Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5201/15 (D. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Naknada štete
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5201/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 5201/15, rješavajući apelaciju Danke Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danke Petrović podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 003568 15 Gž 2 od 28. oktobra 2015. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 003568 15 P 2 od 30. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danka Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnijela je 25. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 003568 15 Gž 2 od 28. oktobra 2015. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 003568 15 P 2 od 30. marta 2015. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Okružnog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi („Preduzeće za poštanski saobraćaj RS“ AD Banjaluka; u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade štete, na ime psihičkog zlostavljanja na poslu, isplati novčani iznos od 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantica od strane tuženog sa jednog radnog mjesta raspoređena na drugo, da je tuženi tražio od apelantice da obavlja poslove iz domena i opisa njenog radnog mjesta, koje ponašanje se nije moglo okvalifikovati kao nedopušteno. Također, na osnovu izvedenog dokaznog postupka i saslušanja svjedoka utvrđeno je da su i drugi radnici tuženog, nakon usvajanja novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta (kojim je smanjen broj radnika u odnosu na raniji Pravilnik), bili raspoređivani na druga radna mjesta, u druge radne jedinice, a sve u cilju sprječavanja njihovog proglašenja tehnološkim viškom. Također je proveden dokaz psihološkim vještačenjem u kom je vještak psihološke struke zaključio da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni znakovi, ciljevi niti geneza mobinga. Sud je iz utvrđenih činjenica zaključio da se ponašanje tuženog kao poslodavca ne može okvalifikovati kao uznemiravanje ili kao mobing apelantice, iz razloga što nije ispunjen uslov da postoji specifičan oblik ponašanja prema apelantici, da je taj oblik bio sistematičan u dužem vremenskom periodu i da predstavlja psihičko zlostavljanje ili ponižavanje lica sa ciljem ugrožavanja ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta tog lica (član 111. stav 5. Zakona o radu), kao i da radnjama tuženog apelantica nije dovedena u neravnopravan položaj.

3. Suština apelacionih navoda se odnosi na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno utvrdili činjenično stanje i stoga pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije te je s tim u vezi posebno naglasila da je još nekoliko uposlenika tuženog podnijelo apelacije Ustavnom sudu koje su zavedene pod brojevima AP-5078/15, AP-5079/15, AP-5080/15 i AP-5081/15 iz istih činjenično pravnih razloga, što po njenoj ocjeni ukazuje da je nad njima svima od strane tuženog vršen mobing, te je predloženo da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke.

8. Osim toga, Ustavni sud napominje da je povodom apelacija koje su podnijeli uposlenici tuženog na koje je apelantica ukazala sugerirajući postojanje identičnog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti broj AP-5078/15 od 3. marta 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj su spojene apelacije br. AP- 5079/15, AP-5080/15, AP- 5081/15 i AP-5431/15 i donesena jedna odluka pod brojem AP-5078/15 u kojoj su navedene apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) nedopuštene.

9. Imajući u vidu razloge navedene u odluci AP-5078/15 te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5201/15 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio