Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4569/15 (S. J.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4569/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4569/15, rješavajući apelaciju Stojana Jovanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Jovanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 005196 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stojan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 9. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 005196 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog JP „Putevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 005196 10 P od 17. januara 2011. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da mu na ime naknade materijalne štete zbog trajno zauzetog zemljišta preciziranog u presudi, uništenja stabala, ograde, te troškova na ime iskopa kanala za odvodnju oborinskih voda i radova na obezbjeđenju ulaza za stoku isplati ukupan iznos od 9.040,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant 27. septembra 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog u kojoj je naveo da mu je tuženi prilikom izgradnje javnog puta Foča– Milijeno–Ustiprača, bez prethodno sprovedenog postupka eksproprijacije, trajno zauzeo dio zemljišta, uništio objekte, ogradu i stabla, sve precizirano u presudi.
6. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 94 0 P 005196 11 Gž od 18. oktobra 2012. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno mišljenju prvostepenog suda, prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi osnovan. Navedeno je da nije sporno da je trasa predmetnog puta probijena 1994. godine kada je apelantu i nastala šteta, te je, polazeći od odredaba člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao štetu, shodno tome taj sud zaključio da je potraživanje zastarjelo jer je apelant tužbu podnio u septembru 2010. godine.
7. Apelant je protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 4313/12, koja je odlukom Ustavnog suda broj AP 4312/12 usvojena, osporena odluka ukinuta i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje kada je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
Osporena presuda
8. Postupajući po uputama Ustavnog suda, Okružni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 94 0 P 005196 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine kojom je žalba tuženog djelimično uvažena, te prvostepena presuda preinačena u odnosu na dio odluke kojim je apelantu dosuđena naknada na ime iskopa uništenog kanala za odvodnju oborinskih voda u iznosu od 704,00 KM, te na ime radova na obezbjeđenju ulaza za stoku s bočne strane objekta u iznosu od 1.677,00 KM, tako da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, pa je shodno tome ukupan iznos dosuđene naknade smanjen na iznos od 6.669,00 KM umjesto 9.040,00 KM.
9. Okružni sud je, postupajući po odluci Ustavnog suda broj AP 4312/12, između ostalog, naveo da među strankama nije sporno da prije izvođenja radova na magistralnom putu, a ni nakon donošenja odluke o opštem interesu, nije došlo do formalne eksproprijacije zemljišta kako bi vlasnik nepokretnosti ostvario zakonsko pravo na pravično naknadu, naglasivši da se u takvim okolnostima radi o faktičkoj eksproprijaciji. U vezi s tim je navedeno da se faktičkom eksproprijacijom štite vlasnici nepokretnosti u odnosu na korisnike eksproprijacije koji izvode radove od javnog interesa na zemljištu koje nije i formalno prethodno eksproprisano, te je naglašeno da zahtjev za isplatu naknade u slučajevima faktičke eksproprijacije ne zastarijeva jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete iz člana 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa se stoga ne može primijeniti ni odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Ovakvo pravno stanovište zauzelo je Građansko upravno odjeljenje Vrhovnog suda Republike Srpske na sjednici održanoj 7. februara 2014. godine promijenivši svoj raniji pravni stav o istom pitanju, a na ovakav stav koji je usaglašen na Panelima za ujednačavanje sudske prakse pozvao se i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine.
10. Međutim, kako je istakao Okružni sud, navedeno pravilo ne odnosi se na zahtjev za naknadu štete na ime troškova iskopa uništenog kanala za odvodnju oborinskih voda u iznosu od 704,00 KM i na ime radova na obezbjeđenju ulaza za stoku s bočne strane objekta u iznosu od 1.677,00 KM.
11. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da apelant nije sam otklonio štetu, odnosno nije izvršio iskop uništenog kanala za odvodnju oborinskih voda, niti je sproveo radove na obezbjeđenju ulaza u objekat za stoku, već zahtijeva isplatu novčane nakade po tom osnovu, iz čega proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju naknade štete, a ne o slučaju faktičke eksproprijacije. Shodno tome, u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva primjenjive su odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO koje propisuju da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo, a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Shodno tome, imajući u vidu da je tužba podnesena u septembru 2010. godine, a da je šteta nastala 1996. godine, kada je tuženi ušao u apelantov posjed prokopavši put kroz apelantovu parcelu, evidentno je da su za te vidove štete protekli rokovi propisani citiranim odredbama ZOO. Okružni sud se u vezi s ovakvim odlučenjem pozvao na pravno shvatanje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) iz Presude broj 94 0 P 004692 12 Rev od 3. marta 2015. godine donesene u parnici nastaloj iz istog životnog događaja faktičke eksproprijacije za izgradnju puta Ustiprača–Foča.
12. Odluku o troškovima postupka prvostepenog suda Okružni sud nije mijenjao s obzirom na to da je djelimičnim preinačenjem prvostepene presude samo neznatno smanjen apelantov uspjeh u parnici u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev (apelant je u potpunosti uspio s tužbenim zahtjevom u odnosu na tzv. faktičku eksproprijaciju nepokretnosti).
13. Kako su ostali prigovori tuženog ocijenjeni neosnovanim, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredbe člana 224 tačka 5 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenom presudom došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelacijom se izražava nezadovoljstvo osporenom presudom u odbijajućem dijelu jer je, prema apelantovoj ocjeni, taj dio presude zasnovan na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a prema apelantovim tvrdnjama taj dio presude je logički teško razumljiv. U tom pravcu apelant naglašava da je ukupnu štetu, u svim oblicima u kojima je ona ispoljena, pretrpio istovremeno, u istom vremenskom periodu, na istim parcelama, istim radnjama, pa je stoga nejasno u čemu se razlikuje apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu zauzetog i uništenog zemljišta, uništenih voćnih zasada i ograda s jedne strane od zahtjeva za naknadu štete na ime iskopa kanala i radova na obezbjeđenju ulaza za stoku s druge strane da bi se prvi zahtjev odnosio na faktičku eksproprijaciju, a drugi na naknadu štete, odnosno nejasno je zbog čega jedan podliježe zastari, a drugi ne. Apelant smatra da se kompletna šteta mora posmatrati kao jedinstvena šteta, pod jedinstvenim pravnim režimom, jer bi u suprotnom na apelanta bio stavljen preveliki teret ukoliko bio on morao, u ukupno pričinjenoj šteti, vršiti identifikaciju pojedinačnog oblika štete, te izvoditi zaključak da li se ti oblici štete smatraju faktičkom eksproprijacijom ili ne i nakon toga podnositi pojedinačne posebne tužbe jer bi na taj način došlo do narušavanja pravične ravnoteže između privatnog i javnog interesa. Apelant je predložio da se predmet spoji sa apelacijama br. AP 1881/15 i AP 3234/15 jer se one zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, odnosno istom pitanju.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presude Okružnog suda broj 94 0 P 005196 15 Gž 2 od 15. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. U konkretnom slučaju postupak koji apelant osporava odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
24. U kontekstu apelacionih prigovora kojima apelant ukazuje da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
26. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava, pri čemu je izostalo obrazloženje u vezi s neosnovanošću dijela tužbenog zahtjeva Ustavni sud, imajući u vidu dato obrazloženje Okružnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može izvesti zaključak o opravdanosti iznesenih prigovora. Osvrćući se isključivo na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete na ime troškova za iskop kanala za odvodnju oborinskih voda i radova na obezbjeđenju ulaza za stoku, koji je odbijen zbog zastare potraživanja, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, ispitujući žalbu tuženog, zaključio da se navedeni vidovi štete ne odnose na faktičku eksproprijaciju kako bi se primijenili rokovi iz Zakona o eksproprijaciji, već na naknadu štete troškova na ime radova koje apelant nije preduzeo, budući da zahtijeva isplatu novčane naknade po tom osnovu. Imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev u tom dijelu Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe čl. 155 i 376 st. 1 i 2 ZOO na kojima je zasnovao svoju odluku. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Okružni sud prilikom odlučenja pozvao na stav Vrhovnog suda koji je o istom činjeničnom i pravnom pitanju iznio identičan pravni stav kao stav iz osporene presude. Kako je presuda Vrhovnog suda na koju se pozvao Okružni sud bila predmet ocjene Ustavnog suda u predmetu broj AP 1881/15 koji pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1881/15 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem Ustavni sud nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ne vidi razlog da u konkretnom predmetu odstupi od stava iznesenog u citiranoj odluci. Ustavni sud, takođe, zapaža da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao i u Odluci broj AP 3234/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3234/15 od 7. septembra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud došao do istog zaključka.
27. Dakle, slijedeći sopstvenu praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava, odnosno da je izostalo relevantno obrazloženje Okružnog suda, pa Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
28. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio ispitujući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje, pa shodno tome, Ustavni sud zaključuje da su i prigovori vezani za kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da, slijedeći sopstvenu praksu, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost apelacionih prigovora, odnosno kada je Okružni sud na osnovu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, primjenjujući odredbe ZOO, utvrdio da je dio tuženog zahtjeva obuhvaćen zastarom potraživanja, obrazloživši takav stav na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman