Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4447/17 (N. N.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4447/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4447/17, rješavajući apelaciju Namika Nanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Namik Nanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 208947 16 Rev od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Namik Nanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 208947 16 Rev od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o kupoprodaji nekretnina (preciznije opisano u izreci prvostepene presude), zaključen 1. septembra 2000. godine između apelanta i Federalnog ministarstva odbrane, te da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade materijalne štete zbog raskida ugovora isplati određeni novčani iznos ili da mu dodijeli adekvatan stan i omogući mu pravne radnje u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u cilju uknjižbe takvog stana u zemljišno knjižni ured Općinskog suda Sarajevo – Odsjek knjiga položenih ugovora. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti od 1. septembra 2000. godine zaključen između apelanta i Federalnog ministarstva odbrane, ništav.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naveo, između ostalog, da je Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane, Generalštaba ARBiH od 26. februara 1997. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, dok je 1. marta 1997. godine (na osnovu navedenog rješenja) zaključen ugovor o korištenju stana između apelanta i Uprave logistike ARBiH. Dalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji je zaključen između apelanta i Federalnog ministarstva odbrane (na osnovu ugovora o korištenju stana od 1. marta 1997. godine) utvrđeno da je stan bio predmet prodaje i da ga je apelant platio certifikatima. Takođe, Općinski sud je naveo da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine I. S. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da shodno odredbama člana 1. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, primjena zakona o napuštenim stanovima, Uredbe o korištenju napuštenih stanova i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanjem na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona. Općinski sud je naveo da je shodno odredbama člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nositelju stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim, dok je odredbama člana 2. stav 2. istog zakona propisano da svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Isto tako, Općinski sud je ukazao da prema odredbama člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi. Općinski sud je podsjetio da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima je ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u konkretnom slučaju ne propisuje što drugo. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju predmetni stan dodijeljen na korištenje apelantu 26. februara 1997. godine, a da je 4. aprila 1998. godine na snagu stupio Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa se shodno odredbama člana 2. stav 1. ovog zakona svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u odredbama člana 1. stav 1. istog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo, oglašavaju ništavim.

3. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao lex specialis, te je ukazao da predmetni stan ulazi u režim stanova kojeg je raniji nosilac stanarskog prava napustio prije 4. aprila 1998. godine i kojem prema odredbama navedenog zakona pripada pravo na povrat u posjed stana, koje pravo je i ostvario, dok je apelantovo pravo na predmetnom stanu prestalo, nezavisno od toga što je izvršio otkup stana, jer za to nije imao zakonskog osnova.

4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je ukazao, pored ostalog, da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, na koje se poziva apelant u izjavljenoj reviziji, iz razloga što su parnične stranke iz spornog pravnog odnosa ugovarači (apelant nije treće lice), a tužena nije pravno lice čiji je organ prouzrokovao štetu trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Vrhovni sud je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o „klasičnoj“ kupoprodaji stana u smislu odredaba člana 454. Zakona o obligacionim odnosima, već o otkupu stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i koji je plaćen certifikatima. Vrhovni sud je ukazao da je raniji nosilac stanarskog prava blagovremeno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, koje saznanje je prije zaključenja spornog ugovora, mogao imati i apelant, pa se apelant ne može smatrati savjesnom ugovornom stranom, na čemu insistira u izjavljenoj reviziji, slijedom čega se ne može prihvatiti apelantov prigovor da mu je od strane tužene prodat stan sa pravnim nedostatkom ispunjenja. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da ugovor o kupoprodaji, koji je predmet spora, sadrži pravne nedostatke, jer je prije zaključenja ugovora predmetni stan bio opterećen zahtjevom za povrat od trećeg lica. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4447/17 (N. N.) | Sudska praksa | Aktio