na kojem postoji stanarsko pravo, te se po njenoj pravosnažnosti nalaže Zemljišnoknjižnom uredu tog Općinskog suda - Odsjek knjige položenih ugovora da izvrši upis ovako stečenog prava vlasništva. Istom presudom (st. 6. i 7. izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da joj apelant preda u posjed predmetni stan, te je tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5. 979,40 KM.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 5. juna 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi otkupa predmetnog stana, dok je tužena-protivtužiteljica 16. juna 2009. godine podnijela protivtužbu protiv apelanta radi predaje u posjed predmetnog stana tuženoj. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je Rješenjem Komande Garnizona Sarajevo broj T-148/I od 19. augusta 1983. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, te da je apelant sa Zajednicom stanovanja JNA, kao prednikom tužene, 20. januara 1984. godine zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 40-103/84, čime je postao nosilac stanarskog prava na njemu. Također je utvrđeno da je apelant predmetni stan napustio tokom 1992. godine zbog ratnih djejstava, te da je nakon toga zasnovao radni odnos u službi civilnih lica u Vojsci Jugoslavije na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu kao medicinski tehničar. Općinski sud je nadalje utvrdio da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine, donijela zaključak od 17. jula 2003. godine kojim se apelantu dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana. Općinski sud je, također, utvrdio da je Uprava, postupajući u postupku izvršenja zaključka od 17. jula 2003. godine, uvela apelanta 25. februara 2008. godine u posjed predmetnog stana, a da je nakon toga apelant 5. marta 2008. godine podnio zahtjev tuženoj za otkup predmetnog stana. Pored toga, Općinski sud je naveo da je na osnovu akta Ministarstva vanjskih poslova od 19. januara 2011. godine i akta Ambasade BiH u Beogradu od 11. januara 2011. godine utvrdio da je apelantu, kao civilnom licu zaposlenom na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, 25. marta 2008. godine priznato pravo na invalidsku penziju, te da je „prihvaćen zahtjev tužitelja (apelanta) za dodjelu trosobnog stana u zakup na neodređeno vrijeme iz stambenog fonda Ministarstva odbrane Republike Srbije“. Imajući u vidu da je apelantu prihvaćen zahtjev za dodjelu trosobnog stana u zakup, Općinski sud je zaključio da apelant nije riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji, te da kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu ispunjava uvjete za otkup predmetnog stana, shodno odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Stoga, Općinski sud je u cijelosti udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nije osnovan protivtužbeni zahtjev tužene da se apelant obaveže da tuženoj preda u posjed predmetni stan, te je zahtjev odbio.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 65 0 P 098199 11 Gž od 10. oktobra 2013. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Naime, imajući u vidu da je odlukom CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je u postupku izvršenja navedene odluke CRPC-a uveden u posjed stana, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da apelant, kao legalni korisnik predmetnog stana, ispunjava uvjete za njegov otkup, shodno odredbama člana 7. Zakona o prodaji. Kantonalni sud je zaključio da nije osnovana žalbena tvrdnja tužene da je apelant riješio svoje stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na neodređeno vrijeme u Beogradu u Republici Srbiji, jer, po mišljenju tog suda, „ugovor o zakupu ne predstavlja i dokaz da je tužitelj (apelant) postao vlasnikom stana i da ga je otkupio shodno Pravilima o otkupu stanova u Republici Srbiji“. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant ima pravni interes da predmetni stan u čijem posjedu se nalazi i otkupi, shodno važećim propisima u Federaciji BiH. Shodno navedenom, Kantonalni sud je primjenom odredaba člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu tužene-protivtužiteljice odbio kao neosnovanu.
9. Odlučujući o reviziji tužene protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine kojom se revizija tužene uvažava i nižestepene presude preinačavaju, tako da se odbijaju apelantovi tužbeni zahtjevi u odnosu na utvrđenje da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da se tuženoj nalaže da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da se naloži apelantu da tuženoj isplati iznos od 13.465,95 KM u certifikatima na ime kupoprodajne cijene i na osnovu te presude upiše u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana. Istom presudom (stav 2. izreke) usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je apelant obavezan da predmetni stan preda u posjed i na slobodno raspolaganje tuženoj, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen (stav 3. izreke).
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, istakao da se sporno pravno pitanje u ovom postupku po apelantovoj tužbi odnosi na apelantovo pravo da otkupi za certifikate predmetni stan koji mu je odlukom CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine vraćen u posjed kao nosiocu stanarskog prava, a s obzirom na činjenicu da je apelant „kao civilno vojno lice 21.6.2006. god. zaključio ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme trosobnog stana u Beogradu, Republika Srbija“. Vrhovni sud je potom ukazao da je apelant svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje prava na otkup predmetnog stana i upis prava vlasništva temeljio na priznatom statusu nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer apelant nije zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana sa bivšom SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 3.a stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) propisano da „stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine“. Također, ukazao je i na odredbu člana 3.a stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama kojom je propisano da se „izbjeglicom (se) ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu“. Shodno citiranim odredbama člana 3.a st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama, Vrhovni sud je zaključio da iz dokaza u spisu proizlazi da apelant nije imao status izbjeglice ili raseljenog lica, budući da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslaviji, jer je kao civilno lice bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu sve do 25. marta 2008. godine, kada je otišao u penziju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je odlukom CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine apelantu priznato pravo na povrat predmetnog stana s tim da je, nakon donošenja odluke CRPC-a, došlo do promjene okolnosti na način da je 21. juna 2006. godine apelant zaključio ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme trosobnog stana u Beogradu, Republika Srbija, u skladu sa Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima Republike Srbije. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je relevantnim odredbama navedenog Zakona o preuzimanju nosiocima stanarskih prava dato pravo otkupa stanova pod uvjetima iz tog zakona, a za one koji nisu otkupili stan dato je ekvivalentno pravo zakupa na stanu na neodređeno vrijeme „pod uvjetom da oni ili njihovi supružnici ili djeca nemaju stanarsko ili drugo ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ“, koja pravila su se, kako je naveo Vrhovni sud, primjenjivala na sve buduće dodjele stanova u Republici Srbiji.
11. Shodno navedenom, Vrhovni sud je, imajući u vidu da je za stjecanje prava na zakup stana propisan uvjet da lica koja traže dodjelu stanova u zakup nemaju stanarsko (ili neko drugo ekvivalentno) pravo u drugim republikama bivše SFRJ, ocijenio da je apelant zaključivanjem ugovora o zakupu od 21. juna 2006. godine otkazao ugovor o korištenju predmetnog stana od 20. januara 1984. godine i time se odrekao stanarskog prava na predmetnom stanu kao ekvivalentnom pravu na stanu u Bosni i Hercegovini. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani revizioni prigovori tužene da drugostepeni sud u svojoj odluci nije dao razloge u vezi sa prigovorom na postojanje ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme na stanu u Beogradu u Srbiji, koji se, po mišljenju Vrhovnog suda, odnosi na odlučnu činjenicu u predmetnom postupku. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je apelant na temelju ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme trosobnog stana u Beogradu, u Republici Srbiji, od 21. juna 2006. godine stekao pravo na otkup tog stana, jer u toku postupka nije dokazano da je takav ugovor prestao na bilo koji način (na osnovu zakona, otkazom ili poništajem), zbog čega apelantu i ne pripada pravo na otkup predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantov zahtjev za utvrđivanje uvjeta za otkup predmetnog stana i upis prava vlasništva uz isplatu kupoprodajne cijene u certifikatima, na kojem je imao stanarsko pravo, nije osnovan, pa je revizijski sud reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti primjenom člana 250. stav l. ZPP. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud se pozvao na praksu Ustavnog suda BiH (predmet broj AP 1207/08) i praksu Evropskog suda za ljudska prava (predmet Mago i dr. br. 1259/05, 19724/05, 47860/08, 9867/09 i 11706/09).
12. Vrhovni sud je, također, zaključio da su nižestepeni sudovi u odnosu na protivtužbeni zahtjev tužene - protivtužiteljice koji je odbijen pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu za koji je ranije (2003. godine) utvrđeno da apelant kao nosilac stanarskog prava ima pravo na povrat stana, nakon čega je i uveden u njegov posjed, ali je zaključivanjem ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme na stanu u Beogradu, Republika Srbija, dao otkaz stanarskog prava na predmetnom stanu, shodno odredbama člana 43. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa Zakonom o stanovanju Republike Srbije. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je revizija tužene i u ovom dijelu osnovana, te je primjenom člana 250. stav 1. ZPP pobijanu presudu drugostepenog suda preinačio na način da je usvojen protivtužbeni zahtjev u cijelosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je iznio hronologiju postupanja nadležnih organa povodom apelantovog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana, te hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari (otkupa predmetnog stana). Apelant je, također, citirao osporenu presudu Vrhovnog suda, te je s tim u vezi istakao da je osporena presuda utemeljena na aktima Ministarstva odbrane - Sektora za ljudske resurse Republike Srbije broj 1809- 24/2000 od 10. augusta 2010. godine na okolnost stambenog statusa tužitelja (apelanta) u Republici Srbiji, koja je dostavljena u prilogu akta Ambasade BiH broj 5/13272-2/2010, iako je tokom postupka na osnovu potvrde Ministarstva odbrane Republike Srbije od 6. maja 2010. godine dokazao da on nije zaključio ugovor o zakupu i otkupio stan u Beogradu. Apelant smatra da navedeni akti nisu bili bitni u postupku otkupa stana, odnosno da su oni trebali biti korišteni u postupku povrata predmetnog stana apelantu u posjed. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda, a da „ostavi na snazi presudu Općinskog suda od 13. 7. 2011. godine“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja prava na koja je apelacijom ukazano, jer je osporena presuda utemeljena na „noti Ministarstva Srbije od 27. decembra 2010. godine“ kojom je potvrđeno da je apelantu priznato pravo na zakup stana na neodređeno vrijeme u Beogradu, što je taj sud prihvatio kao relevantnu činjenicu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni sud i Općinski sud su u suštini istakli da su se pri donošenju svojih odluka rukovodili odlukom CRPC-a koja je obavezujuća, kao i činjenicom da je apelant uveden u posjed predmetnog stana, te da „ugovor o zakupu koji ima tužitelj (apelant) ne predstavlja dokaz da je postao vlasnik tog stana i da ga je otkupio“.
16. Tužena smatra da je apelacija neosnovana i da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu prekršena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao. S tim u vezi je navedeno da apelant uopće ne koristi i nije u posjedu predmetnog stana, već da živi u stanu u Beogradu. Stoga je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema aneksu vii, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijenja se i glasi:
„Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanje prava na otkup vojnog stana, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku tražio da mu se kao nosiocu stanarskog prava prizna pravo na otkup predmetnog stana, te da se prvotuženoj naloži da sa njim zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na osnovu kojeg će u odgovarajućoj evidenciji nekretnina uknjižiti pravo vlasništva apelanta na tom stanu.
31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se u nizu predmeta protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud bavio pitanjem tzv. vojnih stanova i nemogućnošću osoba koje su na ovim stanovima imale stanarska prava, odnosno prije rata zaključene ugovore o njihovom otkupu, da ih vrate u posjed, odnosno da se uknjiže kao njihovi vlasnici na temelju zaključenih ugovora (vidi, Evropski sud, Đokić protiv BiH, presuda od 27. maja 2010. godine, Mago i drugi protiv BiH, presuda od 3. maja 2012. godine, Ćaldović i drugi protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 4. novembra 2014. godine, Mandić i drugi protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 27. maja 2014. godine, Aleksić protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 3. februara 2015. godine).
32. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u nizu predmeta u kojim je pokrenuto pitanje tzv. vojnih stanova i nemogućnost osoba koje su na ovim stanovima imale stanarska prava, odnosno prije rata zaključene ugovore o njihovom otkupu, da ih vrate u posjed, odnosno da se uknjiže kao njihovi vlasnici na temelju zaključenih ugovora, slijedio navedena stajališta Evropskog suda (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1370/08 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1022/08 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5883/10 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2341/10 od 12. juna 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
33. U svim pobrojanim predmetima, ocjenjujući jesu li aplikanti/apelanti žrtve kršenja prava na imovinu, bez obzira na to da li se radilo o aplikantima/apelantima koji su bili samo nosioci stanarskog prava na vojnom stanu, ili su prije rata već zaključili ugovore o otkupu vojnog stana, Evropski sud i Ustavni sud su ocijenili činjenicu da li su li osobe koje su u pitanju stekle, ili nisu stekli ekvivalentno pravo u Republici Srbiji ili nekoj od bivših republika SFRJ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 867/14 od 19. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 54).
34. U kontekstu navedenog Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno konstatira da iz navoda apelacije i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu proizlazi da je u postupku izvršenja odluke CRPC-a apelant uveden u posjed predmetnog stana 25. februara 2008. godine, te da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda tražio da se tužena obaveže da kao prodavac zaključi sa apelantom kao nosiocem stanarskog prava na predmetnom vojnom stanu ugovor o kupoprodaji uz isplatu kupoprodajne cijene u certifikatima, odnosno da se uknjiži kao njegov vlasnik na temelju zaključenog ugovora o kupoprodaji. U vezi s tim, kao i suštinskim apelacionim pitanjem kojim je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev uz zaključak da apelant, shodno odredbama člana 3.a st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama, nije ispunio uvjete kako za povrat u posjed predmetnog stana, tako i otkup predmetnog stana, jer je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o licu koje, shodno navedenim odredbama, nije imalo status izbjeglice ili raseljenog lica budući da je nesporno dokazano da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavijie, jer je kao civilno lice zasnovao radni odnos na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, te da je apelant zaključenjem ugovora o zakupu trosobnog stana u Beogradu na neodređeno vrijeme od 21. juna 2006. godine „stekao pravo koje je ekvivalentno stanarskom pravu na predmetnom stanu“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, dao jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da je apelant stekao stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz odredbe člana 3.a stav 2. Zakona o prestanku primjene proizlazi da pravo na povrat stana nema lice koje je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da pravo na povrat stana nema lice koje je takvo pravo ostvarilo, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, s obzirom na to da je apelant zaključenjem ugovora o zakupu od 21. juna 2006. godine stekao pravo na zakup trosobnog stana u Beogradu na neodređeno vrijeme, koje odgovara stanarskom pravu na predmetnom stanu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu stav Ustavnog suda izražen u predmetu broj AP 1207/08, tačka 32., kao i stav Evropskog suda izražen u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 3. maja 2012. godine u kojoj je Evropski sud u pogledu određenih aplikanata zaključio da nije došlo do povrede njihovog prava na imovinu, budući da su ti aplikanti „u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ“ (tačka 104). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, jasno obrazložio zašto nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostala prava
36. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3. f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ovi apelantovi navodi o kršenju navedenih prava, također, zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.k) Ustava kada apelant kršenje tih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman