Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3309/17 (S. B., E. B., F. B., E. B., S. M., E. P., Š. D., L. M., H. Č., M. Č., Đ. A., S. B., D. B., L. B., O. B., H. M. i S. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3309/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3309/17, rješavajući apelaciju Sulje Bungura i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Suljo Bungur, Elvedin Bugur, Fahima Bašović, Edvard Bašović, Semira Mekić, Edita Popara, Šefik Džepar, Lejla Macić, Hankija Čehović, Meksud Čehović, Đenita Asani, Safet Bašović, Dika Bašović, Lejla Bašović, Osman Bibić, Halima Mujezinović i Suvad Mujezinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 183468 16 Rev od 9. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suljo Bungur, Elvedin Bugur, Fahima Bašović, Edvard Bašović, Semira Mekić, Edita Popara, Šefik Džepar, Lejla Macić, Hankija Čehović, Meksud Čehović, Đenita Asani, Safet Bašović, Dika Bašović, Lejla Bašović, Osman Bibić, Halima Mujezinović i Suvad Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Esad Hrvačić po privremenom voditelju poslova advokatu Galibi Hrvačić-Karačić, iz Sarajeva, podnijeli su 3. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 183468 16 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska) da apelantima zbog smrti bliskog srodnika na ime nematerijalne štete isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da osnovanost tužbenih zahtjeva apelanti zasnivaju na činjeničnim tvrdnjama da su u periodu od 1992. - 1995. godine pretrpjeli nematerijalnu štetu, zbog pogibije užeg člana porodičnog domaćinstva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo (subjektivni rok), a u svakom slučaju da to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Vrhovni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj situaciji apelantima šteta nastala za vrijeme rata, dakle, prije nego što je ratno stanje u Federaciji BiH ukinuto 22. decembra 1995. godine i prije nego što je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine. Dosljedno navedenom, da proizlazi da su apelanti mogli tužbu za naknadu štete podnijeti najkasnije do 23. decembra 1999. godine (član 376. stav 1. ZOO), a da su predmetnu tužbu podnijeli 25. januara 2011. godine, čime se njihov zahtjev pokazuje zastarjelim, dosljedno čemu se isti imao odbiti kao neosnovan. Vrhovni sud je ocijenio, da pravilno drugostepeni sud poprima da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana

377. ZOO-a (prema kojem kad je štete uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme za zastaru krivičnog gonjenja), primjenjuje onda kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i to prema izvršiocu krivičnog djela, koji je pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete, dakle protiv osobe koja bi odgovarala po principu individualne odgovornosti. Međutim, da zastarjelost potraživanja prema državi ili njenom dijelu koje odgovara za štetu kao imalac opasne stvari, odnosno kao osoba koja se bavi opasnom djelatnošću, zastarijeva u općem zakonskom roku zastarjelosti iz člana 376. ZOO. Dakle, da se zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi na izvršioca krivičnog djela, a ne i na pravno lice koje umjesto njega odgovara.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, prije svega odredbe člana 377. ZOO, te ukazuju da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se duži rok zastare potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom primjenjuje samo na neposrednog učinioca krivičnog djela, a ne i na treća lica koja su odgovorna za radnje počinioca krivičnog djela.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali apelanti u predmetnoj apelaciji, u suštini, vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

7. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3309/17 (S. B., E. B., F. B., E. B., S… | Sudska praksa | Aktio