Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4272/15 (M. Č. i M. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Kamata
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4272/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4272/15, rješavajući apelaciju Mirjane Čečar i Mileta Milakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Čečar i Mileta Milakića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031750 15 Gž 3 od 24. juna 2015. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031750 14 P 3 od 23.
oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Čečar i Mile Milakić, oboje iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 14. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031750 15 Gž 3 od 24. juna 2015. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031750 14 P 3 od 23. oktobra 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031750 14 P 3 od 23. oktobra 2014. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev Compani Hiti d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je traženo da sud obaveže apelanticu da tužitelju isplati, na ime naknade za izvršene grube građevinske radove, iznos od 11.420 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da obaveže apelanta da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na isplaćeni dio glavnice, u iznosima koji su navedeni u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju ove presude, navedeno je da je nesporno da su apelanti zaključili ugovor za „izvođenje grubih građevinskih radova“ na spornim građevinskim objektima (stanovi), te da je ugovorena cijena od 65.869,34 KM. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti uplatili dio ugovorene cijene, da je zatim apelant, sa zakašnjenjem, isplatio tužitelju ostatak cijene za izvođenje grubih građevinskih radova za stan u koji je on uselio, a da apelantica nije izvršila uplatu ostatka iznosa za svoj stan. Osnovni sud je zaključio da je nesumnjivo da postoji apelantičina obaveza da plati tužitelju ostatak ugovorene cijene za svoj stan „obzirom na utvrđeno faktičko stanje a to je da su radovi izvedeni i da [apelantica] živi u izgrađenom stanu“. Također, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantičine navode da ona nema obavezu prema tužitelju zato što je odstupio od projektne dokumentacije prilikom izgradnje stanova. Naime, Osnovni sud je istakao da su apelanti, kao investitori, bili upoznati sa urađenim izmjenama, da nisu tražili raskid ugovora ili da neko drugi završi posao, iako su to prema ugovoru mogli uraditi. Također, apelantica nije zahtijevala ni da joj se naknadi šteta koju je eventualno pretrpjela zbog tih izmjena. Osnovni sud je naveo da to što apelantica živi u stanu „potvrđuje da se saglasila sa svime, što podrazumijeva prihvatanje obaveza iz ugovora a to je isplata ostatka ugovorne cijene.“ Također, Osnovni sud je, između ostalog istakao i da je, uvidom u saglasnost na izmjenu dijela konstruktivnog sistema spornog objekta, utvrđeno da je saglasnost dao odgovorni projektant glavnog projekta, te da je do izmjena došlo na zahtjev investitora zbog porasta cijene čelika. Međutim, tužbeni zahtjev je odbijen zato što je Osnovni sud zaključio da tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanticu, niti je dokazao visinu iznosa zateznih kamata u odnosu na apelanta.
3. Okružni sud je, osporenom presudom broj 71 0 P 031750 15 Gž 3 od 24. juna 2015. godine, nakon održane rasprave pred tim sudom, uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticu obavezao da tužitelju plati iznos od 10.163,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to opisano u dispozitivu drugostepene presude. Također, Okružni sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznose zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja sa isplatom duga prema tužitelju za periode i u iznosima detaljno navedenim u dispozitivu drugostepene presude. Djelimično je usvojen i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.228,77 KM, dok je odbijen zahtjev tuženih da im tužitelj naknadi troškove postupka.
4. U obrazloženju ove odluke, Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata o tome da ne postoji njihova obaveza na plaćanje po navedenom ugovoru sa tužiteljem, budući da nije obavljen tehnički prijem. Naime, Okružni sud je, između ostalog, istakao da su se apelanti u odnosu na te svoje navode pozvali na odredbu člana 30. stav 1. ugovora, prema kojoj je po završetku ugovorenih radova izvođač dužan pismeno zatražiti tehnički prijem radova. Međutim, kako je dalje obrazložio Okružni sud, tehnički prijem radova se ne može osnovano tražiti, niti ugovarati, za izvođenje grubih građevinskih radova za koje je ugovor zaključen. Naime, Okružni sud je naveo da takav zaključak proizlazi iz Zakona o uređenju prostora – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“, br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07, u daljnjem tekstu: Zakon o uređenju) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i izvođenja ugovorenih radova. Prema članu 105. tog zakona, kako je dalje naveo Okružni sud, izgrađeni objekat se može koristiti, odnosno staviti u pogon nakon što organ uprave koji je izdao odobrenje za građenje izda rješenje o odobrenju za upotrebu na osnovu izvršenog tehničkog pregleda. Dalje, je obrazloženo da se na osnovu člana 107. istog zakona, odobrenje za upotrebu može izdati tek nakon što se tehničkim pregledom utvrdi da je „objekat, odnosno dio objekta, izgrađen u skladu sa tehničkom dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje, odnosno da je objekat izgrađen u skladu sa tehničkim propisima, standardima i normativima čije je primjena obavezna pri građenju objekata te vrste.“ Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da se za grube građevinske radove koji su u konkretnom slučaju ugovoreni ne može tražiti tehnički prijem, te da je stoga neosnovano pozivanje apelanata na član 30. stav 1. spornog ugovora. Osim toga, Okružni sud je naveo da je imao u vidu i odredbu člana 35. ugovora, prema kojoj su ugovorne strane ugovorile posebne uslove u kojima je, između ostalog, „ugovoreno da druga faza izvođenja radova nije u mogućnosti da se nastavi dok se ne ispoštuje plaćanje prve faze građevinskih radova po tom ugovoru (grubih građevinskih radova).“ Iz toga, kako je obrazložio Okružni sud, proizlazi da su ugovorne strane „namjeravale da nakon završetka grubih građevinskih radova i plaćanja tih radova nastave drugu fazu izvođenja radova“, te da se odredbe člana 30. stav 1. Zakona o uređenju „koje govore o tehničkom prijemu radova i tehničkom prijemu objekta i opreme, odnose na tu drugu fazu radova, a ne na grube građevinske radove koji su bili predmet ove parnice.“
5. Dalje, Okružni sud je naveo da je tačno da je rješenjem urbanističko-građevinske inspekcije Grada Banja Luka naređeno tužiocu da odmah obustavi sve daljnje radove na izgradnji spornog objekta zato što ih je izvodio suprotno pribavljenom odobrenju za građenje, te da ta zabrana traje do dobijanja izmijenjenog odobrenja za građenje. Međutim, Okružni sud je, kako je obrazložio, uzeo u obzir da je „odgovorni projektant [...] dao saglasnost (koja se zatiče u spisu) na izmjenu konstruktivnog sistema predmetne nadogradnje“, kao i da je svjedok T. M. prilikom saslušanja izjavio da je prije stavljanja drvene umjesto čelične konstrukcije o tome pitao apelante i da su se oni saglasili sa tom izmjenom „pošto im to pojeftinjuje stavku konstrukcije“, te da je nadležni organ to pregledao i prihvatio kao tehnički ispravno (detaljnije na strani 6. drugostepene presude). Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, Okružni sud je obrazložio zašto je prihvatio u cijelosti nalaz sudskog vještaka koji je pribavljen u postupku obezbjeđenja dokaza i iz kojeg je utvrđeno da je ukupna procijenjena vrijednost izvedenih radova na spornom objektu iznosila 58.713,94 KM detaljnije, iako je među parničnim stranama ugovorena ukupna cijena u iznosu od 65.869,34 KM. Na osnovu ovoga, sud je zaključio da kad se uporede ove dvije cijene „dobije se procenat od 89%“, te da stoga tužitelju u odnosu na apelanticu pripada iznos od 10.163,80 KM, a ne iznos od 11.420 KM koliko je tražio (detaljno na str. 6-7. drugostepene presude). To je, kako je sud obrazložio, iznos koji je apelantica dužna platiti tužitelju na osnovu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj je dužnik dužan ispuniti svoju obavezu prema povjeriocu savjesno u svemu kako ona glasi.
6. U odnosu na tužbeni zahtjev prema apelantu, Okružni sud je obrazložio da je nesporno utvrđeno da je on tužitelju isplatio glavnicu ali sa zakašnjenjem, pa ga je obavezao da tužitelju isplati i zatezne kamate na način naveden u dispozitivu drugostepene odluke. U odnosu na dosuđene troškove postupka, Okružni sud je naveo da je troškove dosudio prema uspjehu u sporu, pa kako je tužilac uspio sa 89% svog tužbenog zahtjeva, u skladu s tim je obavezao apelante da te troškove plate (detaljno na strani 8. drugostepene presude).
7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako je prvostepenom presudom odbijen tužbeni zahtjev protiv apelanata, oni su osporili i prvostepenu presudu u dijelu u kojem je taj sud iznio stav da je nesporno da postoji obaveza apelanata da plate ostatak duga, odnosno zatezne kamate zbog kašnjenja sa isplatom, budući da je takvo stanovište prihvatio i drugostepeni sud. U suštini, iz navoda koje su naveli kao obrazloženje, proizlazi da se apelanti u suštini žale na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelanti smatraju da se presude zasnivaju na ispravama koje nisu izvedene kao dokaz na glavnoj raspravi ni pred prvostepenim, ni pred drugostepenim sudom, zato što je, kako navode, tužilac na raspravi pred prvostepenim sudom odustao od izvođenja pojedinih dokaza „osim ugovora [...] i izvještaja o obezbjeđenju dokaza sa nalazom vještaka građevinske struke“, dakle nalaza vještaka, koji je na tužiočev zahtjev, dat u vanparničnom postupku. Osim toga, apelanti navode da se presuda Okružnog suda zasniva i na izjavi odgovornog projektanta za koju je navedeno „koja se zatiče u spisu“, ali da ta izjava nije pročitana kao dokaz na raspravi, kao i da tu izjavu Okružni sud proizvoljno tumači „jer izostavlja dalju konstataciju projektanta 'da se slaže sa izmjenama projektne dokumentacije ukoliko je nastala kao proizvod legitimnih zahtjeva investitora“, pri čemu ističu da oni takav zahtjev nikada nisu postavili. Također, apelanti prigovaraju i tome što je sud prihvatio visinu duga koju je utvrdio vještak u vanparničnom postupku, navodeći da taj dokaz nije izveden kao dokaz na raspravi ni pred prvostepenim, niti pred drugostepenim sudom. Također, apelanti prigovaraju i načinu na koji je ocijenjen iskaz parničnih stana, te iskaz svjedoka T.M., navodeći da taj svjedok, suprotno njegovoj izjavi, nije bio tužiteljev osnivač i direktor, te da je sud pogrešno prihvatio iskaz „ove osobe koja nije ni stranka ni svjedok“, te da on nije bio ni zakonski zastupnik tužitelja, o čemu je sud morao voditi računa po službenoj dužnosti. Apelanti navode da dokazi koji su „zaista izvedeni na raspravi pred drugostepenim sudom i na kojima se jedino može zasnivati presuda za taj sud nemaju apsolutno nikakav značaj“, odnosno da sud o tim dokazima nije dao bilo kakvo obrazloženje, zbog čega smatraju da je osporena presuda „paušalna“ i nezakonita.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sudi, odluka broj AP -612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78.).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanata odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih prigovora koje su apelanti ponovili i u apelaciji. Naročito, u presudama je vrlo detaljno obrazloženo na osnovu čega i zašto je utvrđeno da nesumnjivo postoji apelantičina obaveza da isplati tužitelju ostatak duga, kao i apelantova obaveza na plaćanje zateznih kamata zbog kašnjenja u isplati ostatka duga. Na ovakav zaključak ne mogu utjecati navodi apelanata o tome da određeni dokazi navodno nisu izvedeni ili da su pogrešno ocijenjeni. Naime, iz osporenih presuda, ali i iz apelacionih navoda nesumnjivo proizlazi da su apelanti imali uvid u sve dokaze i da su imali mogućnost da te dokaze ospore i suprotstave im svoje dokaze. Osim toga, Ustavni sud smatra da su sudovi sve izvedene dokaze cijenili na način propisan Zakonom o parničnom postupku, te da su o tome dali relevantna i detaljna obrazloženja. U vezi s tim, uzimajući u obzir navedene standarde Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da apelanti nisu imali uvid u sve dokaze na kojima se presude zasnivaju, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.
12. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja ne mogu se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelanti, osim što osporavaju utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman