Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3406/17 ("Cargo Com" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat u prijašnje stanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3406/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3406/17, rješavajući apelaciju "Cargo Com" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Cargo Com" d.o.o. Sarajevo protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 097424 17 Gž od 10. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Cargo Com" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 097424 17 Gž od 10. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je presudom zbog propuštanja, a na osnovu odredbe člana 295. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obavezan apelant da tužitelju („Mitrašević Transport & Logistika“ d.o.o. Brčko) isplati određeni novčani iznos. Naime, da je apelant propustio da u ostavljenom roku odgovori na tužbu, iako je istu uredno primio, a u kojoj je istaknut prijedlogom za donošenje presude zbog propuštanja, te da je apelant upozoren na posljedice propuštanja dostavljanja odgovora na tužbu. Zatim, da je apelant u ostavljenom roku podnio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, ali da u toku postupka nije dokazao da su razlozi zbog kojih nije dostavio odgovor na tužbu opravdani. Naime, utvrđeno je da je tužba dostavljena na adresu sjedišta apelanta i da je dostavnicu o prijemu tužbe potpisalo isto lice kao i punomoć advokatu za zastupanje (apelant je tvrdio da mu nikad nije dostavljena tužba, te da ista nije primljena od lica ovlaštenog za primanje bilo kakvih akata, a prvostepeni sud je utvrdio da je dostavnicu, kojom je dostavljena predmetna tužba, potpisalo lice koje je potpisalo i generalnu punomoć za advokata Denisa Alića). Apelacioni sud je istakao da je odredbom člana 80. ZPP, propisano pravilo po kojem će sud stranci koja je propustila ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i uslijed toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, na njen prijedlog dozvoliti da naknadno izvrši tu radnju (povraćaj u pređašnje stanje), ako ocijeni da je do propuštanja došlo uslijed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti, niti izbjeći. Međutim, da apelant u žalbi ne pobija zaključak prvostepenog suda da nije iz opravdanih razloga ili razloga koje nije mogao izbjeći, propustio da blagovremeno podnese odgovor na tužbu, što već predstavlja dovoljan razlog da se prijedlogu za povrat u pređašnje stanje ne udovolji. Nadalje, da apelant opširno u žalbi ukazuje da propuštanje apelanta da odgovori na tužbu ne oslobađa sud dužnosti da pazi na postojanje opštih procesnih pretpostavki koje se moraju ispuniti prilikom prihvatanja tužbenog zahtjeva presudom zbog propuštanja, jer nedostatak procesnih pretpostavki sprečava da tužbeni zahtjev bude usvojen presudom zbog propuštanja. U vezi s tim je istaknuto, da su pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja procesnopravne (uredno dostavljanje tužbe na odgovor, prijedlog tužitelja za donošenje presude zbog propuštanja istaknut u tužbi, propuštanje tuženog da u zakonskom roku dostavi pismeni odgovor na tužbu i mogućnost raspolaganja tužbenim zahtjevom) i materijalnopravne pretpostavke (da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan). Apelacioni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju navedene procesnopravne pretpostavke ispunjene iz razloga gore već navedenih. Taođe, da su ispunjene i materijalnopravne pretpostavke, jer je tužitelj uz tužbu, kojom zahtijeva isplatu novčanog potraživanja, dostavio račun od 24. decembra 2015. godine u kojem je naveden dugujući iznos, datum dospjelosti, osnov potraživanja (a prema stanju u spisu isti je prije podnošenja tužbe dostavljen apelantu). S obzirom na to, da su ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva (presudom zbog propuštanja), budući da se radi o zahtjevu kojim stranke mogu raspolagati i zahtjevu koji očigledno nije neosnovan, u skladu sa odredbama člana

295. ZPP. Zatim, da je u pomenutoj fakturi navedeno da je u slučaju spora nadležan sud u Brčkom, pa iako sporazum o mjesnoj nadležnosti nije sačinjen u formi ugovora, da kod izostanka odgovora na tužbu, odlučivanje prvostepenog suda po tužbi ne predstavlja povredu postupka koja je uticala na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja (član 318. ZPP), jer se ne radi o isključivo mjesnoj nadležnosti nekog drugog suda u smislu odredbi ZPP.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da osporene odluke nisu obrazložene, posebno osporena odluka Apelacionog suda, pa da nije jasno da li je sud razmotrio sve apelantove prigovore, posebno prigovor neispunjenja ugovorene obaveze i prigovor mjesne nadležnosti. Zatim, da dostavljanje odgovora na tužbu ne može biti pretpostavka za priznanje tužbenog zahtjeva, već suprotno da apelant tužbeni zahtjev smatra očigledno neosnovanim, te da je bilo potrebno održavanje ročišta radi provođenja dokaza, a čemu u prilog idu i dostavljeni dokazi od strane apelanta, uz prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3406/17 ("Cargo Com" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio