Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4957/17 (T. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4957/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4957/17, rješavajući apelaciju Tomislava Bobara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Bobar protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 246777 17 Pžp od 12. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Bobar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jelena Bogdanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 246777 17 Pžp od 12. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 246777 16 Pr od 4. maja 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 49. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM. Takođe, apelantu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca koja se neće izvršiti pod uslovom da apelant u periodu od šest mjeseci od pravosnažnosti rješenja ne počini novi prekršaj, dok mu je određen jedan kazneni bod. U toku prekršajnog postupka, utvrđeno je da je apelant, upravljajući putničkim automobilom i dolaskom na raskrsnicu otpočeo skretanje ulijevo, a nije propustio putnički automobil kojim je upravljao N. M. koji se kretao iz suprotnog smjera i na raskrsnici zadržavao pravac kretanja, kojom prilikom dolazi do kontakta između navedenih vozila na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, nakon čega se automobil kojim je upravljao N. M. od siline udara odbija i ostvaruje kontakt sa putničkim automobilom kojim je upravljao M. T., a koji je bio zaustavljen ispred navedene raskrsnice zbog postupanja po saobraćajnom znaku, što je sve imalo za posljedicu materijalnu štetu na automobilima, te lake tjelesne povrede apelanta i N. M.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 49. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH propisano da vozač vozila koji na raskrsnici skreće ulijevo, dužan je da propusti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, na raskrsnici zadržava pravac svog kretanja ili skreće udesno, osim ako postavljenim saobraćajnim znakom nije drugačije određeno. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je apelantova odbrana insistirala na utvrđivanju desne ili lijeve saobraćajne trake kojom se kretao automobil kojim je upravljao N. M., slijedom čega je uvidom u crtež lica mjesta konstatovano da ta ulica u oba pravca u desnoj kolovoznoj traci ima dvije saobraćajne trake i da je u obje trake dozvoljeno kretanje ravno kroz raskrsnicu. Dalje, Osnovni sud je naveo da je poklonio punu vjeru svim materijalnim dokazima predstavnika ovlaštenog organa, koji nisu u suprotnosti sa apelantovom odbranom, a koji je i sam izjavio da je na raskrsnici trebao izvršiti radnju skretanja ulijevo, da je dao žmigavac i otpočeo skretanje, nakon čega se dogodio kontakt između vozila. Osnovni sud je ukazao da je naprijed navedeno potvrdio i saslušani svjedok (N. M.) koji je izjavio da je trebao nastaviti kretanje ravno kroz raskrsnicu, kao i svjedoci B. Š. i M. T. koji su izjavili da je automobil u kome su se nalazili bio zaustavljen ispred raskrsnice i da su vidjeli da su se automobili kojima su upravljali apelant i N. M. kretali većom brzinom. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je nalaz vještaka saobraćajne struke M. B., koji je angažovan od strane apelanta neobjektivan, neuvjerljiv i netačan, iz razloga što je u suprotnosti sa izjavama saslušanih svjedoka i da je usmjeren na propuste u radnjama N. M., bez kritične, objektivne i stručne analize predmetne nezgode, ne izjašnjavajući se o apelantovom kretanju u raskrsnici i prekršaju koji mu je stavljen na teret. Naime, ukazano je da je na CD-u vještaka automobil kojim je upravljao M. T. prikazan u kretanju, iako je u policijskom zapisniku konstatovano da je taj automobil bio zaustavljen ispred raskrsnice (suprotno izjavama svjedoka o zaustavljenom vozilu), dok je automobil kojim je upravljao apelant prikazan kako se kreće malom brzinom, a automobil kojim je upravljao N. M. kako se kreće velikom brzinom (vještak je izjavio da je nalaz i CD sačinio samo na osnovu dokumentacije policije). Osnovni sud je naveo da je nalaz vještaka trebao biti upotpunjen i drugim činjenicama: pregled vozila, zatečena oštećenja, dodatne izjave učesnika nezgode, a sve u cilju izrade tačnog nalaza. Pored toga, naglašeno je da zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka ni jednom od učesnika saobraćajne nezgode nije stavljeno na teret brzina kretanja vozila, već je apelantu stavljeno na teret činjenje prekršaja iz člana 49. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze izvedene na usmenom pretresu, pojedinačno u i njihovoj međusobnoj povezanosti, u skladu sa odredbama člana 197. stav 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske, te nesporno utvrdio da su se u apelantovim radnjama ostvarila bitna obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, s obzirom da je apelantu na teret stavljen predmetni prekršaj, te da je sam apelant izjavio da je trebao izvršiti skretanje ulijevo i da se prilikom otpočinjanja te radnje dogodio sudar automobila, a što su potvrdili i ostali saslušani svjedoci.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su u konkretnom slučaju proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno da u obzir nije uzeta brzina kretanja drugog učesnika saobraćajne nezgode, a da je nalaz i mišljenje vještaka paušalno okarakterisan kao neobjektivan i netačan. Suštinski, apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetni prekršaj na način kako je to navedeno u izreci prvostepenog rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, te jasno obrazložio zašto nije prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke, odnosno apelantovu odbranu i navode, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4957/17 (T. B.) | Sudska praksa | Aktio