Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3918/17 (F. A.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ostavina
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3918/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3918/17, rješavajući apelaciju Fikreta Agića, na osnovu člana 18. stav (1), stav 3. tačka l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a)Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Agić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018650 17 Gž od 20. juna 2017. godine, u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 018650 12 P od 5.
januara 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Agić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018650 17 Gž od 20. juna 2017. godine, u dijelu u kojem je potvrđena Presuda Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 018650 12 P od 5.
januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 22 0 P 018650 17 Gž od 20. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da nekretnine (precizno navedeno i označeno u izreci prvostepene odluke) ne ulaze u ostavinsku masu iza pokojnog Jazima Agića u ostavinskom postupku koji je proveden kod Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i dovršen pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju od 20. oktobra 2003. godine, slijedom čega bi se navedeno rješenje stavilo van snage u dijelu kojim se utvrđuje da ostavinsku masu čine nekretnine koje su tim rješenjem uručene tuženom Abidu Agiću (sin Jazima Agića) u dijelu 1/1 i da u tom dijelu navedeno rješenje ne proizvodi pravne posljedice. Osim toga, osporenom odlukom uvažena je žalba tuženog i ukinuta prvostepena presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da apelant ima jače pravo posjeda i vlasništva na parceli (preciznije navedeno u izreci prvostepene odluke), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se briše njegovo pravo vlasništva sa predmetnih nekretnina, te je dužan dozvoliti da se umjesto njega na nekretninama kao vlasnik upiše apelant, pa je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da se ostavinskim postupkom u smislu odredaba člana 1. stav 1. Zakona o nasljeđivanju uređuje pravo nasljeđivanja iza konkretnog ostavitelja. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da pravosnažno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su učestvovale u ostavinskom postupku, ako im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Shodno tome, Općinski sud je naveo da je u ostavinskom postupku, koji je proveden iza Jazima Agića, oca parničnih stranaka, doneseno pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, pa s obzirom da se radi o odluci koja je donesena u sudskom postupku, ona se mogla izmijeniti samo u postupku pokrenutom povodom redovnih i vanrednih pravnih lijekova, a ne u parničnom postupku, jer takva mogućnost nije predviđena ni jednim zakonskim propisom. Općinski sud je ukazao da je apelant, kao nasljednik učestvovao u ostavinskom postupku u kojem je doneseno rješenje o nasljeđivanju, te je, imajući u vidu odredbe člana 239. Zakona o nasljeđivanju apelant vezan tim rješenjem.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, te nespornih činjenica proizilazi da je iza oca parničnih stranaka, koji je preminuo 1990. godine, proveden ostavinski postupak (2003. godine) u kojem je utvrđeno da predmetna nekretnina, koja se u vrijeme vođenja ostavinskog postupka vodila na apelantu, ulazi u ostavinsku masu iza umrlog oca parničnih stranaka. Dalje, navedeno je da rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno da predmetna nekretnina pripada tuženom, kao i da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 20. oktobra 2003. godine i da je provedeno u zemljišnim knjigama. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je pravosnažno rješenje o nasljeđivanju obavezujuće u odnosu na nasljednike Jazima Agića, uključujući apelanta i tuženog, te da sud u parničnom postupku ne može svojom odlukom staviti van snage pravosnažno rješenje o nasljeđivanju u dijelu u kojem je utvrđeno da ostavinsku masu čine predmetne nekretnine i koje su navedenim rješenjem uručene tuženom u dijelu 1/1, niti donijeti odluku da u tom dijelu rješenje o nasljeđivanju ne proizvodi pravne posljedice.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost
6. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
7. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda ukinuta je presuda prvostepenog suda u usvajajućem dijelu odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je taj postupak u toku, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
b) Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene (kojom je potvrđena prvostepena presuda) dao detaljne i jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman